Nakon katastrofalnog poraza usred Torina od Atalante 0:4 navijači su podivljali i odmah su krenule glasine da će Motta odletjeti. A kao prvo ime među potencijalnim nasljednicima pojavilo se ono Igora Tudora, čovjeka koji je velik dio svoje igračke slave zavrijedio baš u Juventusu, u kojem je kratko bio i pomoćni trener Andrei Pirlu. Trenutno je bez angažmana nakon vrlo kratke epizode u Laziju, okončane svađom s upravom. No zasad je ta vijest nešto jači odjek dobila samo u hrvatskim medijima, a direktor kluba Cristiano Giuntoli odmah je demantirao to da je zvao legendarnog hrvatskog braniča.

Kao dosta jak kandidat pojavljuje se sada Stefano Pioli, prvak s Milanom prije tri godine, današnji trener Cristiana Ronalda u saudijskom Al Nasru. Drugo ime je eventualni povratnik Antonio Conte, a koji s Napolijem diše za vratom s bodom zaostatka trenutno vodećem Interu. No sve će to vjerojatno čekati kraj sezone.

Ugovor do 2027.

Giuntoli je, dapače, podržao Mottu nakon najtežeg domaćeg poraza od 1967., isto kao što ga je podržao nakon ispadanja u kupu protiv Empolija. Na koncu, na isti način na koji je podržao njegov dolazak na početku ove sezone umjesto Massimiliana Allegrija, a koji je doveo klub do trećeg mjesta. Motta je tada dovršavao vrlo uspješnu sezonu u Bologni, iznenađenju prvenstva, doguravši do petog mjesta. Ugovor je potpisan do 2027., no sad je već veliko pitanje hoće li ga brazilsko-talijanski stručnjak odraditi do kraja, unatoč direktorskoj podršci.

Ono što jest sigurno to je da Juventus ni nakon pet godina neće prekinuti sušu u osvajanju titule prvaka. Za klub koji je osvojio scudetto rekordnih 36 puta, a prije ove suše, koja traje od 2020., i prvenstvo devet puta zaredom, to je svjetlosnim godinama udaljeno od ambicija i uprave i navijača.

Nije, doduše, Motta jedini koji je osjetio što znači ne pratiti Juveove standarde, jer za tako velik klub doista je neobično imati toliku fluktuaciju trenera. Od zadnje titule jedino se Allegri zadržao duže od jedne sezone.

Velika očekivanja

Motta je stoga dočekan s velikim nadama, ponajprije zbog dobrog posla koji je odradio u Bologni. I nije izgubio puno utakmica, u prvenstvu samo dvije, ali je zato zabilježio čak 13 remija, najviše u ligi. Kad imaš isti broj pobjeda i neriješenih utakmica, nema ništa od borbe za titulu. Štoviše, može se reći da Juventus čak dobro i stoji, uz ona ispadanja iz kupa i Europe. Osim nacionalnog prvenstva, ove godine čeka ga i klupsko svjetsko prvenstvo, prvo u novom formatu, i to je posljednja šansa Motti i Juventusu da opravdaju svoj 'brak'.

No onda je došao spomenuti poraz od Atalante, što je navijačima teže palo od bilo čega što im se dogodilo ove sezone, ili je bar predstavljalo kap koja je prelila čašu. Motta je pritom to poniženje na svom stadionu doživio od nekadašnjeg učitelja Giana Piera Gasperinija, a on mu je bio trener u Genoi, kad su zajedno imali najbolju sezonu toga kluba, dosegavši peto mjesto u Serie A. Sudeći po izjavama prije utakmice, Motta je silno želio nadmašiti svog nekadašnjeg mentora, no ovaj ga je potukao do nogu.

Bio je to okidač za sezonu lova na Mottu, za razliku od početka sezone, kad je nanizao pet pobjeda, pa trenutačno bio promoviran u trenera koji će vratiti titulu u Torinu. I onda se sve okrenulo, a talijanski mediji su skloniji takvim preokretima od većine drugih i sada o Motti već skoro pišu u prošlom vremenu. Njegova obrana bila je očekivana:

'Ni ja ni itko u klubu nije najavljivao borbu za scudetto, mediji su to potencirali. Čeka nas borba za Ligu prvaka, a najmlađa smo momčad lige', rekao je na konferenciji za medije nakon poraza od Atalante.

U godini pod Mottom potrošio više nego njegov prethodnik Allegri u četiri

No, htio to priznati ili ne, očekivanja su bila velika. Dovoljno je pogledati kako se odvijao ljetošnji prijelazni rok. U izgradnji momčadi za ovu i sljedeću sezonu Juve je u jednoj godini pod Mottom potrošio više nego njegov prethodnik Allegri u četiri, odnosno više nego Conte u tri godine svoje vladavine. Doveli su Teuna Koopmeinersa iz Atalante za 60 milijuna eura, Douglasa Luiza iz Aston Ville za 50 milijuna, Khephren Thuram koštao ih je 20 milijuna, uz niz posudbi s opcijom buduće kupovine, a na taj način stigli su Nico Gonzalez, Michele Di Gregorio i Pierre Kalulu. Ukupni trošak za sezonu 2024./25. tako će vjerojatno prijeći granicu od 250 milijuna eura.

Jasno, nešto su i zaradili prodajama. Matias Soule preselio se u Romu, Dean Huijsen u Bournemouth, Federico Chiesa u Liverpool, a Samuel Iling-Junior i Enzo Barrenechea u Aston Villu, no za sve njih dobili su 106 milijuna eura, kako je objavio Corriere dello Sport.

