Pet lakih komada u dvije utakmice – od toga četiri na Allianz Areni, domu vladajućeg europskog prvaka. Real Madrid zgazio je Bayern, a Carlo Ancelotti izašao kao pobjednik nad Guardiolom u dvoboju taktičkih titana. Razloge za takav ishod saželi smo u pet točaka...

Katastrofalno branjenje u prekidima

Ostavimo sad po strani filozofiju i pitanja tipa je li tiki-taki istekao rok trajanja ili ne. Najneposredniji povod Bayernova poraza je nešto najosnovnije: strašno loše postavljanje i pokrivanje igrača u obrambenim prekidima. Na terenu su glavni krivci za to bili Dante i Mandžukić, ali naravno da krivicu mora snositi i Guardiola koji je, pokazalo se, loše pripremio momčad za te situacije protiv ipak fizički nadmoćnijih (i viših) Realovaca.

Sergio Ramos jako je lako došao do situacije da šutira i zabije oba gola – i to vrlo rano u utakmici, nakon čega je Bayern morao još više riskirati protiv najbolje kontraške momčadi na svijetu, koja je to znalački iskoristila.

Ancelottijev prelazak na formaciju 4-4-2

Izuzev nešto žešćeg presinga, Realov pristup bio je gotovo identičan onome u prvoj utakmici. Momčad je većim dijelom ostavljala Bayernu dominaciju u posjedu i prijetila munjevitim (kontra)napadima. No malo, ali bitno je bio drugačiji raspored igrača na terenu. Povratkom potpuno spremnog Garetha Balea iz sastava je očekivano ispao Isco, ali Di Maria nije vraćen na njegovo mjesto u ove sezone uobičajenom 4-3-3.

Argentinac je igrao više postrance, kao lijevi vezni, a Bale povučenije nego inače. Time je Cristiano Ronaldo pridružen Benzemi na nešto centralnijem napadačkom mjestu, što se u brzim kontrama pokazalo ubitačnim za Bayern. Da, nedugo nakon što smo u hrvatskoj reprezentaciji napokon raskrstili s tim 'zastarjelim' sustavom, on se počeo sve češće mjestimično pojavljivati u igri nekih velikih momčadi (npr. Pellegrinijev Manchester City vrlo često ove sezone). Ali 'ne pokušavajte ovo kod kuće', potrebni su top igrači i specifično razumijevanje među njima da bi stvar funkcionirala...

Zlatno je pravilo da u obrani treba imati jednog igrača više nego što je suparničkih napadača. Formacija 4-4-2 je nastala kao reakcija na 'stari' 4-3-3, gdje su središnji i bočni braniči pokrivali krila i centarfora; 3-5-2, u kojoj braniči stoje u užoj liniji, može se nositi s dvojicom; suvremene linije od četiri čovjeka, ali s vrlo ofenzivnim bekovima, ostavljaju zapravo dvojicu stopera da se bore s jednim središnjim napadačem (kao u danas najrasprostranjenijem 4-2-3-1 ili modificiranom 4-3-3).

Ovako su, međutim, Dante i Boateng (koji ionako nisu stoperi najviše klase) vodili bitku s Benzemom i Ronaldom, a da pri tome nisu imali adekvatnu podršku defenzivnog veznog. Guardiola jest vratio Lahma na njegovu 'prirodnu' poziciju desnog braniča (gdje je sinoć odlični Di Maria uvelike ograničio njegov napadački doprinos) – što se moglo protumačiti kao 'sigurnija' opcija – ali nije na njegovo mjesto instalirao očekivanog Javija Martineza. Umjesto toga stavio je u sastav i Müllera kao ofenzivnog veznog/polušpicu i Mandžukića, a za defenzivne veze Schweinsteigera i Kroosa, što je bilo vrlo riskantno.

Real Madrid se branio duboko u dvije linije po četiri igrača. Robben i Ribery opet su bili previsoko i s tako gusto postavljenom obranom nisu mogli iskoristiti svoj 'forte', ulazak s loptom u punoj brzini. Mandžukić je bio gotovo beskoristan jer lopte nisu stizale do njega (17 dodira s loptom za 45 minuta), a Müller nije ponudio penetraciju iz drugog plana kakva se očekivala.

Kad god bi gosti krenuli u kontru – a to se događalo stalno – visoko postavljena obrambena linija domaćih našla se u grdnim problemima. Tako je došlo i do prekida koji su rezultirali golovima, a tako su i najprije Bale, a potom i Ronaldo, umalo zabili na prazan gol nakon što je Manuel Neuer bio prisiljen djelovati kao libero (sweeper-keeper) i izlaziti izvan šesnaesterca, a u tome je neuobičajeno griješio.

