Iza Santinija je bogata, sadržajna, ali nadasve neobična karijera. Kao klinac iz Zadra bio je jedan od najnadarenijih igrača svoje generacije, no za razliku od vršnjaka, nije imao namjeru tražiti put do inozemstva preko Poljuda ili Maksimira. Želja za dokazivanjem odmah ga je tjerala izvan države i već kao junior nosio je dres Salzburga. Ta avantura nije najbolje prošla. Santini se teško ozlijedio, a i samoća ga je ubijala. Da nevolja bude veća, upravo tada mu je umro otac.

Odlučio je spakirati kofere i vratiti se doma. Neke igrače neuspjeh bi oborio. Ne i Santinija. Čelična volja i pozitivna tvrdoglavost učinili su to da u dresu Zadra odigra sezonu za pamćenje i bude izabran za najboljeg igrača HNL-a. Čak ni tada nije pokleknuo pred primamljivim ponudama iz Zagreba i Splita i još jednom se otisnuo preko granice. Ovaj put u Njemačku. Tada je zapravo počela njegova filmska priča, čiju završnu epizodu gledamo u Šibeniku.

Premda je igrao u dobrim klubovima i zabijao puno golova u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj, reprezentacija mu nije bila suđena. Dobio je tek mrvice, kako je rekao, samo zato što ga nisu mogli ignorirati, ali pravu šansu nikad nije dobio. Međutim Santini nikome ništa ne zamjera. Sam je birao svoj put, bez ičije pomoći i podrške, i zbog toga je još više ponosan na sve što je napravio.

Ivane, kako vam je u Šibeniku?

Odlično, ali baš odlično. Baš mi je dobro. Osjećam se kao da sam na početku karijere, a ne na kraju. Šibenik me jako podsjeća na Zadar i izaziva mi uspomene na to kad sam kao klinac igrao s prijateljima iz ulice. Bili smo mlada ekipa, talentirana, željna dokazivanja i sve redom momci koji su obožavali nogomet. Sve sam to zatekao u Šibeniku. Zato toliko uživam. Sve što sam tada imao u Zadru imam sada u Šibeniku. Vani je sve drugačije. Surovi profesionalizam. Nakon treninga nema druženja, svatko ide svojoj kući i svatko gleda samo sebe. Vani je sve ubrzano, a ovdje se svi družimo i prije i nakon treninga. Vjerojatno je do podneblja. Mediteran, Dalmacija. Također, i Zadar i Šibenik su mali klubovi koji se iz dana u dan bore sa svojim problemima. Lijepo mi je vidjeti da svi, ali baš svi u klubu daju sve da bude bolje.

Nakon 15 godina skitanja po svijetu napokon sam kod kuće. U svom Zadru. Svako jutro putujem na trening u Šibenik. Nije to neka udaljenost da bi mi to bio problem. U Kini ili u nekim većim gradovima promet je bio puno veći problem. Ne daj Bože da upadneš u neku gužvu. Sada sam doma svaku večer i spavam u svom krevetu. Imao sam nekoliko opcija da ostanem vani, ali to nije dolazilo u obzir. Obitelj je kroz čitavu moju karijeru stalno bila sa mnom. Kćerka je sada prvi razred srednje škole i znam koliko je djeci i supruzi bilo teško pratiti me kroz karijeru. Onaj tko to nije doživio nema pojma kakva su to odricanja i što obitelj mora pretrpjeti i žrtvovati. Stalna odvajanja od prijatelja, simpatija... Jedine dvije opcije bile su Šibenik ili Zadar. Čak sam razmišljao i o Zadru, ali klub je u četvrtoj ligi, a želio sam pred kraj karijere ipak još malo uživati u prvoligaškom nogometu.

Koliko je teško djeci sportaša? Baš kad pronađu nove prijatelje i prilagode se u novoj sredini ili školi, moraju pakirati kofere jer im je otac potpisao za klub iz nekog drugog grada ili čak druge države, drugog kontinenta, gdje će se morati susresti s posve novom kulturom. Pretpostavljam da to nisu jednostavne situacije.

Još je super kada su klinci mali, tada im je najvažnija sigurnost uz oca i majku. Problem je kada porastu, kada pronađu prijatelje, društvo, prve simpatije. E tada nije lako. Najteže je bilo supruzi. Taman kada bi našla neke prijateljice, taman kada bi pronašla škole ili vrtiće za klince, kada bi sve pohvatala, mi bismo morali dalje. Pa onda prijavljuj, odjavljuj... Još je bilo kako-tako u Europi, ali igrao sam i u Kini i Saudijskoj Arabiji, čija je kultura življenja nama nešto posve strano. Kako sam skoro svaku godinu mijenjao klubove, to je značilo da smo praktički stalno bili na putu.

