Mnogi nogometaši s pravom nose titulu tragičara svjetskih nogometnih prvenstava, ali nijedan kao kolumbijski branič Andres Escobar. Nesretnog strijelca autogola na SP-u po povratku u domovinu ubio je sumanuti sunarodnjak
Kolumbija je početkom devedesetih bila vrlo jaka. Valderrama, Rincon i Asprilla bili su predvodnici generacije od koje je temperamentna nogometna javnost očekivala prvi prolazak kroz skupine u povijesti Kolumbije.
Ždrijeb ih je 1994. spojio s Rumunjskom, Švicarskom i domaćinom SAD-om. Prolazak se činio kao izvjesna opcija, pogotovo Kolumbijcima koji su još bili opijeni posljednjom kvalifikacijskom pobjedom u Argentini s briljantnih 5:0.
Nije počelo dobro, za početak su im mjeru uzeli Rumunji, koji su općenito odigrali sjajan turnir. Panike još nije bilo, slijedio je dvoboj protiv SAD-a u kojemu je Kolumbija bila favorit. Tu je Escobar zabio autogol kojim je domaćin poveo i zahvaljujući kojem je kasnije pobijedio sa 2:1. Pobjeda u zadnjem kolu protiv Švicarske nije im donijela ništa, Kolumbija se prema običaju nakon tri utakmice vratila kući.
Andres, koji je čitavu karijeru nosio broj dva, tada je imao 27 godina i 50 nastupa za reprezentaciju. Čak je i zabio Engleskoj na Wembleyu.
Od nacionalne i osobne tragedije oporavljao se u rodnom Medelinu, gdje je i nastupao za tada vrlo uspješni Atletico Nacional. Šest dana nakon autogola izišao je iz jednog noćnog kluba, a na parkiralištu ga je dočekao naoružani ubojica koji mu je presudio s čak 12 metaka. Svjedoci tvrde da je luđak nakon svakoga ispaljenog metka vikao: 'Goool.'
I prije ubojstva Kolumbijom se proširila priča da su gazde narkokartela izgubile golem novac na ispadanju svoje zemlje, a godinu dana kasnije za ubojstvo je osuđen jedan učitelj iz lokalne osnovne škole. Da su se u taj slučaj uplele utjecajne osobe, svjedoči i podatak da je ubojici kazna sa 43 smanjena na 26 godina, da bi 2005. zbog dobrog ponašanja iz zatvora izišao nakon manje od 11 odsluženih godina.
Iako je već 16 godina mrtav, Kolumbijci nisu zaboravili Escobara. Na sprovodu mu je bilo 120.000 ljudi, a njegove slike i dalje su dio ikonografije raznih navijačkih skupina. Posebno, naravno, njegovog kluba s kojim je osvojio i kolumbijski i južnoamerički naslov prvaka. Zvali su ga 'gospodin nogometa', a danas ga zovu 'besmrtni broj dva'.
