Više, nakon sto puta podcrtane teze, nije atraktivno potencirati brazilsku ljubaznost i jednostavnost. Sve je već (nadam se, jer je apsolutno točno) rečeno i napisano stotinu puta. Ipak, velikom osobnom pogreškom u prvih 10 dana u Brazilu nisam isprobao noćni život u 'zloglasnim' favelama.

Prvo treba definirati favelu. Mnogima će prva asocijacija biti opasnost, droga i noževi koji iznuđuju novac i moderne mobitele. I pogriješit će... Prva asocijacija na favele je povezanost zajednice koja je uglavnom osuđena na međusobnu solidarnost. Iznimna prisnost i vjernost, jednostavnost i veselje.

Naš veseli udomitelj u Recifeu odveo nas je u lokalnu favelu gdje poznaje 'i ljude i kamenje'. Posjetio je prvi, drugi, pa i treći kafić. Sve je trajalo čitavo poslijepodne. I onda smo, činilo se, trebali propustiti barem jedno mjesto bez svraćanja... Nije išlo. Gosti su 'snimili' hrvatski dres i sami zvali unutra. Ovdje su se mogle lako prepoznati posebnosti ovakvih mjesta. Kafić nije velik, prima otprilike pedesetak ljudi. Pun je i svi se poznaju. Ne samo da se poznaju nego je većina i u rodu. Ponoć u istom kafiću dočekuju i bake i majke i djeca. Iz kuhinje se stalno nešto iznosi i dijeli, plesni podij okupiraju djeca i njihovi roditelji, a pivo piju - svi punoljetni. Kao da ste na svadbi, samo nitko nije u bijelom.

Nedjelja je i to je, kažu ovdje, sasvim uobičajeno i normalno. Iz naše perspektive je dan uoči utakmice. Grad se popunjava hrvatskim navijačima i daleko brojnijim Meksikancima, a tijekom možda posljednje noći na ovom putu koju provodim s lokalnim stanovništvom nameće se snažan zaključak.

Uče nas da su favele opasne i pune sumnjivih ljudi, a to je zapravo manje važno. Nema ljepše scene nego kad cijeli kvart izađe i zabavom produbljuje međusobnu solidarnost. Favelama nas plaše, a od njih definitivno trebamo učiti. Jer favele su prema standardima humanosti daleko iznad zapadnjačkog ideala.