Ali to je život profesionalnog sportaša. Bio sam spreman na to. Kada igraš na mojoj poziciji i kada ti ide, kada redovito zabijaš, logično je da želiš napredovati i ići u jače klubove. Bogu hvala, u karijeri sam u sedam, osam sezona zabio deset i više golova i samim time su dolazile ponude, bolji klubovi, bolji financijski uvjeti. Tako da sam uvijek sa sobom vukao obitelj jer mi nije padalo na pamet biti odvojen od njih. Nisam želio da budemo razdvojeni, da mi pati odnos s djecom i ženom. Iskreno, sada kada malo prevrtim, baš nam je bilo top svugdje gdje smo bili.

Kako je uopće došlo do dolaska u Šibenik? Je li ključ bio taj što ste se vi i sad već bivši trener Mario Carević, dok je još bio igrač, nakratko susreli u Kortrijku?

Pa moglo bi se tako reći. Bilo je to prije više od deset godina. Mario je taman odlazio, a ja sam stigao. Družili smo se, ostali smo u kontaktu, a Stipe Bačelić-Grgić, inače moj kum, već godinama zvao me u Šibenik. Iskreno, ta je opcija puno više odgovarala ženi nego meni. Želio sam još malo igrati na nekom višem nivou. Da se mene pitalo, sigurno bih otišao još koju godinu van jer sam bio svjestan da, ako se sada vratim, više nema povratka. Ljudi iz Kortrijka svaku godinu zovu me da se vratim, da odigram još malo. Ostao sam im dužan, obećao sam se vratiti, ali baš kada je bila ta opcija povratka, dogodila se korona i to je propalo.

U igri su ostali samo Zadar ili Šibenik, a Stipe Bačelić-Grgić odigrao je ključnu ulogu da prelomim i donesem odluku. Blizina Zadra bila je presudna. Da je u pitanju bio klub koji je nešto udaljeniji od Zadra, sumnjam da bi bilo išta od toga. Vratio bih se kući i tamo bih završio karijeru. Ženi mi je sve ovo dodijalo. Kada se sjetim koliko se odrekla toga zbog mene, mislim da je bio red da ovaj put potisnem svoje ambicije i ugodim njoj. Bila je ponuda iz Gorice i još nekih klubova, da ih sad ne spominjem, ali u SHNL-u je samo Šibenik bio opcija.

Šibenik ima jednu od najmlađih ekipa lige, a dobar dio momčadi čine dojučerašnji juniori. Kako se osjećate kao iskusna i prekaljena veterančina među tom djecom?

Znaš što, često zaboravim da sam stariji od njih. Fantastično se osjećam. Kada ih gledam, kao da vidim sebe prije 15, 20 godina. Mislim da neki od njih imaju ogromnu perspektivu, ima tu jako talentirane djece koja mogu, ako bude sreće i rada, puno toga napraviti. Zato je moja uloga, i to ključna uloga, u Šibeniku da im pomognem. Najviše svojim primjerom. Netko u mojim godinama, tko je toliko toga prošao, koji je imao čast igrati i za reprezentaciju, mogao bi pomisliti da se nema što nekome dokazivati. Mislim sasvim suprotno. Upravo svojim primjerom želim pomoći tim mladićima.

Nema treninga da nakon njega ne ostanem i odradim dodatni šuterski trening. Ne zato što me netko tjera na to, nego zato što to volim, jer mi je to gušt. Pokušavam im objasniti da nije dovoljno ovo što treniramo svaki dan sat i 15. Moraju dodatno raditi, ulagati u sebe jer ti se na koncu sve vrati ako si pošten i prema sebi i prema poslu. Da uspiješ vani, uz talent, potrebna je jaka glava. Vjerujte mi, nije floskula kada se kaže da moraš biti znatno bolji od domaćeg igrača da bi uspio vani. Čak i ako si malo bolji od domaćeg momka, bit ćeš na klupi.

