Iako su mu, za današnje nogometne standarde, tek 32 godine, Šime Vrsaljko ne igra već više od godinu i pol dana. Veliku karijeru skratili su mu problemi s ozljedama i spoznaja da zbog njih više ne može biti na nivou na koji je navikao. Kad je bio zdrav i u naponu snage, Vrsaljko je bio neizostavan član hrvatske reprezentacije i bio je jedna od glavnih karika u njezinom najvećem uspjehu u povijesti.

Danas je Vrsaljko ambasador HNS-a i opet je tu negdje, uz reprezentaciju, koja je, kako kaže, jedino što mu iz nogometa nedostaje. U velikom intervjuu za tportal, koji smo odradili prije utakmice s Portugalom u Splitu, Vrsaljko je pričao u najtežim trenucima u karijeri, o Dinamu i Hajduku, o Diegu Simeoneu, a sa suzom u oku govorio je koliko mu je značilo nositi hrvatski dres.

Kako ste, kako živite bez nogometa?

Super je. Nije mi se bilo toliko teško naviknuti da više nema nogometa jer zadnjih par godina moj život kroz nogomet baš i nije bio bajka. Više sam se zadnjih godinu, godinu i pol dana karijere psihički pripremao za tu promjenu i generalno sam bio OK kad sam stao. Pomirio sam se da je to - to, jer sam dao sve od sebe maksimalno, ali više nisam mogao. Pričao sam dosta s bivšim igračima, kako su se oni nosili s tim i to mi je pomoglo.

Prelazak iz života profesionalnog sportaša u, 'ajmo reći, normalan život je dosta rizičan. Mislim da bi se sportaši trebali unaprijed pripremati za to psihološko stanje, da budeš OK s tim da živiš bez nogometa. Jer, život kroz nogomet nije realan. Živiš u balonu, lišen svih vanjskih utjecaja, imaš rutinu života i jedino tako možeš biti profesionalac. Onda kad staneš na red dolaze neke druge stvari. Bitno je da imaš neku jasnu viziju što želiš raditi i neki smjer u kojem želiš ići. Mentalno nisam imao problema s prestankom igranja, ali jesam fizički.

Kad sam stao, osjećao sam mjesecima ogroman nemir u tijelu. Tijelo profesionalca ima jedan te isti ritam svaki dan, a treninzi su uglavnom bili ujutro. Nakon što sam prestao igrati, mjesecima sam osjećao ogromne nemire u tijelu, ogromne krize. Ujutro sam od devet sati do negdje podneva imao takve nemire da nisam znao što ću sa sobom. Nadao sam se da ću se prvih par mjeseci psihički odmoriti oko svega, ali su me te krize užasno smetale. Tijelo jednostavno ima potrebu za aktivnošću, za treninzima i osjećao sam nervozu.

Kad ste odlučili da je definitivno kraj?

U toj zadnjoj sezoni u Olympiakosu sam se jednostavno slomio kad sam došao kući nakon derbija s Panathinaikosom i rekao sam svojima da je gotovo. Na zagrijavanju mi se iščupala tetiva zadnje lože i shvatio sam da više jednostavno ne mogu. To je već bila ne znam koja ozljeda otkad sam došao u Grčku. Šest godina sam bio u jednom trenažnom ritmu u Atleticu, koji je bio jako naporan. Radio sam strašno puno kompenzacija da bih to izdržao, trenirao i igrao pod blokadama i bolovima i kad sam došao u Grčku, to sve je izašlo na stol.

Jedna ozljeda, druga, treća... Oporavljam se od jedne, na oporavku zaradim drugu i tako u krug. Ta spomenuta utakmica je bila kraj. To mi je bio jasni pokazatelj da moram stati ako želim sačuvati svoje zdravlje i ako želim normalno živjeti. Nisam želio trošiti ni svoje vrijeme ni vrijeme i novac kluba koji me doveo. Nisam želio samog sebe kompromitirati jer sam sve u životu stekao ogromnim radom i nisam želio etiketu tipa, koji se šlepa da bi uzeo neke zadnje novce.

