Njegovo ime je Ivo Daneu, tihi, ali iskonski vođa na parketu i izvan njega. Ovaj rođeni Mariborčanin bio je puno više od kapetana. Bio je ključna poveznica između nevinih i romantičnih vremena kada su košarkaški tereni u Jugoslaviji bili zapuštena i prašnjava betonska igrališta do slavnog doba velebnih i krcatih dvorana u kojima su hodali divovi poput Ćosića, Delibašića, Dalipagića, Dražena, Kukoča, Rađe, Divca... Premda je u 88. godini, Daneu je nevjerojatno lucidnog uma i britkih i elokventnih rečenica. Pamti svaki detalj iz svoje čudesne karijere, a u njegovom glasu i dalje osjetimo žar čovjeka koji je vjerovao u košarku čak i onda kad košarka nije vjerovala u samu sebe.

Svjetsko zlato iz Ljubljane 1970. bilo je vrhunac njegove karijere. Bio je to presudan trenutak kad je cijeli svijet okrenuo glavu prema jugoslavenskoj košarci. I nikad više nije skrenuo pogled. Daneu je tog svibnja prije 54 godine ispunio svoju misiju. Reprezentaciju koja je 20 godina ranije na prvom Mundobasketu u Argentini bila zadnja, odveo je na krov svijeta. Više od toga nije mogao i odlučio je da je dosta. Kraljicu igara ostavio je u pravim rukama. U karijeri je još osvojio olimpijsko srebro 1968., dva svjetska srebra te tri europska i jednu broncu. Prve korake napravio je u mariborskom Braniku, a od 1956. do 1970. igrao je za svoju Olimpiju s kojom je čak šest puta bio prvak države.

S Ivom Daneuom, ovom košarkaškom, ali i ljudskom gromadom sjeli smo u Ulcinju tijekom trećeg Mundijala prijateljstva i zamolili ga da nam ispriča svoju priču. Željeli smo iz prve ruke čuti svaki detalj o vremenu kad je košarka na našim prostorima bila tek u povojima, a onda je postala čitav jedan pokret. S njim na čelu.

Dončiću je Daneu najveći

Čuli smo što je košarka za gospodina Ivu značila onda, a što znači danas. Najveći slovenski košarkaš svih vremena (čak je i Luka Dončić priznao da je to tako), pričao nam je o dobu kad su se počele događati tektonske promjene u jugoslavenskoj košarci, saznali smo sve o mitskom sukobu njega i Zvezdinog asa Vladimira Cvetkovića pred SP u Ljubljani i koje je sve posljedice ta svađa izazvala, a veliki košarkaš dao nam je svoje viđenje priče kako izbornik Ranko Žeravica 'nije volio' vragolastog Zorana Moku Slavnića.

Kako smo već spomenuli, Jugoslavija je 1970. u Ljubljani postala prvak svijeta, a Daneu nam je otkrio i nepoznatu anegdotu o legendarnom, ali nestašnom boemu i hipiku Billu Waltonu, koji nije igrao ključnu utakmicu za zlato jer je bio kažnjen zbog toga što je noć prije zapeo na jednoj ljubljanskoj brucošijadi.

Legendarni Slovenac za Krešu Ćosića smatra da je najveći igrač s kojim je ikad igrao, a dobili smo i zanimljivu usporedbu između Nikole Jokića i Luke Dončića.

U razgovoru koji slijedi, Daneu nas vodi kroz labirint svojih sjećanja, kroz trenutke slavnih pobjeda, ali i bolnih poraza, kroz priče o suigračima i rivalima, kroz život ispunjen strašću prema igri.

Što Vam znači košarka?

'Košarka je razonoda. Igra. Veselje. Mi smo se igrali košarke. Kad sam razgovarao s Lukom Dončićem 2017., nakon što je Slovenija postala prvak Europe, rekao sam mu: 'Ti sve znaš o košarci. Samo se igraj i uživaj i bit će sve u redu.' Košarka je igra i svaki klinac koji se počinje baviti tim sportom, a uzima ga previše ozbiljno i smatra ga poslom, teško da će nešto napraviti.