E sad, ako se pomiriš s tim da ne igraš ili ako kreneš udarati kontru, onda od toga nema ništa. Svaki dan trebaš gristi, ako treba i nekad progutati nepravdu, ali ispravnim pristupom sve će kad-tad doći na svoje. Upravo zbog toga je propalo puno velikih nada iz HNL-a. Nema puno onih koji su napravili velike karijere baš zbog nemogućnosti prilagodbe. Čak i ovi top igrači, reprezentativci, koji su danas zvijezde u najboljim klubovima Europe, u svojim počecima imali su puno problema kad su prešli granice Hrvatske. Čak i Modrić. Kada je došao u Tottenham, mnogi su smatrali da neće uspjeti u Premier ligi. Kada je došao u Real, proglasili su ga najgorom kupovinom. Pogledajte gdje je Modrić danas. Sve je napravio svojim karakterom. Najlakše je pognuti glavu i slegnuti ramenima. Igrao sam u velikim zemljama, u Njemačkoj i Francuskoj. Tamo je posebno teško igračima koji dolaze iz manjih država, smatraju nas građanima drugog reda. Pogotovo kad odeš jako mlad, a imao sam 21 godinu kada sam iz Zadra otišao u Freiburg. Tada je to bio ogroman korak, prevelik. Zato bih savjetovao svim mladim igračima da ne preskaču stepenice, da se razvijaju normalnim tijekom. Da, ako su baš jako talentirani, odu u Hajduk ili Dinamo, pa tek kada prođu dril tamo odu u inozemstvo. Stalno žurimo, jurimo, kao da nema sutra.

Pomalo je čudan vaš nogometni put. Za klinca iz Zadra, posebice zato što je poznato da Zadrani u nogometu uglavnom navijaju samo za Hajduk, otišli ste u Austriju, a ne na Poljud. Ili na Maksimir, kao vaši sugrađani Šime Vrsaljko i Luka Modrić. Kako to?

Imali smo jako dobru generaciju kadeta i puno njih otišlo je u Dinamo. Božidar Šikić kontaktirao je s mojima i želio je da i ja dođem u Zagreb, ali nikad nisam imao neku posebnu privrženost ni Hajduku ni Dinamu. Vjerojatno zato što bi nas svaki put kad smo u mlađim kategorijama igrali protiv njih sudac pokrao. Tu se kod mene stvorila neka averzija. Možda je to bilo djetinjasto od mene, ali jedina želja bila mi je igrati za prvu momčad Zadra. Tada su se javili klubovi poput Basela, Red Bull Salzburga, Monaca, Bordeauxa... Kad si klinac, a agenti te zovu i vode na probe u takve klubove, promijeni ti se slika svega oko tebe. Bila mi je želja probati vani.

Želio sam to i otišao u Salzburg. Mislio sam da je to - to, da je to ono što želim, ali prvi sam put shvatio kako je to kad si sasvim sam i bez ikoga svoga. Bio sam premlad. U tom periodu, od 17. do 20. godine, na prijelazu iz juniora u seniore, gubi se najviše talentiranih igrača, a to vrijeme proveo sam u Salzburgu. Također, baš nekako u to vrijeme prvi sam se put teže ozlijedio i umro mi je otac. Najlogičniji potez bio je vratiti se kući i probati od nule. Tako je i bilo. Ostao sam tri godine u Zadru. Bilo mi je odlično, igrao sam jako dobro, a u sezoni 2010./11. izabran sam za najboljeg igrača lige.

Tada su ponude poslali i Hajduk i Dinamo?

Tako je, ali nije bilo suđeno. Ne znam, radije sam želio otići van i okušati se u jačim ligama. Kad je stigla ponuda Freiburga, nisam puno razmišljao. Prva godina bila je dobra, druga još bolja. Završili smo kao peti u prvenstvu, što je bio fantastičan uspjeh. S klupe sam redovito ulazio, zabio sam neke važne golove i trebao sam produljiti ugovor. Trener je bio Christian Streich. Tek je stigao u klub i imali smo odličan odnos. Imao sam tada nekoliko dobrih ponuda, no s Freiburgom sam imao usmeni dogovor i praktički je sve bilo dogovoreno. E sad, u to vrijeme su se počeli javljati ljudi iz Kortrijka. Svaki dan su zvali, a ja, moram biti iskren, nikad do tada nisam ni čuo za taj klub.

