Hrvatska košarka ove godine bilježi uspon; reprezentacija je oduševila u Pekingu, klubovi su solidni u Europi, a sve na zadovoljstvo ljubitelja košarke. Nikša Prkačin gostovao je na chatu tportala i bila je to dobra prigoda za kratki košarkaški razgovor
Premda broji svoje (pret)posljednju sezonu u profesionalnoj košarci, Nikša Prkačin igra poput mladića. Kronične probleme s leđima rješava injekcijama i voljom, na parketu uvijek daje sve od sebe, a mlade snage u Ciboni i reprezentaciji uči tome kako se odnositi prema sportu i životu općenito. Boljeg učitelja od njega jednostavno je teško pronaći.
Među ljubiteljima košarke vjerojatno nema osobe koja ne simpatizira Prkačina. Njegov pošten odnos prema treningu, suigračima, navijačima i košarci općenito jednostavno nikoga, pa ni najveće rivale, ne ostavljaju ravnodušnim. Uostalom, tijekom chata na tportalu, upravo je najviše čestitki na svemu tome dobio od Zadrana. O doprinosu reprezentaciji čak je i suvišno govoriti, uostalom, premda su mu 34 godine 'na leđima', Nikša je i dalje spreman za akcije pod nacionalnom zastavom, bez obzira na to tko, gdje i protiv koga igra. Za razliku od nekih drugih koji imaju tisuću razloga da ni ne razgovaraju s izbornikom.
Činjenica je da godinama nismo imali dobar rezultat s reprezentacijom, da je Cibona prošle godine imala jako lošu sezonu u Europi i s te strane gledajući, zaista kao da je riječ o novoj mladosti naše košarke. Nakon dobro odigrane Olimpijade i dobrih Ciboninih europskih utakmica, mislim da je to zaista povratak na stare staze.
Interes za košarku ponovno je velik. Ta potpora s tribina, pretpostavljamo, koristi igračima, ali i boljoj percepciji košarke općenito.
Kad se napuni dvorana, to je definitivno dodatni motiv igračima na terenu, puno je lakše igrati pred punom dvoranom, nego pred praznim tribinama. Već sam sto puta rekao da smo mi moderni klaunovi; mi smo tu da zabavljamo ljude i ako ljudi nema u dvorani, onda cijela priča oko sporta nema nikakvog smisla.
Koliko daleko ove sezone može ići Cibona?
Cilj je bio ulazak u Top 16 i kako smo jako blizu tom ostvarenju jer trebamo dobiti još jednu utakmicu kod kuće, naravno da se cilj postavlja na stepenicu više. Nama je sada cilj ući među osam najboljih ekipa u Europi i mislim da za to imamo realne šanse. Nakon toga slijedi borba za Final four i, budimo realni, bit će jako teško 'uhvatiti' tu završnicu. Postoji desetak ekipa koje ulažu jako velik novac da bi dostigle Final four, ali mi se trebamo boriti. Lopta je okrugla, svi kreću sa 0:0 i s istim šansama za pobjedu.Reprezentacija je oduševila u Pekingu. Imamo li znanja, kvalitete, mladosti i talenta za nastavak uspjeha, možda i za medalju na Europskom prvenstvu?
Mislim da reprezentacija ove godine ima najveću šansu uzeti medalju na nekom velikom natjecanju. S obzirom na otkaze, dosta je igrača koji su vrlo važni za svoje reprezentacije (neće biti Nowitzkog, Gasola, Kirilenka, Parkera, Diamantidisa, Šiškauskasa) i ako se mi okupimo u najjačem sastavu, onda imamo šanse. Stvari se moraju postaviti kako treba, mora se reći 'idemo po tu medalju'. Mi imamo kvalitetu, igramo sve bolje i bolje i mislim da je krajnje vrijeme da se okitimo nekim plemenitim metalom.
Znači, do medalje s Prkačinom u momčadi?
Ako budem pozvan, ja ću svakako doći pomoći reprezentaciji. Imam 34 godine, nisam baš u cvijetu mladosti, ali razgovarao sam s izbornikom, rekao mu da ne želim da me netko zove u reprezentaciju zbog nekakvog sažaljenja ili zato što sam bio sve te godine tu. Tražio sam od Repeše da se prema meni ponaša kao prema svima drugima i ako zaslužim i dobijem poziv, ja ću svakako doći.
Na kraju, neizostavni vaterpolo. Je li to prva ili druga ljubav?
Pa to je prva ljubav zato što je bila prije košarke, a bit će i zadnja ljubav jer ću ga igrati i nakon košarke. Ja dolazim iz Dubrovnika, a vaterpolo je tamo najpopularniji sport. Postoji to ljetno otvoreno prvenstvo, divlja liga, koje ja igram i igrat ću ga dok god ću moći plivati.
