Kada je nogometaš deset godina na drugom kraju svijeta, u ligi koja je u Hrvatskoj pomalo izvan vidokruga, ali kada mu se na oproštaju klanjaju, jasno je da je ostavio dubok trag. I da zbog toga zaslužuje svoju 'životnu ispovijest'. No nije Mihael Mikić bio samo ljubimac japanskih navijača, voljeli su ga i u Dinamu, pa i u Rijeci, u kojoj se zadržao kraće nego što je bilo očekivano.

A sve je počelo u mjestašcu blizu Zagreba, u Bistri, u kojoj je napravio prve nogometne korake.

'Da, bila je to moja najveća ljubav. Volio sam sve loptačke sportove, u školi sam igrao i rukomet i košarku, ali nogometom sam bio zaluđen. Apsolutno nisam razmišljao ni o jednom drugom sportu. Krenuo sam u NK Bistra. Bili smo neopterećeni, u tom su klubu bili moji frendovi iz sela i uživali smo. Bili smo strašna generacija, a iz nje se izdvaja Gulić (op.a., Bernard), koji je kasnije također postao prvoligaški igrač. Bio je u Interu, potom i Hrvatskom dragovoljcu, a znam da su ga zvali i iz Dinama. I žao mi je što se nismo opet tamo sreli. Poslije smo, praktički svi, otišli u zaprešićki Inter, u kojem je opet bio Gulić uz mene, ali i Gondžić (op.a., Tomislav), Matoc (op.a., Marko, poslije sudac u HT Prvoj ligi), a trener nam je bio Đuro Bago. Imali smo odličnu generaciju, a onda je došao Dinamo i pokupio sve kaj je vrijedilo', prisjetio se svojih nogometnih početaka Mihael Mikić.

Sa 17 godina stigao je u Dinamo, tadašnji NK Croatia, klub koji je pisao povijest igrajući Ligu prvaka protiv Manchester Uniteda, Ajaxa, Porta... Zanimljivo, upravo je Mihael Mikić strijelac prvog gola za 'modre' u najjačem klupskom natjecanju. Bilo je to u pobjedi protiv Porta 3:1.

Mikićev najjači 'forte' bila je brzina, ali spletom po njega nesretnih okolnosti, to jest zbog vizije drugih prebačen je na beka.

'Da, bio sam čista špica ili eventualno krilo-špica. Znači, igrao sam samo prema naprijed. Ali poslije se to promijenilo. Kad je Balaban dolazio u Dinamo, moralo se napraviti mjesta za njega, a kako je u napadu bio i Šokota, koji je bio vrhunski centarfor, onda se tražio neki kompromis, da se njemu napravi mjesto. I tako sam ja završio na desnom beku. Čak niti na krilu, već na beku. Dinamo je tada igrao u sustavu 3-5-2.'

I na toj ste poziciji mogli igrati zbog svoje neupitne brzine?

'Da, ali kad te netko prebaci s jedne na totalno drugu poziciju, koju praktički nikad nisi ni igrao u životu, nije to baš tako jednostavno. Ali meni je najbitnije bilo igrati, to da sam se mogao prilagoditi i da sam bio standardan. I tako sam zauvijek ostao na toj desnoj strani. Na pričuvnoj poziciji (ha, ha).'

U tom se trenutku osjetilo da je Mikić imao još nešto dodati, ali kada je spomenuo neka previranja u klubu te odnos i utjecaj pojedinaca na trenere, ipak se zaustavio.

Nakon što ste iz Dinama otišli u Kaiserslautern, u kojem se baš i niste naigrali koliko ste očekivali, 2006. godine uslijedio je povratak u Hrvatsku. Preko Rijeke, do Dinama. Je li to bio korak unazad?

'Ma kakvi. Bio je to pun pogodak. Korak unazad bila je Rijeka, ako ćemo iskreno. Ali ne da podcjenjujem nikoga, jer Rijeka je u tom periodu, te dvije godine, bila u naletu s Vugrincem, a bio je tamo i Dumitru Mitu. Rijeka je složila stvarno respektabilnu momčad, ali taman kad sam ja dolazio, počeli su i problemi u tom klubu. Započelo je time da su predsjednika Roberta Ježića pritiskali neki drugi problemi, a svi znamo kakvi. On nije bio nogometni čovjek, već kako bi se reklo - 'šerif', koji je tako i počeo voditi taj klub. Zbog toga mogu reći da je to bio korak unazad. Ali onda, pozivom Dinama i kako se rasplela ta situacija, to su zapravo bila dva koraka naprijed. Dinamo je u tom periodu imao strašnu ekipu, klub je bio posložen, imali smo ambiciju napasti Ligu prvaka ili Europsku ligu, a u čemu smo i uspjeli. Bio je to moj potez karijere što sam se 2007. vratio u Dinamo.'

