Jedna od većih zabluda, potpuno uobičajena kako u shvaćanju svakodnevnice tako i tijekom normalne komunikacije je poistovjećivanje dobrog obavljanja nekog posla s moralnom kvalitetom dobrote. Ta je pogreška čak i institucionalizirana u cijeloj Zapadnoj Europi (kod nas je trend ipak pomalo drugačiji) pa ćete često imati slučaj da je primjerice policija spremnija oprostiti prometni prekršaj nekome tko je doktor znanosti nego nekome tko ima nisku stručnu spremu. Riječ je o predrasudama na nekoliko razina, ali ujedno i onima koje obimaju naše društvo.

Situacija kod sudaca nije puno drugačija. Kada se pokušava kritizirati suđenje u Hrvatskoj, često se čuje da hrvatski suci niti ne mogu biti na velikim natjecanjima kada se pogleda korupcija unutar sudačke organizacije, koja nije nikad razotkrivena nakon što je Širić uhvaćen ‘in flagrante’. Međutim, naši prvi susjedi potvrđuju da i nije baš tako. Afere oko namještanja utakmica preko Jadrana su također prilično frekventne, pa su talijanski suci ponajbolji u Europi. Eklatantan je primjer onaj De Santisa, koji je bio jedan od najboljih europskih sudaca (kada nije sudio Juventusu), pa je ipak bio pokvaren.

No, osim toga, postoji i još nekoliko razloga koji se spominju, a ne stoje...

Hrvatska je mala zemlja, Hrvatska je liga nedovoljno kvalitetna

Ako išta, UEFA ne diskriminira manje nogometne nacije i lige. Gledajući 18 sudaca koji će suditi na predstojećem Euru, oni su redom:

Martin Atkinson (England), Felix Brych (Germany), Cüneyt Çakir (Turkey), Mark Clattenburg (England), William Collum (Scotland), Jonas Eriksson (Sweden), Ovidiu Hategan (Romania), Sergey Karasev (Russia), Viktor Kassai (Hungary), Pavel Královec (Czech Republic), Björn Kuipers (Netherlands), Szymon Marciniak (Poland), Milorad Mažić (Serbia), Svein Moen (Norway), Nicola Rizzoli (Italy), Damir Skomina (Slovenia), Clément Turpin (France), Carlos Velasco Carballo (Spain).

Od toga, sedmorica - Moen, Mažić, Kassai, Eriksson, Collum, Marciniak i Skomina - dolaze iz liga koji imaju manji koeficijent od HNL, a u neposrednoj su blizini također Češka i Rumunjska. Tako polovica sudaca dolazi ili iz liga koje su lošije od naše ili su tek malo ispred. Stoga, ne možemo se požaliti da su sudačka mjesta rezervirana za najbolje lige, niti da se diskriminira istočni dio Europe, pa čak niti naše susjedstvo. Tu su Skomina, Mažić i Kassai koji to odmah opovrgavaju.

Očito niti kvaliteta lige nema previše veze s razvojem kvalitete suđenja, sudeći po tome koliko sudaca većinom sudi u ligama koje su lošije od HNL-a. Sasvim je dovoljno utakmica Lige prvaka, Europske lige te onih koje su vezana uz velika natjecanja (bilo kvalifikacijski susreti ili na samim turnirima) da bi suci mogli godišnje suditi i više od deset odličnih ili vrhunskih utakmica. To što naši suci to ne rade, sami su si krivi, a priliku su dobili...

Naših sudaca nema na Euru, niti će ih biti 2020.

Gledajući europska natjecanja, Ligu prvaka i Europsku ligu, dva su naša suca tamo prilično aktivna - Ivan Bebek i Marijo Strahonja. Obojica su trenutačno u silaznoj putanji i nema naznake da će uskoro slijediti drugačiji trend.

Ivan Bebek :

2013/14 .- tri utakmice Lige prvaka (dvije u skupini i osmina finala), tri utakmice Europske lige, četiri kvalifikacijske utakmice za SP.

2014/15 - tri utakmice Lige prvaka (najslabiji protivnici), četiri utakmice Europske lige (dvije u playoff fazi), dvije utakmice U20 SP-a (jedna osmina finala).

2015/16 - jedna utakmica Lige prvaka, pet utakmica Europske lige (fijasko u osmini finala), četiri utakmice kvalifikacija za Euro (niti jedna top 10 reprezentacija).

Karijera našeg najboljeg suca čak niti ne stagnira nego ide unazad, što dokazuje smanjenje broja utakmica Lige prvaka, a očekuje ga vjerojatno i dodatno smanjenje nakon lošeg suđenja utakmice Braga-Fener. UEFA mu očito sve manje vjeruje, a više ne spada u kategoriju suca koji obećava, nego očito onog koji je pokazao što može. A to očito nije dovoljno da bi došao do Eura ili SP-a.

Kada se pogleda Marijo Strahonja, on pokazuje isti takav trend (s tri utakmice Lige prvaka spao je na niti jednu), a nekog mlađeg suca koji bi se penjao na Uefinoj ljestvici nemamo. Dakle, već sada je prilično izvjesno da nećemo imati suca niti na sljedećem Euru, osim ako Bebek magično ne podigne formu ili ne dobijemo neko sudačko čudo koji će gigantskim koracima napredovati u relativno malo vremena. Šanse za bilo koji od ta dva scenarija su minimalne.