Čitav sam život košarku igrao samo iz ljubavi. Nikakav novac. Prvi dinar sam dobio tek pred kraj karijere, 1969., kad je u Olimpiju stigao i Vinko Jelovac. Da bih mogao živjeti, radio sam. Pred SP u Ljubljani imao sam sedam godina radnog staža. A i ta lova koju sam dobio... Lako za nogometaše, ali od nas košarkaša su zarađivali više i rukometaši. Bez obzira kakvi bi bili, na kraju mjeseca dobili bi neki novac. Ja sam osvajao olimpijske, svjetske i europske medalje i nisam imao ništa. No, ne bunim se. Ponavljam, košarku nisam igrao zbog para već iz srca. Ali, dobro, bila su to neka druga vremena.

Bili ste igrač koji je povezao reprezentaciju koja je u 1950-ima tek tražila svoj put i onu koja je u Ljubljani 1970. osvojila prvo svjetsko zlato nakon kojeg u Jugoslaviji što se tiče košarke ništa više nije bilo isto.

'Tako je. U reprezentaciju sam ušao 1956. kad su se oprostili prvaci iz Zrenjanina Katić, Radojčić i još neki. Dvije godine kasnije u reprezentaciju su upali Đurić, Gordić, Korać i ostale kolege. Poklopilo se da smo stvarno bili odlična generacija, a u prvom redu pravi prijatelji. Samo, treba biti iskren i priznati da je to onda bila jedna sasvim druga košarka. Puno sporija u odnosu na ovu danas. No, to je i logično. Svijet je evoluirao i svim segmentima, od znanosti do sporta. Tako da je jako teško uspoređivati košarku u moje vrijeme i ovu koju danas igraju Dončić i Jokić.

Kako su izgledali ti počeci, jer u pedesetima Jugoslavija praktički nije ni postojala na košarkaškoj mapi svijeta, da bi sve krenulo od EP-a u Beogradu 1961. kad je stiglo prvo srebro?

'Sve je počelo u Beogradu. Zatim smo nastavili na SP-u u Riju 1963. gdje smo bili drugi. Četiri godine kasnije na Mundobasketu u Urugvaju osvojili smo još jednu srebrnu medalju, a ja sam izabran za MVP-a prvenstva. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u Finskoj se održalo europsko prvenstvo i Žeravica je odlučio pomladiti ekipu i sve nas 'starce' izbaciti iz reprezentacije. Izbacio je i mene, a reprezentacija je doživjela krah. Bili smo tek deveti. Tada je shvatio da je pogriješio i vratio nas je. U Mexico Cityju na Igrama 1968. smo uzeli srebro, kao i godinu dana nakon u Italiji na EP-u. I onda je došla ta 1970. i SP-u u Ljubljani. Tada sam bio ozlijeđen i vjerojatno ne bih ni igrao da nisu bili specifične okolnosti. KSJ se plašio da će zbog odluke Žeravice da me izbaci iz reprezentacije publika u Sloveniji bojkotirati prvenstvo, što bi bila katastrofa, tako da sam praktički taj turnir odigrao na jednoj nozi. Do tada sam na svakom prvenstvu igrao sve utakmice, a u Ljubljani sam na parketu proveo niti 100 minuta.'

Je li točno da ste Žeravici pred sam početak tog prvenstva u Ljubljani postavili ultimatum da nećete nastupiti ako pozove Vladimira Cvetkovića iz Crvene Zvezde? Kako sam čuo, Žeravica se plašio da bi ljubljanska publika bez Vas u sastavu okrenula leđa reprezentaciji pa je diplomatski zamolio Cvetkovića da se u ime višeg cilja povuče.