Gdje je onda pošlo krivo? Fanovi Juventusa ga na različitim portalima i blogovima napadaju zbog nefleksibilnosti, tvrdoglavosti i izostanka želje i volje da se prilagođava, jer uporno gura svoju ideju. Doveden je da promijeni način igre kluba, koji proteklih sezona nije donosio željene rezultate, i opet nije uspio napraviti značajniji iskorak, baš naprotiv. Glavna oštrica kritike usmjerena je na izostanak promjena u utakmicama u kojima stvari ne idu onako kako treba, nego se igrači moraju snalaziti unutar zadanih načela, bez obzira na situaciju na terenu. I napretka nije bilo.

Tako Motta zapravo, bez obzira na povjerenje koje mu ukazuje uprava Juventusa, još čeka na približavanje svoje trenerske karijere onoj igračkoj, punoj trofeja i važnih klubova. Vremena još ima, tek su mu 42 godine, ali i taj sat otkucava.

Nogometnu karijeru počeo u Juventusu, ali ne u torinskom

Rođenjem Brazilac, ali s talijanskim korijenima, Motta se nogometom ozbiljnije počeo baviti u podmlatku kluba koji se - divne li slučajnosti - zove Juventus Sao Paulo. Već sa 17 godina stigao je u Europu, no ne u zemlju svojih predaka Italiju, nego u Španjolsku. Potpisao je za Barcelonu, prvo tri godine igrajući za B momčad katalonskog diva, da bi 2001. postao član prve momčadi. U šest godina u Barceloni osvojio je dvije titule španjolskog prvaka i Ligu prvaka, no sve to vrijeme mučile su ga prilično česte ozljede. Najteža je bila 2004., kad je čak sedam mjeseci pauzirao nakon operacije ligamenata lijevog koljena.

Prešavši u madridski Atletico, zdravstveni problemi su se nastavili pa je tamo odigrao samo šest utakmica, a onda 2009., nakon još jedne operacije i oporavka u SAD-u, kao slobodan igrač došao napokon u Italiju, u Genou, gdje mu je trener bio Gasperini, onaj koji bi ga sad mogao koštati trenerskog ugovora. I dobro im je išlo te je u svojoj drugoj sezoni u ovom lučkom gradu postigao šest golova - nikad u karijeri nije ih toliko zabio u jednoj sezoni - i pomogao ulasku u Europsku ligu.

A onda je došao jedan od vrhunaca, prelazak u milanski Inter sa suigračem iz Genoe Diegom Militom. Bio je dio one sjajne generacije koja je pod vodstvom Josea Mourinha u sezoni 2009./2010. osvojila trostruku krunu - Serie A, talijanski kup i Ligu prvaka, a onda na početku sljedeće sezone još i talijanski superkup i klupsko svjetsko prvenstvo.

'Special One' tada je doista skupio vrhunsku družinu, a činili su je Javier Zanetti, Lúcio, Maicon, Marco Materazzi, Dejan Stanković, Motta, Wesley Sneijder, Ricardo Quaresma, Samuel Eto'o, Diego Milito... U finalu su dobili Bayern Ivice Olića 2:0.

Put ga je potom odveo do posljednjeg igračkog angažmana, u Paris Saint Germain, pod pomalo neobičnim okolnostima jer je nedugo prije transfera trener Intera Claudio Ranieri izjavljivao da itekako računa na Mottu. No on je ipak otišao, navodno za deset milijuna eura, govoreći da mu je oduvijek bila želja igrati u Parizu, tamo gdje je kruh zarađivao i Ronaldinho. Lijepih je to bilo šest godina u Gradu Svjetlosti, nakupio je čak 18 trofeja, uključujući pet titula prvaka Francuske. I onda je u 36. stigao oproštaj.

Promjena reprezentacije

Jasno da igre ovog defanzivnog veznjaka nisu prošle nezapaženo, pa je još 2003. odigrao jednu utakmicu za reprezentaciju Brazila, ali onda je kao talijanski državljanin dobio prava igranja za 'staru domovinu'. FIFA, naime, dozvoljava igračima jednu priliku za promjenu reprezentacije, ali samo za one koji nisu odigrali nijednu službenu, natjecateljsku utakmicu za A selekciju.

Motta je bio kvalificiran i mogao je promijeniti dres. Skupio je 30 nastupa za Azzure, uz jedan gol, nastupivši na tri velika natjecanja - Euru 2012. i 2016. te Svjetskom prvenstvu 2014. Bio je, međutim, tragičar svog prvog Eura. Italija je dogurala do finala sa Španjolskom, Motta je ušao u igru u 55 minuti, kad je Furija već vodila 2:0, i onda se samo pet minuta kasnije ozlijedio. Italija je već bila iskoristila tada dozvoljene tri zamjene i do kraja su igrali s igračem manje, primivši još dva gola od tada neprikosnovene Španjolske.

U trenerskom poslu pak još uvijek se može tretirati kao 'svježa krv', s iskustvom koje može zvučati neobično tanko za treniranje takvog kluba kakav je Juventus. Počeo je s juniorima PSG-a, pa onda kratko u Genoi, iz koje je otpušten zbog loših rezultata. Uslijedila je kraća pauza, pa od sredine 2021. jednosezonski angažman u Speziji, i onda spomenuta dvogodišnja gaža u Bologni, koju je u drugoj sezoni odveo do Lige prvaka. Bilo je to dovoljno za stjecanje povjerenja šefova Juventusa.

Njegova trenerska filozofija je napadačka i uvijek je tvrdio da ga sputavaju brojčano izražene taktike, pa da momčad koja igra 5-3-2 može biti jako ofenzivna, a druga s postavom 4-3-3 jako zatvorena. Za njega je, kako je govorio, istureni napadač istodobno i prvi zid obrane, kao što je golman početak svakog napada. U Bologni je išlo, u Juventusu još ne sasvim. Koliko će još u Torinu trpjeti njegove eksperimente?