Tražio sam raskid ugovora nakon četiri mjeseca, imao sam još neke ponude nakon toga, ali nisam želio ni čuti. Znao sam da će, gdje god otišao, biti ili isto ili još gore. Nisam mentalno bio spreman na to da mi problem na treninzima predstavlja nešto što sam nekad radio takvom lakoćom i da ne mogu na terenu pokazati kvalitete koje sam imao.

Kad sve zbrojite, kako gledate na karijeru?

Moglo je bolje, moglo je gore. Ono što je sigurno jest da mi je bog kroz karijeru dao puno više od onoga što sam očekivao. Kao dijete iz Zadra, sanjao sam samo da igram nogomet iz ljubavi prema lopti. To me odvelo do toga da sa 14 godina odem u Zagreb i da sanjam da budem profesionalac. Kad sam postao profesionalac, sanjao sam da igram za reprezentaciju i na kraju sam postigao sto puta više od svih svojih snova.

Zahvalan sam za sve jer mi to nije došlo na lijepe oči, nego je to plod ogromnog rada, truda i žrtve. To je ogromno odricanje i moje i moje obitelji. Jedino što mi je krivo... Uvijek sam želio igrati za najveće svjetske klubove, a kad sam to postigao, imao sam strašno puno problema. Imao sam 25 godina kad sam se izborio za poziciju u Atleticu i onda mi se dogodila ta ozljeda koljena i ona mi je spriječila daljnji napredak. Nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji sve je krenulo nizbrdo, a ni u Rusiji nisam bio na sto posto.

Da se vratimo malo na početak. Kako ste vi kao dijete iz Dalmacije završili u Dinamu, a ne u Hajduku?

Ja sam isprva završio u Hajduku. Kad si iz Zadra, iz Dalmacije, jedino o čemu se priča je Hajduk. To je jedino što znaš i normalno je da postaneš Hajdukovac, taj sindrom je i mene zahvatio. Kad sam imao 12, 13 godina igrali smo u Vodicama jedan turnir u Zadru. Mi kao Zadar smo taj turnir osvojili, u polufinalu smo izbacili Hajduk, a ja sam bio proglašen najboljim igračem i strijelcem, igrao sam desno krilo.

Hajduk me vidio i pozvao me kao gosta na turnir Darka Mateša u Sigetu, na stadionu Hrvatskog dragovoljca. Kao njihov gost sam bio najbolji igrač i tog turnira, bio sam odličan i na sljedećem u Osijeku i došao je poziv iz Hajduka da dođem u Split. To je za mene bilo nešto veliko, nije baš isto igrati u dresu Zadra i u dresu Hajduka. Rekli su mi da ću spavati na Poljudu i otac i ja smo spakirali stvari i ujutro spremali se za put.

Onda je došao poziv iz Hajduka da su sobe na Poljudu bukirane zbog nekakvog turnira i tu su se stvari počele komplicirati. Mislim da tadašnje vodstvo Hajduka nije željelo ulaziti u neki fajt s vodstvom Zadra i to je propalo. Dinamo je dobio informaciju da ja uopće nisam igrač Hajduka nego samo njihov gost i na reakciju Božidara Šikića i Joze Bandića, tadašnjeg trenera pionira, sam došao u Dinamo i tako je sve krenulo.

Kako ste to proživjeli kao dijete, da se nađete u 'krivom' dresu?

Nikad, pa ni u tim godinama, nisam bio tip koji očajava zbog ičega. Svaku životnu situaciju gledao sam u oči pa tako i tu. Tata je rekao 'Idemo za Zagreb' i to je to. Idemo za Zagreb. Gledao sam to isključivo kao novu etapu u životu, a kad sam došao sam bio presretan. Stvarno su me prihvatili na fenomenalan način, možda je tome pomogla i ta činjenica da sam kao Dalmatinac došao u Dinamo, bio sam drukčiji, ha, ha.

Te godine su bile nevjerojatno iskustvo. Živio sam u domu sa još šestoricom u sobi i morao sam odrasti preko noći. Nije bilo lako. Prvih šest mjeseci uopće nisam bio doma, mama i tata su dolazili vikendima. U domu je postojao red, dom nas je odgajao. Svakog tjedna je jedan od nas morao čistiti sobu i za to smo dobivali i ocjene. Kao mala vojska.