'Je, u pravu ste, ali postoji priča iza tog slučaja. Tijekom utakmice između Olimpije i Zvezde, neposredno pred SP, Cvetković je stalno provocirao. Nije prestajao. Kasnije se ispričavao i govorio je kako ga je natjerao na to neki članak koji je čitao na putu iz Beograda do Ljubljane. Upozoravao sam ga da prestane. 'Cvele, nemoj, stani, požalit ćeš.' Nije stao. U drugom poluvremenu došlo je do ozbiljnog incidenta. Publika je upala na parket, a u sukob su se čak uključili i ozbiljni ljudi poput tadašnjeg gradonačelnika Ljubljane Marijana Dermastje i direktora kluba Putera. Oni su se čak i potukli, a Savez je kaznio Olimpiju s četiri utakmice igranja 100 kilometara izvan Ljubljane. Tada sam jasno rekao da neću igrati na SP-u ako će Cvetković biti u sastavu. Ranko nije imao izbora, plašio se bojkota slovenske publike i Cvele je ostao kući. Međutim, davno smo izgladili taj problem. Svaki put kad dođem u Beograd me izgrli. Ma, bilo pa prošlo, Cvele je takav čovjek.'

Čak i na tom SP-u na kojem ste uzeli zlato, izgubili ste od SSSR-a, istina, u utakmici koja nije ni o čemu odlučivala. No, činjenica je da sve do dolaska Mirka Novosela i prve zlatne generacije, one iz 1970-ih koja je Sovjete pobijedila 11 utakmica zaredom, Žeravica nije imao rješenje za Ruse. Zašto?

'Kad sam ušao u reprezentaciju 1956. naš najviši centar je bio Miletić sa svojih 198 centimetara. Moj kolega iz Olimpije Matija Dermastia je bio visok 201, ali bio je trom. Tek kasnije su došli viši igrači poput Trajka Rajkovića, koji je imao 207, ali je na tom prvenstvu u Ljubljani već bio teško bolestan. Zato nismo mogli protiv Rusa i Amerikanaca jer su bili viši i jači od nas. Sovjeti su tada imali čuvenog Janisa Kruminša, gorostasa od 218. A imali su nekoliko takvih divova. I kako igrati protiv njih? U to doba ako nisi imao odličnog playa, dobrog krilnog igrača i visokog centra, nisi mogao računati na dobar rezultat.'

Razgovarajući s velikanima košarke na ovim prostorima kao što su Željko Obradović, Božo Maljković, Dino Rađa, Vlade Divac i Goran Grbović, svi oni su kao ključnu osobu u stvaranju jugoslavenske košarke kao svjetskog brenda izdvojili Acu Nikolića. Kakav je bio Profa?

'Nevjerojatno pedantan čovjek. Sve je imao unaprijed primljeno. Ništa ga nije moglo iznenaditi. Sjećam se utakmice s Amerikancima u Riju na SP-u 1963. Bila je to momčad američke mornarice, ali sve su to bili vrhunski igrači. Vodili su stalno, čitavu utakmicu po desetak razlike, a onda je Aca izvukao našeg prvog beka Miodraga Siju Nikolića i uveo je Pina Gjergju. Počeo je Kovačić, a zamjena je bio Gordić. Čim je Gjergja ušao, presjekli smo par lopti i izjednačili smo. Do kraja smo igrali koš za koš, a u zadnjim sekundama sam pogodio za pobjedu nekakav bekhend šut, jer su mi zatvorili horog.

U finalu Igara u Mexico Cityju ste igrali protiv brutalno jake Amerike predvođenom legendarnim Spencerom Heywoodom, koji je kasnije bio član 'showtime' momčadi Lakersa s Magicom i Jabbarom. Jeste li imali ikakve šanse?

'Nikakve. Lagano su nas dobili 15 razlike. Zapravo, nisu nas pobijedili Amerikanci, pobijedili su nas Spencer Heywood i Jo-Jo White. Samo ta dva igrača. Nismo im mogli baš ništa. Ali, zanimljivo, u momčadi SAD-a u Ljubljani je bio tada 18-godišnji Bill Walton. Istina da je bio još klinac, ali već onda je bilo jasno da se radi o čudesnom potencijalu, i to je kasnije dokazao kad je osvajao naslove s Portlandom i Bostonom i bio MVP NBA lige.

