Josep Lluis Nunez (87) ostat će zapamćen kao najdugovječniji i najtrofejniji predsjednik u povijesti Barcelone. Upravo u razdoblju dok je on bio na čelu kluba, od 1978. do 2000. godine, Barcelona se pretvorila u nogometnog i općenito sportskog diva kakav danas poznajemo.

Četiri klupska sportska pogona - nogometni, košarkaški, rukometni i onaj hokeja na koturaljkama - osvojili su u njegovoj eri ukupno 176 trofeja. No, njegovu eru u Barceloni obilježile su i kontroverze.

Sukobi s igračima i trenerima, zakulisne medijske igre, nesuglasice oko toga što 'barcelonizam' predstavlja i sukob s Johanom Cruyffom (legendarnim igračem i trenerom Barce), koji se pretvorio u dugogodišnji (sve do danas!) sukob dviju frakcija unutar kluba i na kraju doveo do njegove ostavke.

Bez kontroverzi nije bio ni njegov život izvan nogometa jer je 2011. godine osuđen zbog potkupljivanja poreznika.

Jose Luis Nunez rodio se 1931. godine u baskijskom gradu Barkaldu, no već u mladosti se preselio u Barcelonu. U njoj je postao poznat kao poslovni čovjek. Vodio je građevinsku kompaniju Nunez i Navarro te istoimeni lanac hotela. Poslovno carstvo uspješno je raslo, a Nunez je odlučio uključiti se i u društveni život katalonske prijestolnice.

Sportske je ambicije iskazao 1978. godine kad se kandidirao na prvim demokratskim izborima za predsjednika Barcelona nakon pada Francove diktature. Premda do tada nije imao nikakvih ozbiljnijih veza s klubom, na iznenađenje mnogih, odnio je pobjedu. Kampanja za predsjednika nije prošla bez kontroverzi. Nastojao je steći naklonost medija tako da je novinarima plaćao luksuzne večere. Uz to je kupio popis kućnih adresa svih članova Barcelone s pravom glasa kako bi im se u kampanji mogao direktno obraćati, a protivnike je diskreditirao glasinama vezanima uz njihov privatni život.

'Preuzimanje' Barcelone i prvi uspjesi

Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Barcelona je bila u nezavidnom financijskom položaju. Čim je preuzeo mjesto predsjednika Nunezu je glavni prioritet bio osigurati financijsku stabilnost. Nije uvijek u tome bio uspješan, no razumio je da se nogometni svijet mijenja, shvatio je sve veću važnost televizije i sponzora te je u skladu s time i postupao.

Kako bi podigao financijski i društveni profil kluba, surađivao je i s drugim španjolskim divom. Kad je Ramon Mendoza 1985. godine postao predsjednik Real Madrida, dva kluba su se sporazumjela da će surađivati oko pitanja vezanih uz televizijska prava i oglašavanje. Camp Nou je uoči Svjetskog prvenstva 1982. godine detaljno rekonstruiran, nakon čega je mogao primiti više od 120.000 gledatelja, a manje su se rekonstrukcije provele u devedesetima. Nakon Svjetskog prvenstva otvorio je Miniestadi, manji stadion u blizini Camp Noua koji i danas koriste B momčad, mlađe kategorije i ženska momčad Barce.

Kako bi podigao društvenu važnost Barcelone 1984. godine je otvorio i klupski muzej. Na sugestiju Johana Cruyffa 1979. godine La Masia se počela koristiti kao dom za mlade igrače koji nisu živjeli u Barceloni. Bio je to početak jedne od najslavnijih nogometnih akademija. Broj članova je rastao, a 1982. godine po prvi put u povijesti bilo ih je više od 100.000. Ulaganje u infrastrukturu i prilagodba Barcelone novim trendovima u svijetu nogometa bili su vrlo uspješni.

Već u prvoj Nunezovoj sezoni na čelu kluba Barcelona je ostvarila prihod od 817 milijuna pezeta. Kada je otišao iz kluba Barcelona je bila u 'debelom' financijskom plusu, a uz to je postala i jedan od globalno najslavnijih klubova. Već u prvoj Nunezovoj sezoni Barca je osvojila svoj prvi službeni naslov u europskom natjecanju pod Uefom. U finalu Kupa kupova 1979. pobijedila je Fortunu Düsseldorf. Isto je natjecanje osvojeno 1982. godine, tada protiv Standarda iz Liegea.

