Ovaj je 39-godišnji Britanac, svojedobni svjetski prvak, rekorder po broju osvojenih etapa na Tour de Franceu i vjerojatno najveći sprinter u povijesti ovog sporta, otišao ostvarivši pobjedu u zadnjoj utrci karijere. Nakon prijeđenih 25 krugova kriterijske utrke u Singapuru slavljenički je podigao ruke i ostvario najavu koju je dan prije obznanio na Instagramu: nakon 19 godina profesionalnog statusa okončao je jednu od najzanimljivijih karijera u biciklizmu.

Nije pobjeda u Singapuru bila jedini Cavendishev bljesak u oproštajnoj godini - u srpnju je osvojio svoju 35. etapu na Tour de Franceu, čime je s trona rekordera po broju pobjeda skinuo najvećeg svih vremena, Belgijanca Eddyja Merckxa. Kultna francuska utrka najdraža mu je, ali i u preostale dvije od velike trojke imao je uspjeha, pobijedivši u 17 etapa turnira Giro d'Italia te u njih tri na španjolskoj Vuelti.

Otud i jest potpuno zaslužena rijetka počast koju su mu odali kolege biciklisti: pred start u Singapuru formirali su špalir s biciklima podignutim na zadnji kotač i ako je ikome takav pozdrav s pravom pripao, onda je to sir Mark Cavendish. A oproštaj je doživio vrlo emotivno.

'Zadnjih pet krugova shvatio sam da je to zadnjih 15 kilometara moje karijere. Bojao sam se pada ili neke druge nezgode dok sam se borio za vodstvo. A pobjedu sam jako želio, jer uvijek sam volio ovaj sport', rekao je nakon utrke.

Želja za pobjedama uvijek je bila njegova važna osobina. Uostalom, još prošle godine najavljeni oproštaj odgodio je kako bi napokon dobio priliku oboriti spomenuti rekord u broju etapnih pobjeda na Tour de Franceu. I uspio je nakon nekoliko godina pokušaja.

'Biciklizam je oblik slobode, način za susretanje ljudi, učenje toga kako biti sam sa svojim mislima, zato i jest tako popularan. A uvijek sam nastojao učiniti sve što mogu kako bih napredovao i neću prestati raditi to čak i kad više ne budem vozio. Zapravo, možda ću tada moći uložiti još više truda. Jedva čekam ono što će mi donijeti ostatak života', rekao je nakon zadnje utrke.

Počeo se baviti ovim sportom s devet godina

Svojom karijerom zavrijedio je puno priznanja, u Velikoj Britaniji ima status ikone, zbog čega je ove godine i postao vitez, s pravom korištenja titule 'sir' prije imena. A zbog svojih sportskih osobina zaradio je nadimak Manx Missile, što bi otprilike značilo 'Projektil s otoka Man', kao nezaustavljiv sprinter u finišu svake utrke, rođen na otoku između Britanije i Irske.

Sir Mark Simon Cavendish dugo je gradio karijeru, od djetinjstva. Već s devet godina priključio se lokalnom klubu u rodnom Douglasu, vozeći ciklokros na biciklima BMX i natječući se u Nacionalnom sportskom centru u istom gradu na otoku Man.

'Nije volio gubiti. Poveo bi i onda pomeo ostale vozače', opisuje početke Cavendishove karijere njegova bivša trenerica Dot Tilbury.

Ipak, i gubio je sve dok nije nagovorio majku da mu kupi pravi mountain bike, a tada je doista nadmašio sve konkurente. U to vrijeme upoznao je tadašnju britansku biciklističku zvijezdu, Škota Davida Millara, pobjednika na desetak etapa na trima velikim utrkama, te mu je on bio velika inspiracija za nastavak bavljenja biciklizmom. A toliko je zapeo za profesionalnu karijeru da je dvije godine nakon napuštanja škole radio u banci kako bi skupio dovoljno novca i okušao se u 'velikom svijetu' na dva kotača.

Problem na testiranju na stacionarnom biciklu

I bio je toliko dobar da je zavrijedio mjesto među prvih šest biciklista koji su izabrani u britansku biciklističku olimpijsku akademiju, ali je skoro sve stalo zbog neobičnih kriterija izbora. Naime Cavendish je imao vrlo loš rezultat na testiranju na stacionarnom biciklu i samo je vidovitost nekoliko prisutnih trenera pomogla da ostvari karijeru kakvu je imao. Uvjerili su direktora programa Petera Keena da on jednostavno nosi određenu vrstu čarolije koju na statičnom biciklu jednostavno ne može pokazati.

I to ga je dovelo do statusa jednog od najvećih biciklista svih vremena. U početku je imao problema sa snagom, ali je već 2004., s 19 godina, zabilježio prvu pobjedu u seniorskoj konkurenciji, i to na način koji ga je kasnije proslavio. Držao se vodeće grupe, izdržao i zaostatak na brdskom dijelu trodnevne utrke Girvan, a onda završnim sprintom slomio sve.