Zašto naši suci ne mogu zadovoljiti najviše kriterije?

Čak i ako prisvojimo teoriju da su naši suci pristrani u korist Dinama (nemojmo ovdje raspravljati je li tome tako), to ne bi smjelo biti važno. Italija je najveći primjer, ali postoji i drugi gdje suci, iako su pristrani, i dalje su vrhunski. Stoga, to bi ovdje trebalo biti nebitno. Naše istraživanje sudačke nadoknade i ovdje je međutim vrlo indikativno. Gledajući sve utakmice, distribucija sudačkog dodatka je sljedeća:

Generalno gledajući, prosječno se vrijeme sudačke nadoknade kreće oko tri minute (to vrijedi i za inozemne lige), tako da nije čudno kako se najviše pokazuje tri minute sudačkog dodatka. Očekivana distribucija za sve ovakve aktivnosti je Gaussova krivulja, pa tako je i ova. Međutim, iznimno je (čak i neobično snažno) centrirana oko srednje vrijednosti.

Čak 50 posto utakmica završava s 3 minute dodatka, a nevjerojatnih je 93 posto utakmica u okolici toga (dakle dvije,tri ili četiri minute dodatka). Time sudačke odluke iznimno malo variraju te (vrlo vjerojatno) pokazuju silnu nesigurnost i tendenciju prema ziheraštvu. Priznajem, ovdje nemamo ovako precizne podatke za ostale lige, ali mogu reći jednu stvar temeljem odgledane posljednje sezone Bundeslige - gotovo sve utakmice koje dolaze do 90-te minute s tri ili više pogodaka prednosti za jednu ekipu završe ili s jednom ili s niti jednom minutom sudačkog dodatka.

Tehnički gledano, to nije pravilno, jer se i na tim utakmicama izvrši šest zamjena, pa bi po pravilima trebalo dodati barem dvije minute dodatka, što naši suci redovito i rade kada već netko vodi s tri ili više pogodaka prednosti. Ali u situaciji kada je pobjednik poznat nema smisla mučiti niti publiku niti igrače na terenu pa se njemački suci (ponavljam, gledao sam sve utakmice Bayerna i većinu utakmica Borussije, iako kvantifikaciju nemam) ne drže naputaka i pravila kao ‘pijani plota’ već idu za logikom nogometne utakmice. To je ono što očito nedostaje našim sucima, a popularno se kaže - osjećaj za igru.

Kako je do toga došlo te postoji li lijek

Iznimna centriranost nadoknade i neobično dodavanje vremena kada je utakmica gotova svjedoče (a to vidimo i kad gledamo procjenu kod prekršaja) da hrvatski suci (nema iznimke kod pojedinaca, svi slično sude) ne delegiraju nogometnu utakmicu, već na terenu primjenjuju pravila. To je kao da kod gradske vožnje ne vozite sukladno situaciji u prometu nego da se slijepo držite prometnih pravila. U nekom trenutku, počnete činiti štetu. Tako to često rade i hrvatski suci, a simptomi su - prečesto cjepkanje igre, nametanje sebe na terenu, nedostatak osjećaja za prednost i kartone itd. Sve smo to toliko puta vidjeli da pristranost s tim veze nema. Posljedica toga je i izostanak naših sudaca ne samo s velikih turnira nego općenito s velike scene (bitne utakmice Lige prvaka i Europske lige).

Jako je teško uhvatiti se za jedan uzrok ovakvog stanja. Vjerojatno ih je više. Ali jedna stvar vjerojatno je točna; hrvatske suce nitko nije naučio kako delegirati utakmice, točnije kako upravljati dvobojem kako bi omogućili da bolji pobjedi na terenu. To je sučeva zadaća, a ne tek primjena pravila na X broj situacija. Nogometna utakmica je kompleksan sustav koji se ne može dijeliti na manje odluke, nego je cjelina. To je ono što razdvaja vrhunske suce od tek onih koji mogu udovoljiti srednjim zahtjevima. Tu stepenicu (vjerojatno) je iznimno teško za prekoračiti i utoliko je važnije stvoriti kulturu u kojoj je to moguće. Talijani je očito imaju, mi ne.

Zašto se to nije dogodilo postoji zapravo samo jedno moguće objašnjenje - naša sudačka organizacija smatra da to nije potrebno i da su standardi koje imamo dobri. Kada ne bi bilo tako, onda bi minimalno krenuli od toga da standardima koje imamo nismo zadovoljni te da nešto treba mijenjati. U postojećoj situaciji, naravno da i suci postanu ili zadovoljni ili indiferentni, jer klima je takva da su stvari posložene po drugačijim kriterijima od onih koje ima UEFA. Dok god je tako (a ostat će još neko vrijeme), naši suci neće niti blizu utakmicama koje u europskom ili svjetskom smislu ikome išta znače.

Sve analize na ovu temu pročitajte OVDJE.