Još u trenutku kad se Joe Šimunić pred tribinama Maksimira u mikrofon proderao 'Za dom!', dao se naslutiti ovakav rasplet. Najstariji i sa 105 nastupa u 12 godina reprezentativne karijere jedan od najiskusnijih, doslovce se preko noći pretvorio i u najkontroverzniju figuru među Vatrenima. Bio je to čin samouništenja kojim je bacio sjenu na svoju dugotrajnu i bogatu karijeru.

Svakome tko imalo razumije stvari bilo je jasno što će uslijediti: lavina reakcija i rasprava 'na nož', prikupljanje jeftinih političkih bodova domaćih političara na Šimunićev račun, pribijanje na stup srama i povlačenje kroz blato u stranim medijima, širenje pokliča iz 'inata' među navijačkim skupinama i naposlijetku gotovo četiri tjedna čekanja. Čekanja oštre kazne koja je stigla.

Toliko je bespotrebne energije potrošeno na rasprave o tome što je Šimunić zapravo 'mislio' i 'htio'. Javljali su se povjesničari, ljubitelji opere, samoproglašeni eksperti za nacionalnu vezanost u australskih Hrvata i tko sve ne, ali sve je to bilo potpuno jalovo i besmisleno.

Čudi izjava HNS-ovog izvršnog predsjednika Damira Vrbanovića, koji kaže da je Šimunićev istup bio 'ispolitiziran' u javnosti. Taj istup upravo i jest bio politički bez obzira na namjeru, svjesnu ili nesvjesnu. Da je tako, najbolje govori efekt koji je pruzročio u zemlji i svijetu.

Simboli tijekom povijesti mijenjaju značenje: i svastika je nekoć isključivo predstavljala sreću, bogatstvo i napredak, da bi se kasnije ispolitizirala i stigmatizirala. Ono što se povezuje s fašističkim režimom i zločinima nije dobrodošlo u svijetu koji je unatrag sedamdesetak godina utemeljen na antifašizmu. Isto tako, poklič 'Za dom – spremni!', što god da on nekoć ili nekome značio, nije moguće promatrati bez njegovih političkih konotacija. Svaki odrastao i mentalno funkcionalan građanin Republike Hrvatske, koja antifašističke vrednote ima ugrađene i u Ustav, mora toga biti svjestan.

Savršeno je nebitno što je Josip Šimunić mislio svojim istupom i kakvo je njegovo osobno ideološko nagnuće. Bitno je da je napravio nešto što je i u zemlji i u svijetu prepoznato kao uvredljivo, diskriminatorno i rasistički. Naprosto je činjenica da se parola 'Za dom – spremni!' smatra govorom mržnje i u UEFA-i i FIFA-i, jer HNS je i ranije (između ostaloga) bio kažnjavan kad su ga hrvatski navijači javno koristili. Ako netko smatra da sporni pozdrav treba rehabilitirati i destigmatizirati, postoje mjesta i područja javnog života u kojima se može povesti rasprava o revidiranju povijesti – nogomet i stadioni sasvim sigurno nisu među njima, niti je Josip Šimunić po bilo čemu kompetentan da takvu raspravu inicira.

S koje god strane gledali njegove motive, nije moguće zanemariti politički aspekt i umanjiti značaj Šimunićevog istupa. Kazna je potpuno opravdana i morala je uslijediti jer hrvatski je nogometaš napravio nešto što se jednostavno – ne radi. To nisu mogle promijeniti nikakve Facebook grupe podrške i peticije, nikakva vrijeđanja i prijetnje redakcijama i novinarima koji su ga zbog toga osudili, niti prozivanje čelnika jedne udruge koji s time nije imao puno veze, a ipak je između redaka prikazivan kao doušnik i strani plaćenik.

Ako išta, takva je atmosfera samo još ojačala odlučnost FIFA-inog disciplinskog tijela da Šimunića treba oštro kazniti jer očito je da nije govorio samo u svoje ime. I nije to bilo zato što je, kako je to posebno gadljivo u svom uvriježenom 'casual' antisemitizmu napisao jedan domaći komentator (ovaj put, doduše, citirajući nekog australskog Hrvata), 'gazda FIFA-e Židov Blatter koji forsira borbu protiv rasizma'. Niti je Blatter Židov (mada to ni u kom slučaju ne bi smjelo biti bitno), niti borbu protiv rasizma 'forsira' on – riječ je civilizacijskoj stečevini.

I što sad?

Joe će u veljači navršiti 36 godina, nedavno se oženio, a upućeni kažu da odlazi na redovite medicinske terapije kako bi produžio igračku karijeru. Prije koji mjesec je rekao da mu je plan idućeg ljeta objesiti kopačke o klin, ali dio tog plana bio je i nastup u Brazilu – kojeg, sada je izvjesno, neće vidjeti. Barem ne kao član Kovačeve ekspedicije. Skori prekid karijere sad izgleda još vjerojatnije, pa neki predviđaju da je upitno i hoće li Šimunić dočekati kraj sezone u Dinamovom dresu. Doista, ima li motiva proći još jedne fizički naporne pripreme samo da bi se na proljeće pred praznim Maksimirom šetao do još jednog naslova?

Po jednoj opakoj teoriji, proslavljeni stoper je sve ovo napravio smišljeno. 'Nije toliko glup', ide rezoniranje, da ne bi znao kakve će posljedice imati njegov javni istup; vidio je da ga tijelo polako izdaje i osjetio da neće biti na na potrebnoj razini idućeg ljeta, pa je htio otići uz veliki prasak, odnosno napraviti nešto po čemu će ostati upamćen. Reakcije dijela fanova na start kojim je u Beogradu satrao Miralema Sulejmanija, kad je zbog toga od milja nazvan 'Joe Ustaša' i 'Ministar obrane', razgalile su mu srce.

Na tom su tragu i njegove izjave neposredno nakon maksimirskog incidenta, kad je rekao kako je to oduvijek želio napraviti, ali da 'nema više puno vremena' i praktično izazivao FARE i FIFA-u da ga kazne. Drugi, pak, kažu da nije od onih koji bi takve stvari planirali, nego ga je 'ponijelo' i nije razmišljao o posljedicama.

Bilo kako bilo, skeč s mikrofonom bio je posljednji Šimunićev nastup za Vatrene. Teško je vjerovati da će poslije svega još htjeti nastaviti i vratiti se u reprezentaciju. Treba li ga zbog toga žaliti i suosjećati s njime?

Opet, kako god gledali na stvar, činjenica je da ga nitko nije na to tjerao niti poticao. Nema koga drugoga kriviti za ono što ga je snašlo osim samog sebe. Nepobitan je njegov ogromni doprinos hrvatskoj reprezentaciji kroz sve ove godine, ali njegov kraj i oproštaj su nadasve tužni.

Za jedne, Joe odlazi kao heroj, bila mu to namjera ili ne. Za druge – realnije, čak i bez obzira na ideološku opredjeljenost – odlazi kao budala.