Akademija je gajila prilično stroga pravila, po nekima čak i diktatorski stil, ali Cavendishu se na neki način sviđala takva politika. Juniorski vozači živjeli su od 58 funti tjedno, pa je mogao preživjeti isključivo štednjom, a izabrani biciklisti sami su sebi i kuhali i čistili. Mediji su opisivali Akademiju kao mjesto na kojem se treniralo po vojničkom režimu. Jednom su propustili trosatni trening, pa su morali noću odraditi četverosatnu vožnju.

Prvo se proslavio na stazi

Na veliku scenu, međutim, nije stupio cestovnom vožnjom, nego na stazi, osvojivši s Robom Haylesom svjetsko prvenstvo u madisonu, disciplini u kojoj dvojica vozača voze štafetnu utrku. Kasnije je to ponovio 2008. s Bradleyjem Wigginsom, a te godine ostao je bez medalje na Olimpijskim igrama. Otprilike tada je i prestao voziti na velodromu, vrativši se tek 2015., i godinu kasnije opet postao svjetski prvak u madisonu, uz srebro na Olimpijadi u Rio de Janeiru.

I došlo je vrijeme za profesionalni život. Prvi tim, u kojem je proveo samo sezonu 2005./06., bio je Sparkasse, neka vrsta B momčadi mnogo većeg i uglednijeg T-Mobile Teama. Nakon uspješnog nastupa na Tour de Berlinu 2006. dobio je poziv za prvu momčad, kao probni rok do kraja sezone. Pokazao se dovoljno kvalitetnim, s dva druga i trećim mjestom na Tour of Britain. Nastavio je i sljedeće godine, pobjedom na belgijskom Scheldeprijsu, a onda i nastavkom osvajanja sve više etapnih utrka, uz nekoliko neizbježnih padova.

Trijumfi na Grand Touru

Počele su dolaziti i prve pobjede na Grand Touru, a 2008. prvi je put pobijedio na dvjema etapama na Giru te na čak četiri na francuskom Touru. Kad se očekivao juriš prema vrhu u generalnom plasmanu, donio je neobičnu odluku: nakon 14. etape odustao je od utrke da bi se pripremio za OI u Pekingu. S Wigginsom je bio favorit u madisonu, ali su završili tek deveti.

Zato su se nastavile nizati pobjede na cesti, uključujući prvi klasik, utrku Milano - San Remo. A još jedno neobično odustajanje dogodilo se 2009., kad je nakon tri dobivene etape na Giru odlučio otići na pripreme za utrku koja je svima najvažniji cilj - Tour de France. Tamo je te godine osvojio šest etapa, postavši prvi Britanac sa zelenom majicom koju dobiva vozač s najviše osvojenih bodova po etapama.

Nešto bolest, nešto ozljede, a posebno pad na Tour de Franceu donijeli su nešto siromašniju 2010., ali zato je godinu kasnije uistinu eksplodirao, osvajao je etape na svim utrkama, a onda još postao svjetski prvak u Kopenhagenu. U Dansku je Velika Britanija došla s iznimno jakom reprezentacijom, s osmoricom biciklista iz svjetskog vrha - bio je to pravi all star koji je kontrolirao utrku od početka do kraja, a onda su omogućili Cavendishu nezaustavljiv finiš kojim je osvojio prvenstvo.

BBC-jeva sportska osoba godine

'Imali smo osmoricu najboljih ljudi na svijetu. Bilo je nevjerojatno, vodili smo od starta do cilja. Tri godine smo pripremali taj projekt, planirali kako udružiti takvu momčad i vozili smo besprijekorno', govorio je nakon osvajanja titule, možda i najveće u karijeri. Ona mu je donijela i nagradu BBC-ja za sportsku osobu godine, a pobijedio je atletičara Moa Faraha i golfersku legendu Darrena Clarkea.

Takve su se godine nastavile nizati, pretvarajući Cavendisha u istinsku zvijezdu koju jedva da itko može pobijediti kad je situacija takva da odlučuje završni sprint. Promijenio je nekoliko timova, karijeru je završio u Astana Qazaqstanu, timu koji financira konglomerat državnih kompanija iz Kazahstana. Na kraju je skupio impresivnu kolekciju pobjeda: s 55 osvojenih etapa na Grand Touru - Tour de France, Giro d'Italia i Vuelta - treći je svih vremena, a s ukupno 165 profesionalnih pobjeda drugi je na vječnoj listi. Prvi je, pogađate, Merckx s nevjerojatnih 279 pobjeda, a spomenuti slovenski dvojac Pogačar i Roglič imaju ih po 88.

Sad mijenja sport

U biciklističkom svijetu Cavendisha je uvijek pratio glas samouvjerenog, čak i arogantnog čovjeka.

'Kad me pitaju jesam li najbolji sprinter, i ako odgovorim potvrdno, to se smatra arogancijom. No ako me nitko to ne pita, neću govoriti unaokolo da sam najbolji na svijetu', opravdao se jednom.

A zapravo se nema zbog čega opravdavati. Ako si u nečem najbolji, najbolji si.

I ako ste mislili da će se sada smiriti, varate se. Odlučio se, naime, posvetiti trčanju. I to ne bilo kako: isplanirao je nastup na maratonu u Parizu, pa da trčeći prođe ulicama koje su ga proslavile jurnjavom u zadnjoj, njemu najdražoj etapi Tour de Francea.