Amerikanci su u Ljubljanu stigli sedam dana ranije i pred taj ključni susret s nama za zlato, Walton je čuo da se na Sajmištu, negdje oko 800 metara od hotela, održava studentska brucošijada. Svratio je tamo, ostao je na zabavi do kasno u noć i za kaznu nije igrao protiv nas. Da je bio u sastavu, teško da mi bi to dobili i ne bi bili prvaci svijeta. Imali smo puno sreće.'

Svi stručnjaci i košarkaški kroničari tvrde da je ta Ljubljana bila prekretnica i da je nakon zlata košarka u bivšoj državi postala toliko popularna da je bila više od igre, što je kasnije dovelo do nevjerojatne dominacije i na klupskoj i na reprezentativnom nivou. Slažete li se?

'Tako ispada, ali mi smo na nekim ranijim prvenstvima igrali puno bolje nego na tom turniru. Na utakmici s Talijanima smo se strašno mučili. U dvorani su bili Tito i Jovanka. Kad smo to prebrodili, poslije je bilo puno lakše. Brazilce smo dobili 25 razlike, a ja tu utakmicu nisam ni igrao. Kako su Rusi dvije utakmice izgubili, jasno je bilo da predzadnje kolo finalne skupine s Amerikancima odlučuje o zlatu. Dobili smo i postali smo prvaci svijeta. Mislim da nisam mogao poželjeti bolji način da se oprostim od reprezentacije.'

Dana 2. lipnja 1969. u stravičnoj prometnoj nesreći na putu iz Sarajeva prema Beogradu smrtno je stradao Vaš veliki prijatelj i jedan od najboljih igrača Jugoslavije svih vremena Radivoj Korać. Koliki je to bio šok?

'Strašan. Ne znam jeste li znali, ja sam trebao biti s njim u automobilu. Nakon utakmice u Sarajevu je žurio na neki intervju koji je dogovorio već ranije i nije želio prekršiti obećanje. Ogromna tragedija. Žućko je je bio divan momak, korektan i pošten. Bili smo veliki prijatelji. Sad kad razmislim, bio sam prijatelj s čitavom mojom generacijom. Cijela ekipa iz Ljubljane je svaku godinu nakon mog 55. rođendana dolazila kod mene. To je 6. listopada. I svi su rado dolazili. Vodio sam ih po cijeloj Sloveniji i uživali su. Nažalost, samo nas je petoro ostalo živih. Duci Simonović, Nikola Plećaš, Aljoša Žorga i ja.'

Košarka danas i onda. Može li se to uopće usporediti?

'Teško. Razlika je ogromna, sve je otišlo naprijed, pa tako i košarka. Sad su igrači brži, viši, jači, više skaču... Kod nas nije bilo zakucavanja. Ipak, neke osnove i dalje vrijede. Primjerice protunapad, kad osvojiš loptu u obrani. Mi smo to doveli do savršenstva da smo mogli igrati zatvorenih očiju. Savršeno smo znali odigrati kontru 3 na 2 ili 2 na 1.

Jako me ljuti kad danas vidim igrača kako trči sam u kontru i šutne tricu. Trice su po meni strašno promijenile način igranja. Nema više prodora, sve je manje igre u reketu, uigranih akcija preko paseva. Gledam ovu moju Olimpiju danas, pa tu nitko ne zna prodorom zabiti koš. Jaka Blažić je kao jedan od boljih igrača, ali iznerviram se kad ga vidim kako se stalno s glavom prema dolje zalijeće i nepotrebno zarađuje faulove u napadu. Bez veze. Ponavljam, neki principi i dalje vrijede i zauvijek će vrijediti, ali nemoguće je uspoređivati nas i ove nebodere koji danas igraju u NBA ligi.'