Od domaćih natjecanja, Barcelona je u prvim Nunezovim godinama osvojila dva Kupa i jedan Liga kup. No, ono što je bilo još i važnije, Barcelona je počela dovoditi igračke zvijezde. Hans Krankl došao je kao aktualna europska Zlatna kopačka i drugi najbolji nogometaš Europe prema izboru za Zlatnu loptu. Sljedeće sezone Nunez je doveo Allana Simonsena, Zlatnu loptu iz 1977. godine. 1980. godine u klub je stigao Bernd Schuster, a Nunezova politika dovođenja zvijezda dosegla je vrhunac 1982. godine, kada je Barcelona platila tada rekordni iznos za transfer i dovela Diega Armanda Maradonu.

Zvijezde su se izmjenjivale i na trenerskom mjestu - Helenio Herrera, Laszlo Kubala, Udo Lattek i Cesar Luis Menotti vodili su Barcelonu, dok 1984. godine priliku nije dobio Terry Venables. Uz njega se veže jedan od poznatijih fijaska s dovođenjem igrača iz Nunezove ere.

Barcelona je već sve dogovorila sa sjajnim Meksikancem Hugom Sanchezom, no novi je trener insistirao na Stevu Archibaldu. Uprava je pristala, a Sanchez se godinu kasnije pridružio Real Madridu i godinama briljirao. No, u početku je krenulo dobro jer već 1985. godine Barcelona je osvojila naslov prvaka, a sljedeće su godine igrali finale Kupa prvaka, koje su šokantno izgubili od Steaue.

Finale se igralo u Sevilli, na stadionu puno Barceloninih navijača. Sid Lowe spominje priču da je Steaua uoči utakmice ponudila da bi prodala finale, ali u Barceloni su to s gnušanjem odbili. Ne toliko iz moralnih razloga, nego jer su bili sigurni da će pobijediti. Pretjerana samouvjerenost ih je koštala. Steaua je odigrala iznimno defenzivnu utakmicu i odvela je do jedanaesteraca.

Niti jedan Barcelonin igrač u raspucavanju nije zabio i naslov je šokantno otišao u Bukurešt. Nunez je nastavio dovoditi velika imena, najistaknutiji je bio Gary Lineker, no pravi uspon Barcelone počeo je dovođenjem Johana Cruyffa na mjesto trenera 1988. godine.

Uz veliku promjenu igračkog kadra, u prvoj sezoni Barcelona je osvojila svoj treći Kup kupova. Godinu kasnije osvojili su Kup, a 1991. godine igrali su u finalu Kupa kupova, ali i daleko važnije osvojili prvi od četiri naslova prvaka za redom.

Rezultatska kruna ere došla je 1992. godine kada je Barcelona protiv Sampdorije osvojila prvi Kup prvaka u svojoj povijesti. Cruyffova momčad postala je poznata kao Dream team, po uzoru na američku košarkašku reprezentaciju koja je tog ljeta nastupala na Olimpijskim igrama u Barceloni. Tri od četiri uzastopna naslova prvaka Barcelona je osvojila u zadnjem kolu, od toga dva puta nakon što je Real Madrid prosuo prednost porazima, oba puta protiv Tenerifa.

Rukomet i košarka rasli su na temeljima nogometa

Nunez i njegov prvi čovjek Gaspart dodatno su provocirali glavnog rivala tako da su izjavili kako su financijski stimulirali igrače Tenerifa uoči utakmice s Madridom. Njihova izjava podigla je puno prašine, no nisu napravili ništa što bi bilo ilegalno, a trljanje soli u ranu glavnog protivnika bila je stara tradicija glavnog španjolskog rivalstva. Još važnije od rezultata, Cruyff je upisao svoju nogometnu ideologiju u Barcelonin 'DNA'. Na njegovim temeljima su u većoj ili manjoj mjeri izgrađeni svi uspjesi kluba do današnjih dana.

La Masia je počela izbacivati prve zvijezde, najznačajniji od kojih je bio Pep Guardiola, a kroz klub su prolazili igrači kao što su Koeman, Laudrup, Stoičkov, Romario, Hagi, Prosinečki... Nakon katastrofe u finalu Lige prvaka u Ateni 1994. godine protiv Milana, Cruyff do kraja svog mandata više nije osvojio ni jedan trofej.