No bili su toliko uporni da sam se pristao naći s njima samo da ispoštujem brata. Naime njemu su tada agenti bili Živković, Vlaović i Stanić i preko brata su me željeli nagovoriti. Ajde, otišao sam da to odradim, mada sam u glavi bio u Freiburgu. Nudili su mi sve i svašta i pitali me da kažem svoje uvjete. Ispalio sam neku cifru na koju su oni pristali. Međutim jasno sam im dao do znanja da sam dogovorio sve s Freiburgom i da bi bilo neozbiljno da sad promijenim odluku. Tada su malo smanjili gas, ali su me pitali bih li ipak došao ako nešto pođe po zlu u Njemačkoj. Pristao sam i obećao da ću doći ako propadne priča s Freiburgom. Upravo se to dogodilo. Ponudili su mi znatno manje novca od Kortrijka. Tražio sam barem isti ugovor, ali nisu pristali. Tada sam prelomio da idem u Belgiju.

Iz Bundeslige u mali klub u Belgiji. Pomalo neobična odluka, zar ne?

Svi su mi govorili da sam lud, da tko normalan iz Bundeslige ide u neki klub za koji nitko nikad nije čuo i da sam pogriješio. Počeo sam i ja sumnjati, čak sam neko vrijeme bio u depresiji, uvjeren da sam pogriješio. Pokazat će se da je to bila najbolja odluka koju sam donio u karijeri. Te dvije sezone vratile su me u život. U svakoj sam zabio po 16 golova i igrao sam u životnoj formi. Tamo su me fenomenalno primili i taj period ostat će mi u sjećanju cijeli život. Odlične igre dovele su me u Standard, gdje sam vrlo dobro igrao. Zabio sam 13 golova i tada su se javili ljudi iz Caena. Prve sezone u Francuskoj zabio sam 16, a druge 11 golova. Nakon prve sezone imao sam nekoliko odličnih ponuda iz Francuske. Zvao me Marseille, a Subašić mi je rekao da me gazda Monaca također želi dovesti.

U toj prvoj sezoni u Caenu dijelio sam četvrto mjesto najboljih strijelaca lige s Mbappeom i Balotellijem. Svašta je tu moglo biti, ali Caen je tražio 15 milijuna eura, što je tada bio ogroman novac. Ostao sam i kad sam ušao u zadnju godinu ugovora, odlučio sam otići čim dobijem dobru ponudu. Javio se Anderlecht. Vodio ih je trener za kojeg sam znao da me cijeni i koji mi je obećao da ću igrati. To mi je bilo najvažnije. Tako je i bilo. Odigrao sam sve utakmice u prvenstvu i postigao 16 golova. Mislio sam da ću sigurno ostati još koju sezonu, ali tada je za trenera došao Vincent Kompany. Odmah me pozvao i objasnio mi da neće računati na mene. Rekao mi je da me cijeni, ali da mu se ne uklapam u viziju momčadi. Želio je igrati s lažnom devetkom kao Guardiola i jasno mi je dao do znanja da mogu ostati, ali da ću biti na klupi. Nisam želio ostati za isti novac u lošijem statusu i odlučio sam otići u dobru ligu za dobar novac. No pokazalo se da to nije baš tako lako. Javio se Trabzon i ponudio mi odlične uvjete. Pristao sam, ali Anderlecht je odbio ponudu jer odšteta nije bila dovoljno jaka.

Kako je došlo do kineske avanture u Jiangsu Suningu?

Čitavo vrijeme dok sam igrao u Francuskoj dolazile su ponude iz Kine i u startu sam ih odbijao. Nije mi padalo na pamet ići tamo jer mi je životni san bio zaigrati za reprezentaciju, a znao sam da to neće biti moguće ako odem tamo. Kad sam zaigrao za reprezentaciju, vidio sam da su me zvali samo da me zovu, da ispoštuju moje dobre igre u Belgiji i Francuskoj, ali da nitko tamo ozbiljno ne računa na mene. Tada mi je agent bacio bubu u uho s tom Kinom i moram priznati da sam se zainteresirao. Priznajem da sam imao predrasude, ali malo sam se raspitao, pogledao sam neke stvari i totalno sam promijenio mišljenje. Grad je bio puno ljepši od Trabzona, u koji sam želio otići. Vidio sam da su linije da dođem tamo puno jednostavnije nego do Trabzona.

