Sigurno je - možemo to 'na neviđeno' konstatirati - takav kao klinac bio i Andrej Kramarić, zato i spominjemo Hoffenheim, klub daleko od vrhova Bundeslige, a u kojem naš reprezentativni napadač igra evo već desetu sezonu, računajući i onu koju je proveo na posudbi iz Leicestera. I za tih deset sezona postao je istinska ikona kluba, najbolji strijelac u povijesti Hoffenheima, čovjek kojega se sluša i kad se veseli s navijačima i kad napada vodstvo zbog loših igara, kao što je to dosta žestoko nedavno radio.

Pritom je uspješnost Kramarića jača od samog kluba u kojem igra, a čije je službeno sjedište u istoimenom selu s nešto više od tri tisuće ljudi te igra utakmice na stadionu od tridesetak tisuća mjesta u obližnjem Sinsheimu. Kluba kojem je najveći uspjeh u povijesti treće mjesto u Bundesligi u sezoni 2017./18., kad su se plasirali i u Ligu prvaka.

Izgradio ime u malom klubu

I u takvoj sredini, koja bi za nekoga bila demotivirajuća, Kramarić je izgradio ime. Na čelu je liste strijelaca svih vremena i vjerojatno ga s nje nikad nitko neće skinuti jer na kontu ima 139 golova, više od dvojice pratitelja - Sejada Salihovića (67) i Vedada Ibiševića (54) - zajedno. Nedavno je pak objavljeno da je jedini igrač u cijeloj Bundesligi koji je u posljednjih deset sezona skupio više od 100 golova i više od 50 asistencija. A znamo kakvi napadači igraju u toj ligi.

I što kaže nakon takve statistike? Ono što biste od njega i očekivali:

'Kad sam došao u Hoffenheim, nisam ni sanjao da ću biti najbolji napadač u klupskoj povijesti. Sad sam blizu toga da postanem legenda kluba poput Salihovića. Bit ću sretan zabijem li još golova, još više asistiram i ako budemo uspješni. Sretan sam ovdje i ne bih se žalio ako karijeru završim u Hoffenheimu.'

Lider i rekorder

Kramarić svoje liderstvo u ovom Hoffenheimu dokazuje, međutim, i na druge načine. Prvi je u siječnju viknuo zbog loših rezultata kluba koji se lani plasirao u Europsku ligu, a sad je u Bundesligi potonuo do (trenutno) 13. mjesta, blizu opasne zone ispadanja. Tada je to učinio na živopisan način, znajući da samo tako može privući pažnju i možda nekoga trgnuti.

'Ova sezona je jedno veliko govno', ispalio je pred kamerama, a onda se - kad su se loši rezultati nastavili - s terena ispričavao navijačima bijesnim zbog najlošije sezone otkako je Hoffenheim u Bundesligi. U takvom okružju ni Kramarićeva sezona nije na visini na kojoj je navikao biti, a dosad je u svim natjecanjima dao za njega skromnih sedam golova.

Druga, nama i važnija dimenzija Kramarićeve karijere svakako je reprezentacija, s kojom ima srebro i broncu sa svjetskih prvenstava. Počelo je već u mlađim selekcijama, za koje je skupio 22 gola u 53 nastupa, a s U19 selekcijom dosegao je i polufinale Europskog prvenstva 2010.

Već godinama je Kramarić jedan od onih teško zamjenjivih, makar zapravo nikad nije stekao status senatora poput Modrića ili Perišića. U četvrtfinalu Lige nacija protiv Francuske u Splitu 103. put će biti u sastavu Vatrenih, valjda će obogatiti i svoju kolekciju golova, a sada je na okruglih 30. I sve to u 33. godini.

Istodobno, mnogi su skloni osporavati Kramarića i njegovu efikasnost i često mu se, puno češće nego drugima, štošta prigovara, među ostalim navodna nesklonost timskom radu u napadu. A onda pročitaš da je samo u Hoffenheimu skupio šezdesetak asistencija. I zato mu treba skinuti kapu za cijelu karijeru, i onu klupsku i onu reprezentativnu, te mu poželjeti da još potraje.

Zabijao poput idola Šukera, Dinamo ga prepustio Rijeci

A luda statistika prati Kramarića od djetinjstva. Rođenom Zagrepčaninu logično je bilo da počne igrati nogomet u Dinamu sa samo šest godina. Prošao je sve dobne selekcije u tom klubu i zabijao golove kao na vrpci, nalik svom dječačkom idolu Davoru Šukeru. Skupio ih je više od 450, a u klupskim analima zabilježen je kao najbolji strijelac u mlađim kategorijama u povijesti Dinama. Nije stoga neobično to što se prvoj momčadi priključio s nepunih 18, a u današnje doba to bi vjerojatno i ranije postigao.