No, oni su se nastavili nizati pod Robsonom i Van Gaalom. Osvojena su još dva Kupa, dva prvenstva i Kup kupova. Kroz klub su prolazili Ronaldo, Figo, Rivaldo i plejada nizozemskih reprezentativaca.

Uspjesi su se nizali i u ostalim sportovima. Sekcija za hokej na koturaljkama dominirala je europskim i nacionalnim natjecanjima. A ustalile su se i nove sportske sekcije, poput one futsala.

Rukometna sekcija pretvorila se u najuspješniji španjolski i europski klub. U devedesetima su osvojili šest rukometnih Liga prvaka, od toga pet za redom (tri protiv Zagreba). U tim je godinama boje Barcelone branio i jedan od najboljih svjetskih rukometaša svih vremena - Patrik Ćavar.

'Pristojan i sposoban čovjek', prisjetio se Pako Ćavar pokojnog predsjednika Nuneza i nastavio:

'Pod njegovim vodstvom smo sve osvajali. Često je dolazio u svlačionicu i hrabrio nas prije važnih utakmica. Istina, nije mu rukomet bio prioritet. Nogomet je bio ispred svega, ali Nunez je imao viziju jer za njegovo su vrijeme u Barceloni rasli i košarka i rukomet.'

No, globalno najznačajnija je bila priča o drugom najvećem sportu u kojem je Barcelona imala svoju momčad, košarci. Prije Nuneza Barcelona je samo jednom bila prvak Španjolske u košarci. U njegovoj eri, a cilj mu je bio pretvoriti je u jedan od najvećih španjolskih i europskih klubova, osvojili su deset naslova prvaka, devet Kupova, dva Kupa pobjednika kupova i dva Kupa Radivoja Koraća. Nažalost, Nunez nije uspio kao predsjednik dočekati osvajanje prvog naslova prvaka Europe. Barcelona je u njegovoj eri igrala pet finala najprestižnijeg europskog košarkaškog natjecanja i svih pet je izgubila. Treba izdvojiti da su dva puta za redom, 1990. i 1991. godine gubili od Jugoplastike, odnosno Popa 84, a 1996. od naslova ih je odvojila legendarna blokada Stojka Vrankovića u dresu Panathinaikosa.

Sukobi i kontroverze

Sportski uspjesi su se nizali no u klubu je uvijek bilo trzavica. Nunez se sukobljavao s članovima kluba, igračima i trenerima. Razlozi sukoba su bili financijski, politički i ideološki. Nunez je uvijek izbjegavao povezivanje s katalonskim političkim pokretom. Kada se 1996. godine navršavalo šezdeset godina od smrti Josepa Sunyola, Barceloninog predsjednika pogubljenog početkom Španjolskog građanskog rata, skupina pod imenom 'Prijatelji Josepa Sunyola' pokrenula je inicijativu obilježavanja njegove smrti. Nunez nije pokaziva previše oduševljenja za sudjelovanje u inicijativi. Na otkrivanju spomen ploče u Guadarrami, u blizini mjesta na kojem je pogubljen, klub je predstavljao član uprave Jaume Sobreques. Nunez se nije pojavio. Barcelona je pristala službeno obilježiti Sunyolovu smrt kasnije te godine za vrijeme održavanja 'Trofeja Joana Gampera', tradicionalne prijateljske utakmice koja se igra uoči početka ligaške sezone.

No klub se potrudio da obilježavanje bude što nezapaženije. Leci pripremljeni za tu prigodu se nisu dijelili uz obrazloženje da su ostali zaključani u ormaru za koji je izgubljen ključ. Mnogim članovima Barcelone, tada već duboko podijeljenog kluba, Nunezov odnos prema Sunyolu bio je još jedan u niz dokaza da on ne razumije društvenu ulogu koju bi Barcelona, prema njima, trebala imati.