Iz tog vremena, baš kao i u onom periodu dok ste s Prosinečkim, Šimićem, Marićem i Cvitanovićem igrali Ligu prvaka, pamte se pobjede protiv Ajaxa, kluba koji je danas apsolutni hit, nakon što je pobijedio, odnosno izbacio iz Lige prvaka i Real i Juventus.

'Da, da, kakva su to vremena bila... Igrao sam u prvoj utakmici 1998. godine u Zagrebu koja je završila 0:0, potom u Amsterdamu kada je Josip Šimić zabio za pobjedu 1:0. Te 2007. godine u prvoj utakmici u Zagrebu nisam igrao zbog ozljede, ali sam u dogovoru s trenerom Ivankovićem igrao u drugom dijelu u Amsterdamu, kada smo slavili 3:2. Zbilja se imam čime pohvaliti, jer Ajax je oduvijek bio pojam za mlade nogometaše. Veliki europski klub koji se opet dokazao kao nevjerojatna tvornica tih mladih talenata. Da su klinci ušli u polufinale Lige prvaka protiv takvih klubova, koji ulažu enormnu količinu novca, zbilja je čudo. I ovo je dokaz da se vizijom i planskim radom može napraviti ekstra rezultat. Nije me iznenadila ni ta drskost, ni energija, ni tehnika koju uče kroz njihovu školu, mene je iznenadila ta nogometna inteligencija, taj osjećaj za prostor, osjećaj kada napadati, kada se braniti.'

U tom drugom 'mandatu' u Dinamu igrali ste i s Lukom Modrićem.

'Bila je to odlična generacija. Bio je tamo Luka Modrić, ali i Mandžukić, Ćorluka, Pokrivač, Čale, Schildenfeld, Drpić. Žao mi je baš zbog Drpića da nije napravio veću karijeru, jer bio je vrhunski stoper i mogao je napraviti svjetsku karijeru. A što se Modrića tiče, glupo je sada nešto govoriti. Nas koji smo igrali s njime i gledali njegov odnos, odnosno pristup svemu na treningu, njegov način života, ništa to ne iznenađuje. Doduše, može te iznenaditi ako jedan čovjek iz male Hrvatske igra tako dugo u najvećem klubu na svijetu, ako je tamo ključni igrač pri osvajanju četiri naslova u Ligi prvaka, pa potom vodi Hrvatsku do svjetskog srebra. I onda taj igrač uzima sve nagrade te osvaja Zlatnu loptu, koja je nogometni vrhunac, od koje nema veće stvari - onda se tu nema više što reći. Bilo kakva priča o Luki Modriću završava Zlatnom loptom.'

Ako biste trebali izdvojiti nekog od igrača kroz karijeru, koga biste izdvojili? I tko vam je bio idol?

'Luka Modrić je po igračkoj kvaliteti apsolutno broj jedan. Ipak govorimo o Zlatnoj lopti. Luka je daleko najbolji, ali najdraži mi je moj kum Igor Bišćan, s kojim sam također dijelio svlačionicu. A idol? Silvio Marić je za mene bio pojam, to je živa istina. I u igračkom i u fakinskom smislu. Njegovi intervjui, izjave, njegov nastup, drskost na terenu, to je bio Mara. Tko ga nije volio, kao takvog tipa... On je bio najgori za sebe. Šteta što nije živio malo sportski, jer volio je život, bio je čovjek iz naroda, a u to vrijeme bio je igračina.'

U siječnju 2009. godine iz Dinama ste otišli u Japan. Jeste li mislili da biste tamo mogli okončati karijeru?

'Eto, proveo sam deset godina tamo. U Hiroshimi devet sezona i jednu u Shonan Bellmareu. I uz boravak u Dinamu, to je moja top uspomena na karijeru. Kada sam odlazio u Japan, rekao sam samom sebi - to je zemlja u kojoj ćeš završiti karijeru. Ali nisam očekivao da će tako dugo trajati. Mislio sam - bit će super ako izdržim pet godina. Jer neki igrači su je završavali s 33, 34 godine. Mene su na svu sreću zaobilazile ozljede i zato jesam trajao tako dugo.'

S obzirom na tako dugo period u Japanu, valjda ste i počeli govoriti japanski?