Činilo se da sve ide svojim tokom, nastupao je i postizao golove, sve dok na klupu nije sjeo Vahid Halilhodžić i uglavnom ga koristio kao rezervu, pa ni utakmica ni zgoditaka nije bilo onoliko koliko ih je moglo biti. Slaba mu je, vjerojatno, utjeha bilo to što je s Dinamom osvojio dva prvenstva te po kup i Superkup. Tada su se počele događati neobične stvari, a koje i nisu bile tako neuobičajene u ondašnjem Dinamu pod apsolutnom vlašću Zdravka Mamića.

Kramarić je prvo poslan na posudbu u Lokomotivu i doslovce eksplodirao s 20 golova u 44 ligaške utakmice, pa su 2013. Lokosi stigli i do finala Kupa, u kojem su izgubili od Hajduka. Jasno, uprava Dinama odlučila ga je vratiti pod svoje okrilje, uz veliku pompu i još veća očekivanja. I onda su ga opet 'zaboravili' na klupi. Jasno, požalio se treneru Zoranu Mamiću i naletio na osvetoljubivost svemoćne braće koja su ga samo dan nakon svađe poslije utakmice sa Slaven Belupom stavila na transfer-listu. U tadašnjim medijima objašnjavali su da nisu mogli tolerirati takvo ugrožavanje trenerskog autoriteta. No Kramariću je očito doista prekipjelo, a sam je kasnije komentirao to riječima da mu je 'pala roleta'.

Tada je Andrejev otac Josip dogovorio sastanak s Damirom Miškovićem. Rijeka i Dinamo imali su neku vrstu partnerstva, a u hrvatskom nogometu sasvim se normalno piše o takvim inače neprirodnim stvarima. A onda je i dogovor o Kramarićevu transferu u Rijeku lako postignut.

No prigovor zbog neigranja vjerojatno je bio puno manji grijeh od onoga koji je Mamićima bio važniji. Taj se 'grijeh' otkrio kad je objavljena optužnica protiv trojice Mamića i njihovih suradnika. Kramarić je, naime, kako stoji u tom dokumentu, bio jedan od rijetkih koji su odbili potpisati ugovor s agencijom Marija Mamića. Znate već kakvi su to ugovori, oni koji su igrače pretvarali u vječne dužnike šefova zagrebačkog kluba. Nakon toga je - kako je tada bio običaj na Maksimiru - marginaliziran, otud i posudba Lokomotivi i kasnije sjedenje na klupi dok su igrali neki koji mu nisu ni sjena. Karijera mu nakon toga možda i nije išla onim tijekom kako je mogla ići da je stavio potpis na sporni ugovor, ali ovako se barem na sudu u Osijeku nije morao praviti da se ničega ne sjeća.

Rekordni transfer Rijeke

Zato mu se sve otvorilo u Rijeci, pod komandom Matjaža Keka, trenera koji mu je našao idealnu poziciju, onu pomalo povučenog napadača koji juri licem prema golu. Već u prvoj sezoni vodio je momčad do osvajanja Kupa, a onda na početku druge i do pobjede protiv Dinama u Superkupu. Nadavao se golova, posebno u drugoj sezoni, u kojoj je bio i prvi strijelac prvenstva s prosjekom od više od gola po nastupu. Zabijao je kao na traci - po tri gola Hajduku i Feyenoordu u Europskoj ligi, pa pet golova Lokomotivi... Na kraju dvije sezone koje je odigrao na Kvarneru iza njegova imena bilo je upisano 55 golova u 65 utakmica, što je teško nadmašiv skor.

I tako je ono što je mogao napraviti Dinamo napravila Rijeka: zaradila (kažu) 11,5 milijuna eura od transfera u Leicester City. Bio je početak 2015., Leicester je tek godinu prije ušao u Premiership i gradio je momčad koja ga je tamo trebala i zadržati. Kramarić je trebao biti jaka karika u tom lancu. Kažemo - trebao. Nije se uspio nametnuti, a pogotovo ne onu sljedeću sezonu, koja je u analima kluba bila mitska jer su kao potpuni autsajderi postali prvaci Engleske. Nažalost, Kramarić je odigrao samo dvije utakmice u tom izdanju Premiershipa, pa nema čak ni medalju prvaka (za to je potrebno najmanje pet nastupa), premda je bio član kluba.

Naime vrlo rano te 2016. posuđen je Hoffenheimu, a koji je prolazio kroz sličnu krizu kao danas. Bio je to početak lijepe priče kluba i igrača, okrunjen potpisom na četverogodišnji ugovor, kasnije produžavan. U tih deset sezona bilo je i uspona i padova, ali i takvih osobnih priznanja, poput izjave bivšeg trenera, današnjeg njemačkog izbornika Juliana Nagelsmanna, da je Kramarić najbolji igrač s kojim je ikad radio. Ta priča traje i dalje, a po svemu sudeći još će potrajati.