Ovo je priča o tom uspjehu koju donosi Fight Site. Japanska borilačka promocija K-1 nastala je 1993. godine s velikim ambicijama. Pretposljednjeg dana ožujka iste godine, pred 2000 ljudi odradili su malo priredbu kojom su zapravo testirali teritorij, da bi mjesec dana kasnije na red došao spektakl. Pokušali su skupiti osam najboljih stand up boraca svijeta u jednodnevni eliminacijski kickboxing turnir, koji je trebao donijeti prvog K-1 prvaka svijeta.

Iz Nizozemske su doveli borca koji je tada glasio za najboljeg na svijetu, Ernesta Hoosta, a uz njega i tada 23-godišnjeg velikog talenta, Petera Aertsa. Iz SAD-a je došao Maurice Smith, borac koji će četiri godine kasnije postati prvi UFC prvak kojem je stand up primarna vještina. Bio je tu i njegov sunarodnjak Todd Hayes. Iz Tajlanda je došao veliki Changpuek Kiatsongrit, koji je vjerovao da sa svojih 173 centimetra visine može parirati teškašima, dok su domaći Japan predstavljali trostruki svjetski prvak u karateu, Masaaki Satake te Toshiyuki Atokawa.

Osmi borac bio je jedan veteran, ikona kickboxing ringova u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, 38-godišnji Branko Cikatić, 189 centimetara visoki i oko 100 kilograma teški Dalmatinac imao je iza sebe iskustvo, rezultate, snagu i veličinu za uspjeh, no mnogi su vjerovali kako su mu godine veliki problem.

Već prvi meč Cikatiću je donio duel snage protiv brzine, budući da ga je ždrijeb odveo na Kiatsongrita. Tajlanđanin se postavio na distancu, no vrlo brzo je shvatio kako 'Tigar' nije niti približno spor kako se pretpostavljalo. Polako je Cikatić nanosio štetu sve do munjevitog lijevog direkta koji je legendu tajlandskih stadiona bacio u konopce. On se pokušao ustati, ali bilo je gotovo. Cikatić je izborio polufinale protiv Satakea koji je bio bolji od Hayesa. U drugom dijelu ždrijeba iskustvo je savladalo mladost u meču Hoosta i Aertsa, dok je Smith sudačkom odlukom bio bolji od Atokawe.

Meč protiv Satekea bio je još jedan u kojem je Cikatić na najbolji mogući način iskoristio prednost u fizičkoj veličini, iako je ona bila puno manja nego u prvom meču. Uz 'O, fortunu' Carla Orffa došao je do ringa te odradio još jedan posao. Primio je na početku meča nekoliko dobrih udaraca, da bi nakon toga sve postalo malo žešće. Dva puta je Cikatić opomenut zbog nehotičnog udaranja u potiljak i na kraju prve runde nije mogao biti zadovoljan odrađenim. U drugoj rundi razmjenjivali su se klinčevi i borba s distance te je sve bilo vrlo neizvjesno.

Ipak, sve nedoumice riješio je Cikatić nakon 45 sekundi treće runde. Još jednom je munjevita bila ljevica. Prošla je preko ruke Japanca koji je odlučio napasti, a taj je udarac bio toliko snažan da ovaj nije mogao nastaviti borbu. U finalu tko drugi nego Ernesto Hoost, četiri godine nakon meča u Amsterdamu i diskvalifikacije hrvatskog borca u četvrtoj rundi. 'Mr. Perfect' je u polufinalu high kickom nokautirao Smitha.

Finale je donijelo puno tenzija, a i akcija je od prve sekunde bila žestoka. Hoost je low kickovima pokušavao izbaciti Cikatića iz balansa, dok je ovaj tražio priliku za još jednom svojom ljevicom odraditi posao. I dočekao ju je, 11 udarac nije bio dovoljno težak da Cikatić ne implementira svu svoju energiju u desni kroše koji je samo par trenutaka kasnije Nizozemcu sjeo točno na uho. Hoost je istog trenutka završio na zemlji, bez svijesti, a Cikatić je mogao početi slaviti.

Visoko su se digle hrvatske zastave u ringu Yoyogi National Gymnasium, pred 12 tisuća gledatelja i gomilom pred ekranima. I to u vrijeme kad je tek mali dio svijeta znao za malu, tek nedavno priznatu državu u srednjoj Europi. Branko Cikatić tog se dana borio za sebe, ali i za svoju domovinu, koju je uvijek punog srca predstavljao. Nitko stariji od njega nikad nije osvojio K-1 Grand Prix. Jedan je od samo četiri borca koji su osvojili turnir, a da nisu Nizozemci. Preostali su Andy Hug, Mark Hunt i naravno Mirko Filipović.