'E, moj Cicek... Znam da me gledaš odozgora, u nekoj nebeskoj Karaki, s Pavom, Icekom, Popom i Cveletom. I znam da se sada smiješ, jer si me uspio izvući na pozornicu, da budem intiman, a znam da znaš koliko to ne volim. Ali smijem se i ja, znaš... I baš si izabrao dan kada ćeš otići, kada su se otvorili kafić. Da si svi vele nekaj u spomen tebi, kaj ne. Bogu hvala, ako su se prisjetili svega, imali su si kaj za reći. Bio si mi idol, bodyguard, prijatelj, pojam gospoštine i dobri duh ovog, našeg, grada. Ali to sve znaš. Ali ono kaj možda ne znaš - ostat ćeš mi sve to još jako, jako dugo. Sjedim jučer na balkonu, iznad oltara koji su ti ljudi napravili, ispred naše zgrade i gledam dolje. Ne vidi me nitko, ali ja vidim curicu kako prilazi tim plavim i crvenim lampionima, kako prilazi tvojoj slici i stane, okreće se i ode do svog tate i pita: Tata, tko je bio ovaj striček? I tata krene. Cicek moj, bake i djedovi objašnjavaju mlađim generacijama tko si bio i zakaj si im toliko značio. A bio si i maskota i ljubimac svih Zagrepčana. Naravno, i Zagrepčanki. I svih onih ljudi koji su iskonski voljeli naš Dinamo. A znaš kaj? Meni si bio tata.'

'Često si znao govoriti da je mene odgojila mama, da ti nemaš ništa s time. E moj tata, nije ti to baš tak. Vodeći me na svoje treninge u Rapidu, dozvolio si mi da se zaljubim u nogomet. Ne forsirajući me, dozvolio si mi da nogomet živim i zavolim. Prateći me iz prikrajka, pustio si me da si sam nađem svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje, a kako poštovati tuđe, kako cijeniti pripadnost, kako biti Purger i Hrvat... Najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio jest da smo na ovom svijetu svi jednaki. Svakome treba dati potrebno vrijeme, pažnju i pomoć. I osmijeh, on ništa ne košta. I tata, ti nisi otišao, ti ćeš s nama uvijek ostati', rekao je Niko Kranjčar i nastavio:

'Vodeći me na sva druženja, pokazao mi je što znači biti prijatelj, s velikim P. Kao čovjek, kada se daješ bezuvjetno. A čuj, ne bumo se lagali. Pokazao si mi i kako se lepo provesti, zafeštati, zapevati, zakartati. Kako živjeti. Tu i sad. I ne brini, ne bum prepričaval vaše anegdote kaj sam ih slušal za stolom u Domagoju, i ne bum ponavljal tvoje uspomene kakav si bil igrač. Kakav si bil fakin, šmeker i vlasnik osmijeha koji je osvajal na prvu. Koliko mi već fališ. Za kraj ću ti reći: Hvala ti za ljubav u mojim dobrim, ali i lošim trenucima. Tebi vjerojatno najtežima. U jedno sam siguran, ti nisi otišao, jer previše si u svima nama. Cicek, moj volim te. You did it your way. Volimo te. Od sveg ti srca hvala. Tvoj sin.'