'Ha, ha... govoriti čak i jesam nešto malo. Mogu se sporazumijevati. Ali pisati - ni govora. Pa čak ni pravi Japanci ne znaju sve svoje simbole. To su nisu tipična slova, već imaju neko značenje. I onda ako Japanci ne znaju, kako ću ja znati (ha, ha).'

Može li se liga usporediti s hrvatskom? Kakvi su navijači?

'Liga je na razini austrijske ili švicarske. Izuzmemo li Dinamo u Hrvatskoj, koji je otišao stepenicu više, mislim da je japanska liga na višem nivou. Klubovi su konkurentni. Nikad ne znaš hoće li prvi dobiti zadnju momčad. I to možete pitati kladioničare, jer njihove je rezultate teško predvidjeti. Imaju infrastrukturu, stadione, trening-kampove, uvjete... Sve. A navijači su izuzetno žustri, glasni u navijanju za svoje klubove. Kod njih nema tučnjava ni vrijeđanja protivnika, ali se zbilja glasno navija. I kod njih je odlazak na utakmicu pravi obiteljski izlet. Dovoljno je sjetiti se fotografija sa Svjetskog prvenstva i toga da navijači iza sebe počiste i ostave sve uredno. Posve je to drugačiji mentalni sklop, različit od Europe.'

Kakav je život u Japanu? Sjećamo se katastrofalnog potresa iz 2011. godine.

'Posloženi su, sve je super. Demokratska su država. Zna se tko govori i kada se nekoga mora slušati. Red, rad i disciplina. Zna se tko izdaje naredbe i nitko nema pravo usprotiviti se tome. Rekao bih da su možda, iako imaju demokraciju, onako slikovito, 'pod čekićem'. A možda bi to i nama dobro došlo - kad bi bila uređena država, pravi ljudi na pravim mjestima. Što se potresa tiče, nažalost, oni su njihova svakodnevica. Imao sam sreću što je Hiroshima na fenomenalnom položaju te ih gotovo i nema. U tih devet godina osjetio sam možda četiri potresa. I nisu bili toliko jaki. Ali neki dijelovi su jako pogođeni. Ali da, tog iz 2011. godine svi se sjećaju jer pogodio ih je i cunami te nuklearna katastrofa. To mi je najtužnija uspomena na Japan. Vidio sam da je Japance to jako pogodilo. Oni nisu nacija koja pokazuje emocije, koja pokušava zadržati dostojanstvo u svim situacijama, bilo kada su sretni i u euforiji, bilo kada su tužni. Tada se vidjelo na njima da ih je to jako pogodilo. Japan se dan-danas oporavlja od te tragedije i trebat će im još dosta vremena da dođu na razinu na kojoj su bili prije tog potresa. To im je najveća tragedija od 2. svjetskog rata, ali i onog potresa u Kobeu iz 80-ih godina prošlog stoljeća.'

Jesu li na vas kao Europljanina drugačije gledali u klubu?

'Ma kakvi. Nemaš privilegija. I ti kao stranac moraš biti puno bolji od njih. Ali ja sam bio kao jedan od njih. Nisam odskakao ni po čemu, niti sam imao privilegija. Praktički devet godina nisam propustio trening. Bio zdrav ili ozlijeđen, nisam tražio nikakvu privilegiju. Niti ekstra slobodan dan, niti odlazak u Europu iz hira. Jedan jedini put kada sam tražio dopuštenje za odlazak bilo je 2017. godine, kada je Ljupka rodila treću curicu, jer morala je duže ostati u bolnici, a i baka je imala nekakvih problema pa nije mogla čuvati druge dvije kćeri.'

Žalite li za ponudama jer zvali su vas u La Masiju, to jest pomladak Barcelone, ali i u Bayer iz Leverkusena te Ajax?