Uvjeti koje su mi nudili bili su dvostruko bolji i shvatio sam da postoji puno više pluseva nego minusa. Prihvatio sam i bilo mi je fenomenalno. Bilo je to prije pandemije. U svakom klubu mogla su igrati četiri stranca, a uz mene su tamo bili Alex Teixeira, Miranda i Eder. Nevjerojatno je koliko su držali do nas. Odmah prve sezone osvojili smo naslov prvaka i tada je korona uništila sve. Bio je to valjda jedini slučaj u povijesti da se ugasi klub koji je mjesec ranije osvojio naslov prvaka. Jednostavno je bankrotirao. Krenula je pomama za igračima koji su osvojili naslov prvaka, ali problem je bio s vizama. U tom trenutku Kina je bila jako rigorozna po tom pitanju i obitelj mi nije mogla dobiti vizu. Kako mi nije padalo na pamet da bilo kamo idem bez njih, to me više nije zanimalo i želio sam otići. Tada me zvao Bjelica da dođem u Osijek. Nakon deset godina napokon sam se vratio kući. U Osijeku mi je bilo sjajno i jako dobro odigrao sam polusezonu.

Zašto samo jednu polusezonu?

Zato što sam želio igrati vani što je god duže moguće bilo. Znao sam da će, ako ostanem u Osijeku, to biti to, da ću ostati u Hrvatskoj, a smatrao sam da nakon Kine mogu ostvariti još jedan financijski dobar ugovor. Zato sam odlučio otići u Saudijsku Arabiju. Mislio sam da ću tamo produljiti karijeru. Računao sam da je to lakša liga, lakši tempo nogometa i da se neću morati previše trošiti. Prevario sam se. Ubitačno je igrati na 50 stupnjeva i baš mi je teško pala ta Arabija, a umjesto da mi produlji karijeru, skratila ju je.

Tada u Arabiju još nisu počele dolaziti najveće svjetske zvijezde?

Ne, to je bilo nešto prije toga. Bilo je tamo nekoliko solidnih igrača, ali ne i ovih iz najvišeg ranga. Imao sam nekoliko dobrih ponuda u Europi i izabrao sam Zürich. Godinu ranije bili su prvaci i smatrao sam da mi je to sjajna prilika, ali nije bilo baš najbolje. Politika kluba bila je da se forsiraju mladi, no obitelj mi je tamo uživala i što ću - zbog njih sam istrpio lošiji status jer mi je bilo jasno koliko su žena i djeca propatili zbog mene. Na kraju nam je u Švicarskoj bilo baš dobro. Zapravo, svugdje nam je bilo dobro. Uvijek smo bili zajedno, puno toga smo vidjeli, naučili, stekli brojna iskustva i na kraju svega sam zadovoljan.

Kako je bilo raditi s Bjelicom?

Odlično. Treninzi su nam bili zanimljivi, puno se radilo na završnici, a obožavam takve treninge. Bjelica je odličan lik. Otvoren je i iskren. Najviše mi se kod njega svidjelo to što nikad ne podcjenjuje protivnika. O svakom govori s poštovanjem i u superlativima. Mrzim kad treneri ismijavaju nekoga. Kod Bjelice nikad nećeš čuti da netko ne zna, da je ovakav ili onakav. Nikad ni za koga nije rekao jednu lošu riječ. Zna odabrati ekipu. Ako za nekoga procijeni da ne diše kao ostatak momčadi, odstranit će ga i izabrat će 20 karakternih igrača. Kada je tako, kada je ekipa zdrava, kada je atmosfera top, onda ti je puno lakše raditi. U Osijeku je bilo fantastično. Bila je to ekipa od 20 top momaka - ljudine, vrhunski karakteri, radnici i znalci. Svaki se dan osjećala samo pozitiva u svlačionici, a kada imaš takvu atmosferu, onda nije teško napraviti pravi rezultat. Mislim da je to njegov recept. Želio je da ostanem. Nije mi žao što nisam jer sam imao taj svoj neki put, ali drago mi je da sam bio dio tog Osijeka.

Je li vas zvao kasnije, kad je bio u Trabzonu i Union Berlinu?

Nije.

Premda ste još 2011. bili najbolji igrač HNL-a, u reprezentaciji nikad niste dobili pravu šansu. Poziv ste dobili tek 2017. kao igrač Caena i odigrali svega pet utakmica. Zašto?