Jedna od osobina Nunezovog upravljanja Barcelonom bila je sustavno odbijanje povećanja plaća igračima. Zbog toga je ulazio u vrlo česte sukobe s njima i veliki broj igrača je sukob oko ugovora potaknuo da napuste klub. Ali sukobi su često izbijali i zbog osobnih, ponekad bizarnih razloga. Prema klupskoj legendi 1979. godine je prodao Johana Neeskensa u New York Cosmos nakon što mu je on odbio gurnuti rolu toaletnog papira ispod vrata u klupskom toaletu! Tjedan dana nakon što je vjerovao da je dogovorio novi ugovor, Ronaldo je saznao da je Nunez odbio prihvatiti ranije dogovorene uvjete. Nakon toga je, kao što je i došao, za rekordni iznos transfera otišao u Inter nakon samo jedne briljantne sezone u Barceloni.

Posebno mučna situacija razvila se s Maradonom. 1984. godine, na kraju svoje druge sezone za vrijeme koje je imao raznih problema i na terenu i izvan njega, Maradona je inzistirao na prelasku u Napoli. Premda su mnogi u upravi, a i trener Menotti, smatrali da bi to bilo najbolje rješenje, Nunez ga je odbijao pustiti. Prema staroj priči, pristao je tek kada je Maradona počeo razbijati vitrine s Barceloninim trofejima. Dugotrajni pregovori s Napolijem izazvali su nove napetosti. U jednom trenutku policija je morala štititi španjolski konzulat u Napulju. Nakon godina sukoba s Nunezom Schuster je 1988. godine prešao u Real Madrid, no pri tome je postao okidač najvećeg skandala s igračima u Nunezovoj eri, takozvane 'pobune u Hesperiji'.

U sklopu pravnog spora koji je trajao od 1986. godine, Schusterov odvjetnik je objavio ugovor svoga klijenta. Iz njega se vidjelo da je Barcelona Schusteru, kao i velikom broju drugih igrača, dio plaće isplaćivala kao pravo na komercijalno korištenje lika i djela kako bi se plaće oporezivale po nižoj poreznoj stopi. Španjolska porezna uprava istražila je slučaj i zahtijevala uplatu utajenog poreza. Igrači su to odbili i javno objavili kako smatraju da je to obaveza kluba. Krajem travnja 1988. igrači Barcelone predvođeni kapetanom Joseom Ramonom Alexancom sazvali su konferenciju za medije u hotelu Hesperia. Pripremljenu izjavu nisu potpisala samo tri igrača Barcelone, a podržao ih je i trener Luis Aragones. Cijela prva momčad tražila je Nunezovu ostavku. On je odgovorio čistkom - 13 potpisnika skupa s Aragonesom ubrzo je napustilo klub. Od cijele prve momčadi ostalo je samo devet igrača. Barcelona se našla u teškoj situaciji. Osim s igračima Nunez je bio u sukobu i s političkim vrhom Katalonije, posjeta je bila u padu, rezultati loši, a klub ni financijski nije dobro stajao. Kako bi popravio situaciju Nunez je, poput populističkog vođe, povukao potez za koji je znao da će biti iznimno popularan. Premda ga nije vidio kao idealni izbor, za trenera je doveo Johana Cruyffa koji je detaljno rekonstruirao momčad, ali se odmah u početku usprotivio Nunezu.

Insistirao je da Alexanco, kojega se Nunez izrazito želio riješiti jer je bio kolovođa pobune, ostane u klubu. Cruyff je prevladao i Alexanco je 1992. godine na Wembleyu bio prvi igrač Barcelone koji je podigao trofej Kupa prvaka. Prve dvije sezone Cruyffov položaj je bio vrlo nesiguran, a čak i kada su zaredali naslovi njegov odnos s Nunezom je često bio hladan.

Naime, Nunez nije bio posebno zainteresiran za Cruyffov projekt transformacije Barcelone, no nije se ni protivio jer je donosio rezultate. No, kada su rezultati prvi put izostali, odnos predsjednika i trenera se dodatno pogoršao. Na Nunezov poticaj neki novinari počeli su napadati Cruyffa za nepotizam jer su mu u momčadi bili zet, golman Jesus Mariano Angoy, i sin, Jordi Cruyff. U svibnju 1996. klubom su kolale glasine da je Cruyff na pragu otkaza i da se sve već dogovorilo s Bobbyjem Robsonom. Nunez je poslao potpredsjednika Gasparta na sastanak s Cruyffom prije jutarnjeg treninga. Razgovor se ubrzo pretvorio u žestoku svađu usred koje je Gaspart na licu mjesta otpustio Cruyffa.