'Te 1998. godine bio sam dio mlade reprezentacije koja je igrala na Euru na Cipru. Očito me netko vidio i tada su mi predložili iz Barcelone da dođem vidjeti njihov kamp i da možda krenem u njihovu La Masiju, drugu momčad. Kao što su nekad zvali Halilovića. Bilo je pitanje hoću li se probiti ili ne, ali dr. Bahtijarević mi je živi svjedok jer je on prevodio taj razgovor. Ponavljam, to ne znači da bih ikad zaigrao za Barcelonu. I da, imam doma dres Bayera iz Leverkusena koji su mi poslali. A jedino za čime možda i žalim jest ponuda u nogometnom smislu, koju vjerojatno imaju negdje u Maksimiru, od pet milijuna tadašnjih njemačkih maraka, a dao ju je Ajax. Jer to je idealna stanica za mladog nogometaša. S time da, naravno, nikad ne znaš u kojem smjeru može otići karijera. I sve to događalo se nakon Eura na Cipru. Ali ruku na srce, meni je tada bilo sjajno u Dinamu, bio sam u jednoj od najjačih generacija. Te smo 1998. bili drugi u skupini Lige prvaka, a tada je samo prvi išao dalje. Onda smo i 1999. vodili u Marseilleu do 80. i neke minute. Da smo pobijedili, i tada bismo prezimili u Europi. Igrali smo Ligu prvaka, bili smo konkurentni i naravno da mi je bila nevjerojatna čast igrati za Dinamo.'

Je li hrvatska A reprezentacija neispunjena želja?

'Uvijek sam realan. I svjestan svojih mogućnosti. Ali isto tako smatram da sam u tom periodu, kada sam se vratio u Dinamo, igrao stvarno jako dobro, na visokom nivou. Svjestan sam da je na toj poziciji igrao Darijo Srna, koji je bio svjetska klasa igrača, i da je dvije godine mlađi od mene. Ali da sam mogao, kao neko alternativno rješenje, vjerujem da sam mogao. No tada se uvijek traže mlađi igrači. Tako da mislim da me u tom kontekstu nisu uzeli ni u razmatranje - bez obzira koliko sam igrao dobro i pružao dobre partije. Malo žalim, ali sam i realan.'

Vjerujemo da ste hrvatskoj javnosti poznati i po uspješnom i sretnom braku s jednom od najuspješnijih hrvatskih manekenki, a danas modnom kreatoricom Ljupkom Gojić.

'Da si ne lažemo, ona je bila među top 50 modela svijeta. Ali kad sam ju prvi put vidio, nisam znao čime se bavi. Ona je meni bila, kako mi kažemo, 'lepa'. Prvo me privukla vizualno jer imaš oči i vidiš dopada li ti se netko. Pokušao sam doći do njenog broja, ali bilo je nekih peripetija. Ipak, nabavio sam ga, pa smo prvo preko telefona polako se upoznavali, kliknuli i našli se. Pa smo počeli izlaziti, i sada, kad se okrenem, vidim da smo već 20 godina zajedno.'

Jeste li ikad bili ljubomorni?

'Naravno da je na početku bilo ljubomore jer ne poznaš osobu. A ona je prije svega bila, ustvari i danas je prezgodna cura. Ali kad sam je baš dobro, dobro upoznao, nakon dvije godine veze, apsolutno nisam imao razloga ni za kakvu ljubomoru. Samo maksimalno povjerenje, a znao sam da tu nema više mjesta ljubomori. A što se njene karijere tiče, ona službeno i nije završila karijeru modela. I danas traže da odradi neke revije. Osim toga, prije deset godina pokrenula je svoj modni brend, dobro radi, ima svoju klijentelu, svoje kupce. Našla se na tržištu, ima svoje mjesto.'

S jedne strane, taj je njezin posao i vama donio mirnoću jer modeli sasvim solidno zarađuju...

'Ha, ha... Da, s te strane malo mi je skinula pritisak. Volim kad imam ravnopravnog partnera. A u to vrijeme ona je bolje radila nego ja, imala je više love. Ali ona i dalje jako dobro radi, tako da sam jako ponosan.'

Znamo da krećete s projektom slastičarnica u kojima će biti i slastica po vrhunskoj recepturi. Znači li to da se udaljavate od nogometa?

'Ne, ni govora. Ali kada ulazim u nešto, dajem sve od sebe, kako ja to volim reći - 300 posto. Pa tako i u ovaj posao sa slastičarnicama, u kojima će biti kolači, ali ne japanski, kako je netko naveo, već uobičajeni, ali rađeni po vrhunskoj recepturi. Jedino što ima veze s onima japanskima jest što će biti lagani. Imamo lokale na Knežiji i u Teslinoj ulici u Zagrebu, razradili smo poslovne planove do zadnjeg detalja i vjerujem da će sve štimati. A onda kada to zaživi, planiram upisati trenersku školu. Ako vidim da mogu ponuditi nešto na tom polju, bio bih najsretniji da ostanem u nogometu, u tom svijetu. I kada bih mogao raditi s pravim ljudima, s pravim stožerom, dobre stvari, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, to me najviše privlači. Vidjet ćemo kamo će nas to odvesti. No, za početak, moram završiti trenersku akademiju.'