Bilo je teško, ali mi je strašno koristilo. Bio sam bačen među nepoznate ljude, među starije momke i stekao sam neku socijalnu inteligenciju. Selio sam se sedam, osam puta, to te sve ojača i sad se sa smiješkom sjećam svega toga. Ma, nogomet je čudo. On je nevjerojatni filter za ljude, povezuje, uči te puno toga.

Kad ste ušli među seniore, tamo je bio i Luka Modrić. Je li vam dao neki savjet?

Ja sam tad bio dijete, a on je već bio standardni prvotimac. Jednom prilikom mi je tako rekao sam da treniram i da se klonim puno izlazaka i tulumarenja. Držao sam se toga koliko se dečko od 17, 18 godina mogao toga držati. Živio sam sam, prioritet mi je bio samo nogomet, ali naravno da sam izlazio i družio. Nije normalno da se u toj dobi zatvoriš u sobu. Moraš odrastati, moraš sve proći, po mogućnosti sa što manjom štetom.

Kako pamtite svoj boravak u Dinamu?

Bio je turbulentan. Imao sam jedan nenormalan uspon, onda jedan pad i na kraju sam iz Dinama otišao u klub koji mi nije bio na kraj pameti. Pamtim titule, pamtim Kupove, pamtim derbije... Onaj Gyor u kvalifikacijama za Europsku ligu, Villarreal kad smo ga pobijedili na Maksimiru. Pamtim svoje neke prve veće korake, koji su mi bili potvrda samog sebe, ali pamtim i kritike. No, meni je Dinamo dao sve u životu i omogućio mi je da napravim karijeru kakvu sam napravio. Dao mi je platformu da postanem reprezentativac.

Dinamo je u play-offu Lige prvaka 2011. godine igrao s Malmoom. Nakon 4:1 na Maksimiru jedva ste se izvukli u Švedskoj. Bilo je 0:2, Dinamo je zamalo ispao, a vi ste dobili crveni karton po kojem vas navijači dosta pamte. Skoro ste bili tragičar, sjećate li se toga?

Baš mi je drago da ste me to pitali, jer ja nisam tad o tome mogao pričati. Ta utakmica mi je došla u jako teškom periodu u karijeri. Želio me Arsenal, a Dinamo me nije pustio. Nikad nisam saznao zašto. Arsenal me pratio još otkad sam imao 15, 16 godina, baš su zagrizli. Ej, zove te Arsenal, klinac si, goriš da ideš. No, Dinamo me nije pustio. OK, ako me nisi pustio, što poštujem, onda očekujem barem malo poštovanja.

Ako sam u Dinamu igrao za X novaca, a tamo me čeka neusporedivo veća ponuda... Kao jako mladom igraču mi je to bilo jako teško progutati, nisam se znao nositi s tim. Mediji su stalno pisali o meni, o očekivanjima, o transferima, a nisam imao nikoga da me vodi kroz to. Da me izolira od toga i usmjeri me samo u nogometu.

Uoči te utakmice s Malmoom sam dobio informaciju da će me gledati Manchester City, a mi igramo utakmicu za povijesni plasman u Ligu prvaka. Imao sam silnu želju da se pokažem i onda se dogodio taj crveni karton. Uz aut liniju sam ušao visoko u frajera, pokosio ga i to je bilo to. Nije to opravdanje za moj potez, ali takvo je bilo psihološko stanje u kojem sam ja ušao u utakmicu. Bio sam pod ogromnim stresom.

Nakon toga su mi rekli da me City zbog toga nije uzeo, a sad se vi stavite u tu poziciju i pokušajte se s tim nositi. Meni je to bilo strašno teško. Na kraju smo prošli, a ja sam bio se osjećao kao krivac. Bio sam kritiziran, vrijeđali su me, a ti se kao dijete moraš izdići iz toga i naći snage da kreneš dalje.

Bilo je velikih igrača u Dinamu u vaše vrijeme, a bio je i Sammir. Kako ste njega doživljavali?

Mislim da ljudi nisu ni svjesni koliko je Sammir postavio leđa za puno drugih igrača u Dinamu. Na račun njegovih odličnih igara jako puno igrača je napravilo inozemni iskorak, a on je bio nositelj svih tih ekipa svih tih godina. Zaslužio je bolji tretman u Dinamu, ja o njemu mogu reći samo sve najbolje.