Slučaj je završio na sudu, a kao zanimljivost se može istaknuti da je Cruyff tvrdio kako je Barcelona time izgubila priliku da dovede Zinedinea Zidanea. Francuz je s njime sve već privatno dogovorio, no u novonastaloj situaciji transfer je propao i on je završio u Juventusu.

Nažalost, za Barcelonu je daleko značajniji bio raskol među članovima kluba na pristalice Cruyffa i pristalice Nuneza. Njegove posljedice se osjećaju i danas. Od Gasparta do Rosella jedno od ideoloških pitanja koje je obilježavalo predsjednike kluba bilo je gdje u njemu vide Cruyffa. Ono se neizravno pretvorilo u pitanje o identitetu Barcelone i principima u skladu s kojima se ona vodi.

Elefant Blau i ostavka

Sukob je ušao u novu fazu kada je Joan Laporta osnovao grupu 'Elefant Blau' (Plavi slon), kao organiziranu opoziciju Nunezu koja je Cruyffa koristila kao simbol. Predsjednika su napali zbog klupskog duga i optuživali su ga da klub vodi suprotno demokratskim principima. Nunez je uzvratio optužbama da se radi o promadridskim provokatorima. Njihova inicijativa dovela je u ožujku 1998. do glasanja o povjerenju Nunezu, no većina članova glasala je protiv opoziva.

Dugotrajni sukob obuhvatio je cijeli klub, a koplja su se prelamala preko tadašnjeg trenera Van Gaala koji nije imao ništa protiv svrstavanja uz Nuneza, neprijatelja njegova neprijatelja Cruyffa. Premda je Barcelona osvajala domaće naslove, neuspjesi u Ligi prvaka su poticali tinjajuće nezadovoljstvo, tim više što je Real Madrid ušao u novu fazu europskih uspjeha. Nunezu je konačno presudila sezona bez trofeja.

Za vrijeme zadnje utakmice u sezoni 1999./2000. tisuće Barceloninih navijača mahalo je prema njemu bijelim rupčićima, tradicionalnim izrazom nezadovoljstva i traženjem smjene. Dao je ostavku i raspisao izbore. Na oproštajnoj konferenciji za novinare okružio se sa svim trofejima koje je Barcelona u njegovoj eri osvojila. Phil Ball tu je scenu slikovito opisao: Isto tako mogao je na ekran iza pozornice za kojom je stajao projicirati uzdignuti srednji prst, svi prisutni novinari su shvatili njegovu poruku.

Nakon ostavke

Odlaskom s čela Barcelone Josep Lluis Nunez gotovo se u potpunosti odmaknuo od burnog života 'katalonskog ponosa'. No, 2011. godine osuđen je zajedno sa sinom zbog podmićivanja poreznika koji su u devedesetima kontrolirali poslovanje njegove građevinske kompanije. Početkom 2014. godine počeo je služiti zatvorsku kaznu u trajanju od 26 mjeseci. Rijetko se pojavljivao u javnosti, ali 2016. godine prisustvovao je odavanju počasti preminulom Johanu Cruyffu, a sljedeće godine i na proslavi 25. obljetnice osvajanja prvog Barceloninog Kupa prvaka. No uza sve kontroverze koje se vežu uz njegovo upravljanje Barcelonom teško je ne označiti ga kao jednu od najistaknutijih osoba u bogatoj klupskoj povijesti. U dugoj poruci koju je Barcelona objavila povodom njegove smrti nalaze se i ove riječi:

'Za vrijeme njegova duga mandata bilo je uspona i padova. No uvijek je nastojao pretvoriti klub u financijsku moćnu instituciju... Vjerovao je da će bavljenje i financijskim i društvenim aspektima kluba učiniti Barcelonu kompetitivnijom na terenu. Nunez je dubinski promijenio klub. I njegova uloga u stvaranju Barcelone kao suvremenog sportskog diva je neporeciva.'

Realno, u Nunezovoj eri Barca je u svim sportovima osvojila 176 trofeja - čak 65 rukometnih, 36 košarkaških, 30 nogometnih... Još važnije od trofeja je činjenica kako je Josep Lluis Nunez od Barcelone stvorio svjetski klub, sportskog diva koji je i dan danas u samom vrhu.