Jerkovića je životni put još kao dječaka odveo u Zagreb gdje je sa 18 godina upisao prvi nastup u Dinamu u kojemu je proveo čitavu karijeru. Osvojio je dva kupa i prvenstvo, igrao finale Kupa velesajamskih gradova protiv Valencije i umirovio se sa okruglih 300 golova u klupskom dresu. Sa 29 godina je potpisao za belgijski Gantoise, ali tek što se priključio novim suigračima teško se ozlijedio i prerano završio karijeru.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 21 dvoboj u kojem je zabio 11 golova. Bio je član sastava na SP-u 1958, ali turnir na kojem je Jugoslavija ispala u četvrtfinalu proveo je na klupi. Dvije godine kasnije, izgubio je prvi finale Eura od SSSR-a u Rimu a zlatni trenutak karijere doživio je 1962. u Čileu.

Potvrdio je pobjedu nad Urugvajem golom za konačnih 3:1 i u susretu za prolaz skupine Kolumbiji (pobjeda od 5:0) zabio nova dva gola. Radaković je u četvrtini finala zabio za uzvrat Nijemcima od prije četiri godine, a Jerković je u polufinalu izjednačio na 1:1 protiv Čehoslovaka. Poraženi su sa 3:1 i broncu izgubili nakon poraza 1:0 od domaćina.

Jugoslavija je zabila 10 golova na turniru, od čega je Jerković potpisao četiri. Time se svrstao na popis najboljih strijelaca turnira zajedno s Brazilcima Garrinchom i Vavom, Čileancem Sanchezom, Mađarom Albertom i Sovjetom Ivanovim. Da je pucao penale, dobio bi još jednu priliku, ali tadašnji izvođač bio je Joško Skoblar.

Osim po genijalnosti u kopačkama, legendarni Šibenčanin isticao se i po moralnim kvalitetama koje su mu odnijele mnoge privilegije u kojima je mogao uživati pred kraj života. Krasio ga je i neuništiv duh. Tjedan dana prije nego će ga 2008. slomiti šećerna bolest, liječnici su mu morali amputirati lijevu nogu na što je Jerković rekao: 'A lijeva mi i tako ne treba, uvijek sam zabijao desnom.'

Bio je prvi izbornik hrvatske reprezentacije, no nije se savijao pred moćnicima i zato je umro daleko od svjetla pozornice, ali uzdignuta čela.