Kvaliteta koju je on posjedovao bila je nevjerojatna. Strašno. Ona prva tri, četiri koraka, jak u duelu. Mislim, ljudi su se odbijali od njega, to je bilo fascinantno. Sammir je baš bio fenomen, jednostavno, čovjek koji radi razliku.

U klupskom nogometu vas se najviše pamti iz Atletico Madrida, u kojem ste bili šest godina. Zanima me kakav je trener bio Diego Simeone?

O njegovoj veličini dovoljno govore njegovi rezultati. On je trener koji maksimalno očekuje od svojih igrača, ali i trener koji nije za svakog igrača, najviše u psihološkom smislu. Kad sam došao, prošao sam pripreme i vidio sam da nisam u prvom planu nego Juanfran, tadašnji španjolski reprezentativac.

Ja dalmoš, nervozan, sve me to ljuti, kad ja zapnem, sve mora biti tako. Zatražio sam sastanak i on me pozvao u ured. Rekao mi je 'Može se nekad dogoditi da ćeš igrati, može se dogoditi da ćeš biti na tribini, a može se dogoditi da ćeš nakon toga igrati'. Ja sam mu rekao da ću se boriti, da sam spreman na sve, ali samo da želim da dobijem što zaslužim.

Na treninzima sam stvarno derao, pokazao sam karakter i eto prve utakmice - ja na tribini. Plati te netko silne milijune, a nema te ni na klupi. Druga utakmica, ja opet na tribini. Nervozan, na treninzima se bacam na glavu, ali vidim da nema reakcije. Nakon toga sam bio na klupi i ljutito zatražim opet sastanak.

Pitao sam ga u čemu je problem, da mi kaže zašto sam do svih ja na tribini. A on meni kaže 'Od gore bolje vidiš kako igramo'. Sad u tom trenutku ne znam što da kažem čovjeku, ne znam da li me zafrkava. I prođe mi kroz glavu 'A istina, bolje vidim teren s tribine nego s klupe'. Rekao mi je da nastavim dalje trenirati, da se trudim i da moram biti spreman kad dobijem priliku.

Nakon toga sam polako počeo igrati. Malo klupa, malo igram, malo tribina, malo igram... Nenormalne su to bile promjene i turbulencije, ali sam kasnije shvatio da je to radio sa svima. Treba mu jako puno vremena da stekne povjerenje u tebe, testira tvoj karakter, radnu etiku i sve živo. Brojni igrači to ne izdrže. Traže transfer ili ih on sam eliminira, a ja sam bio sve bolji i bolji na treninzima što mi je bilo teže jer sam se želio dokazati.

Simeone mi je nogomet pokazao iz nekog drugog kuta. Postao sam strpljiviji i smireniji i jako sam napredovao. Proveli smo uspješnih šest godina zajedno, rastali smo se na lijep način i ostali smo u dobrim odnosima.

Imali ste veliku klupsku karijeru, ali vas navijači najviše pamte po igrama za reprezentaciju, za koju ste uvijek igrali sa srcem. Što vama predstavlja hrvatska reprezentacija?

Uh, hrvatska reprezentacija je ostavila jako dubok trag u meni, jer je ona bila jedino u karijeri za što sam bio emotivno vezan. Neću reći da sam u klubovima glumio tugu nakon poraza, ali to je profesionalizam. Ovo je nešto drugo, kao brak, neka veza. Kao kad imaš ženu. Voliš je, imate uspona i padova, ali je srce uvijek tu. Kako bi moj Suba [Daniel Subašić, op.a.] rekao 'Emocije su zajebane'.

Reprezentacija mi je ušla pod kožu i ne možeš se zamisliti bez nje. Ako nisi tu, gledaš je. Ako ne gledaš, pitaš kako je bilo, zanima te kako su suigrači. Kad igraš, ne igraš samo za sebe. Igraš za susjeda, prijatelja, obitelj, sjetiš se ljudi kojih nema, igraš i za njih. Imaš milijardu razloga da se motiviraš. Uostalom, igraš za svoju domovinu, meni to jako puno znači.