Guardiola vjerojatno nije predvidio da će Ancelotti tako postaviti igru. Možda zvuči bizarno budući da se radi o zamjeni centarfora za defenzivnog veznog, ali Martinez za Mandžukića na poluvremenu bio je najlogičniji potez jer je time uspostavljena puno bolja ravnoteža, a Schweinsteiger i Kroos (ali i Müller) pomaknuti prema naprijed, no tad je već bilo prekasno i iz tog dijela igre nema pretjeranog smisla izvlačiti bilo kakve zaključke.

Izostala je Pepova inovacija

Možete misliti što god hoćete o Guardioli i njegovoj odlučnosti da forsira određeni stil igre, ali ne možete mu osporiti da je unutar tog stila neprestano tragao za novim rješenjima i adaptacijama. Ovaj put toga nije bilo i njegova momčad istrčala je u sastavu i sustavu praktično identičnom Heynckesovom Bayernu.

Možete reći: 'Da, ali Heynckesov Bayern igrao je puno brže i okomitije'. I to je istina, ali koliko brzo i okomito možete igrati protiv stalno postavljenog dvostrukog bloka od po četiri igrača? Iako je i Ancelotti riskirao s igračem manje u sredini terena, i to bez bez pravog 'holdera', Real Madrid se fenomenalno branio, čak i bolje nego što se otvarao u tranziciji. Pepe je odigrao možda i utakmicu života, Ramos je također bio i defenzivno odličan, a Luka Modrić napravio je ogroman posao u oba smjera – on je samo još jednom potvrdio da je definitivno postao svjetska klasa.

Sasvim atipično za Guardiolu, nije uspio predvidjeti nijedan od problema koji je snašao njegovu momčad i odustao je od svojih eksperimenata. Možda bi protiv Real Madrida neka 'ludost', poput Götzea na lažnoj devetki ili vraćanja nogometne evolucije unatrag upotrebom bočnih braniča kao 'halfova' u fazi napada, bila i kontraproduktivna – ali zar je moglo završiti gore nego što jest?

Možda bi bilo bolje da je Pep ostao vjerniji samome sebi i opet nas nečime iznenadio. Ovdje, pak, moramo navesti i nešto što se mnogi drugi ustručavaju spomenuti ili su to izgubili iz vida. Samo nekoliko dana prije utakmice Bayernov trener izgubio je jednog od najbližih, dugogodišnjih prijatelja. Je li onda čudo ako nije bio posve 'svoj' i 'unutra' kad je u pitanju ova utakmica?

Real Madrid je gladan, Bayern sit

Bavarci su prošle sezone osvojili sve, a ove se prošetali kroz domaće prvenstvo uništivši sve pred sobom do osiguravanja titule, a potom se opustili. Kako motivirati momčad koja je već bila na krovu svijeta? Kako joj usaditi neke nove ideje? Vrijednost motivacije nikad ne možete precijeniti.

Real Madrid je, s druge strane, jako gladan uspjeha. Ta 'La Decima' (deseti naslov europskog prvaka) spominje se već godinama, a Ancelottijeva momčad gubi i ligašku titulu, koju je osvojila samo jednom u posljednih šest sezona...

Bayern nije Barcelona

Znali smo to i ranije, ali neugodna istina sad je posve isplivala na površinu. Bayern u usponu mogao je lani rasturiti Barcu u silaznoj putanji, ali individualna kvaliteta ključnih igrača dvaju momčadi nije usporediva. Bavarci nemaju ni Messija, ni Xavija, ni Iniestu – niti bilo što slično. Nemaju ni Puyola, Piquea ili Busquetsa. Imaju sjajne igrače, ali drugačijeg tipa; imaju i tandem 'Robbery' koji polako zalazi u jesen karijere te Marija Mandžukića koji je odličan napadač – ali je li baš toliko dobar da igra jedinu špicu u (dosad) najjačem europskom klubu?

Bayern ima i solidne temelje za ono što Pep želi napraviti, izgrađene na srodnoj filozofiji u Van Gaalovom dobu i dograđene u Heynckesovoj eri, no to ne može nadomjestiti klupsku kulturu koja se u Barci gradila desetljećima. Potrebno je vrijeme da bi uistinu zaživio 'mischung' Katalonije i Bavarske, a u Bayernu nisu strpljivi. Iako su znali što kupuju s Guardiolom, tamošnji šefovi možda su suviše pragmatični za njegov idealizam...