Za mene su vrijedili drugačiji kriteriji. Nisam imao nikoga da me gura. Nikad nisam igrao u Dinamu i Hajduku i nikome nije bilo u interesu da me pogura zbog prodaje. U karijeri nisam imao sreće s agentima. Uglavnom su me vodili ljudi koji su mi na kraju ostali dužni i koji su me prevarili. Stalno sam bio sam na vjetrometini. I tu šansu, koju sam dobio protiv Španjolske u onoj nesretnoj utakmici u Elcheu, kad smo izgubili 6:0, dobio sam samo zato što nisu imali više koga zvati. Mandžo se oprostio i pozvali su me jer više nisu mogli ignorirati sve golove koje sam zabio u Francuskoj, ali jasno mi je bilo da na mene nitko ne računa ozbiljno. Ne znam, valjda je tako moralo biti, ali opet, moram biti zahvalan što sam uopće dobio bilo kakvu šansu. Čak sam jedno vrijeme počeo sumnjati u sebe. Kad sam bio najbolji igrač HNL-a, za reprezentaciju očito HNL nije bio dovoljno dobar.

Mada su šansu dobili i Sammir i još neki igrači. Onda i Belgija valjda nije bila dovoljno kvalitetna kada sam ja bio tamo, a danas najbolji mladi igrači idu upravo tamo. Kada znaš da nemaš nikoga iza sebe, onda ništa ni ne očekuješ. Nažalost, znaš kako to funkcionira. Imaš devet, deset senatora, a ostalo se popunjava kako se već popunjava. Bio sam svjestan da mogu očekivati tek mrvice i da moram biti spreman iskoristiti svaku priliku koju dobijem. Nažalost, to se nije dogodilo. Ne znam, da sam iskoristio onu šansu protiv Španjolske, možda bi sve bilo drugačije. Šteta, ali nikad to nećemo saznati. Ipak, nemam se što žaliti. Prije ili kasnije svaki pošteni rad dođe na naplatu. Svaki korak u karijeri išao mi je zaobilaznim putem i neka - samim tim sve mi je slađe i znam da nikome ništa ne dugujem niti mi je bilo što itko poklonio. Sve što imam, sve što sam napravio u životu - napravio sam krvavim radom. To mi nitko ne može oduzeti. Ovim klincima u Šibeniku nastojim objasniti da ako ustraješ, ako vrijedno radiš, možeš uspjeti bez obzira na zaleđe.

Što se dogodilo te večeri u Elcheu?

I danas imam noćne more od te utakmice. Ne znam, počeli smo dobro, prvih desetak minuta igrali smo odlično, a onda se raspali nakon prvog gola. Svaki napad su zabijali, a mi se više nismo mogli sastati s loptom. Nisam siguran jesam li te večeri uopće taknuo loptu. To su takve utakmice. Mislim da je kod nas došlo do prevelikog emocionalnog pražnjenja nakon SP-a u Rusiji i srebra.

Mislite li da vas je taj debakl koštao daljnje karijere u reprezentaciji?

Ne. Kako sam već rekao, tada su me zvali samo da skinu medijski pritisak koji se stvorio zbog mojih dobrih igara u Francuskoj. Možda bi drugačije bilo da sam došao u Hajduk, kao Livaja, ili da sam ostao u Osijeku. Daleko od očiju - daleko od srca. Danas se na HNL gleda sasvim drugačije nego prije 15 godina. Sad i igrač Gorice dobije poziv, a Rijeka ima nekoliko reprezentativaca. Ali drago mi je da se to okrenulo, da se vjeruje u HNL. Prije si morao ići van da dobiješ poziv, sada ispada da se moraš vratiti u HNL. Naravno da mi je žao što se sve nije drugačije rasplelo, ali sretan sam što sam ipak uspio dobiti poziv reprezentacije jer mi je to bio san od trenutka u kojem sam počeo trenirati u Zadru.

Za kraj, tko će biti prvak?

Dinamo je taj koji ima najviše iskustva, najveću stabilnost, ali drago mi je da je Hajduk u samo jednoj utakmici uspio preokrenuti loš momentum. To je malo tko očekivao na početku sezone. Hajduk je tada imao gomilu problema i pobjeda u derbiju sve je promijenila. Za ligu je sjajno da do kraja bude neizvjesno, a ne bih nikako otpisao ni Rijeku. Što se tiče pritiska, Rijeka je najstabilnija.

Šibenik?

Najvažnije je spasiti se i ostati u ligi. Došli smo iz druge lige, a svi znamo kako je Rudeš lani prošao kad je došao u elitni rang iz druge lige. U Šibeniku 80 posto igrača nikad nije igralo prvu ligu pa je najvažnije skupljati bodove i ne dramiti kad se odigra neriješeno kod kuće.