Upalite li kad YouTube i gledate snimke s tog Svjetskog prvenstva?

Ne. Ne mogu. Meni je to bilo jako turbulentno razdoblje u životu. Godinu dana prije Svjetskog prvenstva sam pokidao zadnje križne ligamente u koljenu i igrao sam bez njih. Nisam želio ići na operaciju jer sam želio igrati na tom turniru. I kad to sad sve gledam... [Vrsaljku su u ovom trenutku krenule suze, op.a.], emocije su to. Godinu dana sam igrao pod teškim bolovima da budem tamo. Osvojio sam Europsku ligu s Atleticom, tjedan dana prije Svjetskog prvenstva mi se rodio sin.

Došao sam u tu Rusiju s toliko emocija i toliko želje i onda ti se dogodi nešto što nisi mogao ni sanjati ni u najluđim snovima. To se dogodi jednom u životu, to je božji dar. Ne gledam te snimke jer me onda pucaju emocije i teško mi je. To je jedno vrijeme u koje bi se čovjek najradije zaključao i nikad ne bi izlazio iz tog sna.

Je li bio neki trenutak u Rusiji u kojem ste shvatili da biste mogli daleko?

Jest. Nakon što smo pobijedili Argentinu, Luka Modrić, Dejan Lovren i ja smo šetali oko jezera u kampu. Sjeli smo na jednu pješčanu plažu i počeli smo malo planirati. 'Prošli smo grupu, majku mu, daj da nas malo poljubi pa da vidimo dokle ćemo dogurati'. Ideš korak po korak, ali osjećaš da si dobar. Tu smo prvi put počeli otvoreno o tome pričati. Svatko od nas je na toj plaži rekao što misli, podijelio svoja razmišljanja i tako je nekako krenulo.

Jedna od najvećih fotografija u povijesti hrvatskog sporta je ona vaša na kojoj ležite na zastavi na stadionu u Moskvi nakon pobjede protiv Engleske u polufinalu SP-u. Kako je došlo uopće do toga?

Tu zastavu sam uzeo od jednog čovjeka na tribini. To je bila čista emocija, pusta sreća. Toliko sam bio ubijen i potrošen od toga koljena da sam samo legao na tu mokru travu. Bilo je spontano, nisam se ja namještao. Eto, da me nisu uslikali, ne bi se to ni znalo. Nisam čovjeku vratio zastavu, valjda mi neće zamjeriti, ali je još čuvam kod kuće.

Sjećate li se finala s Francuskom? Kako ste ušli u tu utakmicu nakon svih onih produžetaka?

Suba ubijen, ja ubijen, svi su bili potrošeni. Mi smo u utakmicu ušli sa željom da ih zgazimo. U tunelu prije utakmice se osjetilo ne samo da nas respektiraju, nego da nas se čak i boje. Osjećala se ta energija neka. Bili smo jako rasterećeni jer smo već ostvarili ogroman uspjeh. Ono, 'Zgaženi smo, ali sad ćemo zgaziti i vas'. Tako smo ušli, ali dobili su nas. Bili su bolji, zasluženo su nas dobili i to je to.

Onda onaj doček u Zagrebu. Ima strašno puno slika koje pamtim s toga. Još pred očima imam neke ljude, neke starije žene koje su držale zastave i koje su bile sretne zbog nas. Nevjerojatno se to stvari. Koliko ljudi je tih mjesec dana živjelo s nama, zaboravilo sve svoje probleme i traume i iskreno se veselilo s nama. Nikad to neću zaboraviti, to ostaje za čitav život.

Zadnji turnir za reprezentaciju odigrali ste na Euru 2021. godine, ali nakon što se prošli kalvariju s operacijom koljena. Što se dogodilo?

Išao sam konačno na tu operaciju zadnjih križnih ligamenata, da to konačno riješim jer sam igrao pod injekcijama. Oporavljao sam se devet mjeseci i morao sam izvaditi taj šav, koji je kao udica s unutrašnje strane. Izvadili su je, ali sam deset dana nakon toga krvario. To je bila neviđena tortura. Pucali su mi šavovi, umirao sam od bolova, imao sam temperaturu. Dvaput su me šivali i nikako da zaraste. Liječnik mi je rekao da sam dobio bakteriju i nakon desetak dana sam opet morao na operaciju.