U reprezentaciji ste kao iskusni veteran dočekali 17-godišnjeg dječaka Krešu Ćosića. Jeste li tada mogli zamisliti da će Ćosić postati jedan od najvažnijih igrača u povijesti, košarkaška avangarda?

'Krešo je daleko najbolji igrač s kojim sam ikad igrao. Bio je centar, ali bez ikakvih problema je mogao igrati beka, playa, ma sve što je trebalo. Promijenio je ulogu centra i ovo čemu se danas Amerikanci dive kod Jokića ne bi bilo moguće bez Kreše. Za onakvu visinu bio je čudesno spretan, imao je fantastičan šut, a pregled igre mu je bio najbolji na svijetu. Jedina mana mu je bila da je slabo jeo i samo je pio limunadu. Nije imao snage, bio je fizički slab i zato nije mogao igrati u NBA-u. Bio je divan momak, ali pomalo naivan. Ogroman dečko, ali jedno veliko, dobroćudno dijete.'

Je li istina da Ranko Žeravica nije volio Moku Slavnića, koji je upao u reprezentaciju tek kad je stigao Mirko Novosel? Bar je tako Slavnić pričao.

'To su gluposti. Pustite vi što Moka priča. Ranko nije volio igrače koji iskaču svojim ponašanjem. Imao je tezu da mu za rezultat trebaju 12 jednakovrijednih igrača i te se filozofije držao čvrsto. Problem sa Slavnićem je bio u tome što se nikad nije znao ponašati. Ranko ga je vodio na pripreme u Blankenheim, u Njemačkoj. Bili smo smješteni u najbolji hotel u koji su dolazili njemački grofovi i grofice. Moka ih je gađao praćkom i njemu je to bilo smiješno. Zatim, tijekom kondicijskih treninga, zabušavao je jer je mislio da ga Ranko ne vidi. Ranko je sve vidio i sve je znao. Da sam ja bio na Rankovom mjestu, također ga ne bih zvao jer se nije znao ponašati.'

Kad bi mogli izabrati najbolju petorku svih vremena s ovih prostora, kakva bi to ona bila?

'Na ovo pitanje je nemoguće odgovoriti. Ne mogu ja uspoređivati moju generaciju s onim nakon mene, gdje su Novosel ili Žeravica imali mogućnost staviti bilo kojeg igrača u igru, a da nitko ne bi primijetio razliku. Ili kasnije generacija Dražena, Kukoča, Rađe i Divca. Mi smo imali zacementiranu petorku koja se godinama nije mijenjala. Bile bi eventualno tri izmjene i stalno smo igrali s osam igrača. Tek ako bi netko morao van zbog pet osobnih, možda bi deveti igrač dobio šansu. Deseti, jedanaesti i dvanaesti nikad nisu ulazili. Ranko je bio hazarder, ali kako sam već rekao, nije volio igrače koji bi mu remetili atmosferu.'

Imate li nekog igrača iz kasnijih generacija po svom guštu?

'Kako ne, bilo ih je koliko hoćete. Kukoča sam obožavao. Zatim Rađa, strašan igrač, pa Divac... Kad su prvi Europljani stigli u NBA, morali su se prilagoditi Amerikancima. Divac je bio toliko dobar da je natjerao Amerikance da se prilagode njemu. Zato ga toliko cijenim. Pa Dalipagić, Kićanović, Mirza...Sve fantastični igrači. Svaki trener koji je vodio reprezentaciju imao je problem koga staviti u petorku. Dražen je bio čudo, samo dogodila se ta tragedija. Bio je izvanredan, ali Dražen je u prvom redu bio savršeno utrenirani stroj s odličnom tehnikom. Ipak, Krešo je za mene broj 1. Najbolji.'

Jokić neodoljivo podsjeća na Ćosića, samo nekoliko desetljeća kasnije?

'Slažem se. Možda će moj Luka Dončić sad biti uvrijeđen, ali Nikola je puno korisniji igrač. Savršeno igra u obrani, u napadu, šutira trica, dodaje i vidi sve. Dečko je fenomen koji je prilagodio cijelu NBA sebi.'