Hrvatska na vrlo bolan način nije uspjela doći do pobjede, a vjerojatno nismo ni prošli ovu tešku i kompliciranu grupu. Ali pali smo, barem u ovoj posljednjoj utakmici - muški. Nažalost , pitanje je kolika je to utjeha svima nama.

>> Sve kolumne Gorana Vlaovića pročitajte OVDJE

Do sad na velikim natjecanjima Hrvatska u grupnoj fazi, kad je morala pobijediti posljednju utakmicu u grupi, četiri puta nije uspjela 2002., 2004., 2006. i 2012. godine, a samo jednom je, 2021. kada je pobijedili Škotsku i prošli skupinu. Te činjenice nisu bile na našoj strani, međutim toliko puta smo se uvjerili u nepredvidljivost nogometa, a naši dečki su ostali dužni pogotovo sami sebi a onda i navijačima te smo se istinski i zdušno nadali pravoj utakmici i pobjedi Hrvatske.

Raspored nam je donio trenutačnog prvaka Europe Italiju, što baš i nije bila najsretnija situacija, na kraju se stvarno pokazalo koliko, ali s obzirom na rezultate iz naše prve dvije utakmice zapravo je bilo super što imamo mogućnost pobjedom ostvariti prolaz grupe.

Danima prije utakmice slagale su se razne postave i taktike a samo je jedan čovjek imao tu mogućnost i odgovornost pronaći početnu jedanaestoricu, a u tijeku utakmice i promjene za ostvariti taj uspjeh.

Izbornik Dalić se dakle odlučio u boj krenuti s provjerenim igračima koji su mu i dosad donosili slavu, prvenstveno mislim na vezni trio, bez obzira na salve kritika prema pojedincima, kao i pozicijama na kojima su neki igrali.

Krenuli smo vrlo dobro kontrolirajući igru, sigurni u posjedu s isto tako snažnim presingom kojim smo ponovno uzimali loptu.

Nismo doduše puno toga dobili, ali smo djelovali puno agresivnije i kvalitetnije u početku utakmice nego protiv Španjolaca i Albanaca. Rezultat te igre je tek jedan odličan udarac Sučića, koji je djelovao kao igrač koji može iznenaditi potezom jer nam je to trebalo s obzirom na to da u šesnaestercu nismo imali igrača koji bi bio opasnost. Kramarić se po običaju izvlačio i bježao od snažnih talijanskih stopera pa smo imali tek pokoji ulazak Pašalića na poziciju centarfora, ali bez učinka.

Nakon toga uslijedila je desetminutna talijanska ofenziva, s ulascima njihovih veznih igrača iza naše zadnje linije, oslobađali su bokove jer su naši bekovi Gvardiol i Stanišić, upravo zbog tih ulazaka sužavali možda i previše, tako da su Di Lorenzo i Dimarco, dva bočna Talijana bili potpuno sami te su centaršutevima stvarali ozbiljne probleme našoj obrani. Na sreću, Livakovićeva fantastična partitura ostavila nas je žive. Kovačić je bio prvo poluvrijeme potpuno nevidljiv, odlično čuvan i bez učinka, a u ovoj postavi bez klasičnih krilnih igrača uvjeren sam da je njegov brzi izlazak s loptom na njihovu zadnju liniju bio Dalićeva zamisao kako ugroziti Talijane.

Strah ili nesigurnost ili možda nešto treće nisu dozvoljavali dovoljno izlazaka naprijed ni Stanišiću ni Gvardiolu, a to su uz Kovačića, bile naše glavne opcije za stvaranje šansi i opasnosti ispred gola Talijana. Posljednjih desetak minuta prvog poluvremena smo opet uspostavili mir u igri, ali bez ozbiljnijih prijetnji.

S jedinom promjenom na početku drugog poluvremena, Dalić je pokazao jasnu namjeru da je vrijeme za krenuti ofenzivnije i postići što prije gol.

Budimirovim ulaskom postajemo opasniji i njegovim konstantnim napadanjem prve stative na centaršuteve koje smo počeli ubacivati, Kramarić dolazi do situacije u kojoj smo dobili Modrićev promašeni jedanaesterac, a odmah nakon toga i gol Modrića nakon odlične Budimirove reakcije. Obrana Budimiru bila je uz jedanaesterac druga fantastična obrana Donnarumme u jednoj minuti, ali je fantastični talijanski golman morao potpisati kapitulaciju nakon Modrićevog pospremanja te odbijene lopte.

To je ono sto smo čekali i trebali. Modrić je kapetanski uzeo stvari u svoje ruke s jednom neuspješnom i jednom fantastičnom reakcijom za 1:0. Uz veliko veselje dolazi gotovo odmah i nespokoj jer se to sve zbilo poprilično daleko od kraja utakmice.

Talijanu kreću napadati i prijetiti iz svih mogućih pozicija pa u našoj defenzivi nastaje poprilična konfuzija. Ponovno dozvoljavamo previše prostora na bočnim pozicijama, pogotovo raspoloženom Chiesi, a i po sredini je bilo previše vremena i prostora za Talijane pa je djelovalo kako iskorištavamo 'kupone za sreću' jednog za drugim.

Nakon sto smo konačno izmjenama i odličnim Brozovićem vratili ravnotežu, čak i zaprijetili u nekoliko navrata, ušli smo u vrlo nejasno dugu sudačku nadoknadu koju smo odigrali vrlo sigurno sve do posljednje minute, kad je očito nestalo 'kupona'.

Primili smo gol dvadesetak sekundi prije kraja. Nažalost, iz situacije koja nam se često događala u ovoj utakmici, potpuno slobodan bok nepotrebno sužavanje Stanišića i sjajan zgoditak Zaccagnia. Rekao bih velika nesreća jer je to vjerojatno bio zadnji napad na utakmici, ali treba biti pošten i priznati da su Talijani sa svim prilikama koje su imali i neodustajanjem do posljednje minute zasluženo izjednačili. Izjednačenje koje nas je bacilo u očaj, razočarenje i tugu. Bojim se, na duži period.

Napravili su naši reprezentativci sve što su trebali u ovoj utakmici, dali sve od sebe, ali s dva gola u posljednjim sekundama pri našem vodstvu protiv Albanije i pogotovo Italije, nije bilo dovoljno za praktički siguran prolazak dalje. I to je ta igra koju volimo kad pobjeđujemo, a mrzimo kad na ovaj način gubimo.