Završio sam na morfiju, izgubio sam jedno sedam, osam kila. Operirali su me u zadnji čas, tko zna, mogao sam možda i ostati bez noge. Imao sam rupu na nozi, mogao sam vidjeti kost. Koža je bila mrtva, morali su je rezati i zašiti novu kožu. Trebalo mi je tri, četiri mjeseca da se vratim, to je bilo taman prije tog Europskog prvenstva. Opet sam bio na početku, kao i prije operacije i nisam više bio ni blizu one forme.

Vi ste karijeru završili s 31 godinom, a Modrić igra na pragu 40. godine. Kako objašnjavate fenomen Luke Modrića?

Njegov put od početka do svega što je doživio u karijeru, svaki period njegove karijere ima svoje zašto. Ništa mu nije došlo preko noći, svaki centimetar tog filma koji živi je jedna velika žrtva i ogroman trud. Na stranu teren, o njegovom nogometnom znanju sve sve zna. Ali taj fokus, koliko je gladan, koliko želi pobijediti kad igra karte, igricu na mobitelu ili bilo što, to je nevjerojatno. Predodređen je da bude pobjednik i zato je najbolji na svijetu.

Ljude zanima kako to? Eto, tako. On ako ne ode ujutro na trening i ne odradi teretanu, misli da je nešto zapostavio. Zato je sa svakim uspjehom, a imao ih je koliko hoćete, bio još gladniji. I hoće još. Bog mu je dao zdravlja za koje se i sam pobrinuo, imao je malo i sportske sreće da nije imao ozljeda i kad se to sve zbroji, to je veličanstvena karijera.

Mislim da ljudi nisu zapravo ni svjesni njegove veličine. Da, gledamo ga svi na televiziji, na najvećim pozornicama, ali tamo se ne vidi njegova težina izvan nogometnih terena. Kakav je u privatnom životu, kako se odnosi s ljudima, reakcije ljudi kad ga vide. Kad prestane igrati, tek tad će većina ljudi postati svjesna o kakvom sportašu je riječ.

Jesmo li malo nerealni oko reprezentacije da stalno očekujemo velike rezultate na velikim natjecanjima?

Ne bih rekao da smo nerealni, široka je to tema. Moramo biti svjesni onoga što imamo i svojih kvaliteta, ali isto tako da će doći vremena da stvari neće ići kako smo zamislili. To ne znači da je sve katastrofa. Doći će vrijeme kad će doći novi igrači i kad će trebati više vremena da se stvori jedna nova momčad za duge staze.

Svi u Hrvatskoj su jako emotivni oko reprezentacije pa tako i reagiraju. I navijači i igrači i mediji. Biti nerealan i postaviti visoka očekivanja može biti i pozitivno i negativno. Jako je tanka ta linija. Možda nije loše što smo nekad, 'ajmo reći, nerealni i tako si stvaramo pritisak da nešto moramo jer - možemo.

Zlatko Dalić je najuspješniji hrvatski izbornik i izbornik o kojem je bilo najviše podijeljenih mišljenja. Kako vi gledate na njegov lik i djelo?

On je u reprezentaciju došao u jako teškom trenutku i nije mu bilo lako. Za mene je on također najuspješniji hrvatski izbornik, ali njegov uspjeh ne može se gledati površno. On na svojem uspješnom putu nije bio sam. To je njegov uspjeh i uspjeh svih ljudi oko njega. Tu mislim i na sve igrače koje je vodio i na ljude u savezu.

Pripisati sve uspjehe i neuspjehe samo jednom čovjeku je pogrešno iako je on bio taj koji je u nekom trenutku morao donositi određene odluke. Kad to sve zbrojimo, onda dolazimo do svih tih velikih uspjeha i rezultata.

Što se kritika tiče, mediji imaju slobodu govora. On je postavio ljestvicu jako visoko, on je zaposlenik Saveza i on odgovara jedino onome tko je iznad njega u hijerarhiji. Kritike su dio posla kojim se bavimo, a mislim da se on s njima nosi jako dobro.