Definitivno u sjeni Benfice i talijanskih velikana Milana i Intera, nesumnjivo najbolja momčad prethodnog desetljeća još je dominirala španjolskim nogometom, no u Europi više nije bilo takve siline. Kod kuće su osvojili osam od deset naslova prvaka i dva kupa, dok su 'kantu' Kupa prvaka podgigli samo 1966. U isto vrijeme počeo se ponovno dizati škotski Celtic, a nakon minhenske tragedije Matt Busby je kroz rane šezdesete obnavljao momčad. Rezultati 'crvenih vragova' su stigli vrlo brzo...

4. Real Madrid

Prvenstvo: 1961, 1962, 1963, 1964, 1965, 1967, 1968, 1969.
Kup: 1962, 1970.
Kup prvaka: 1966.

Prošlo desetljeće Real Madrid je potpuno dominirao europskim nogometom, ali ne i španjolskim. Šezdesete su bile obrnute, potpuna dominacija u Španjolskoj i jedan naslov u Europi. Prva sezona desetljeća prekinula je njihovu dominaciju u Kupu prvaka, iz natjecanja ih je izbacila Barcelona. Godine 1962. su se vratili u finale, vodili su 2:0 i 3:2 ali su na kraju izgubili 5:3.

Sljedeće sezone su ispali u pretkolu od Anderlechta, a 1964. su se još jednom vratili u finale. Pobjedom 3:1 Inter je potvrdio svoj položaj novih vladara Europe. Iduće sezone zabilježili su poraz u četvrtfinalu od Benfice. Sve te godine su osvajali španjolsko prvenstvo i postali prva momčad u povijesti španjolskog nogometa koja je pet puta za redom bila prvak.

Nakon poraza u finalu kupa 1961., vratili su se u finale sljedeće sezone i osvojili duplu krunu. 1964. je označila simboličnu prekretnicu. Nakon 11 godina Alfredo di Stefano je napustio klub na inzistiranje Miguela Munoza, njegovog bivšeg suigrača i kasnije najdugovječnijeg trenera na madridskoj klupi (1960-1974.). Novi igrači koji su narednih nekoliko godina nosili igru Madrida postali su poznati kao Ye-Ye momčad nakon što je dva dana prije finala Kupa prvaka 1966. Marca objavila fotografije četvorice igrača s perikama u obliku frizura kakve su nosili članovi Beatlesa. Radilo se o referenci na pjesmu 'She Loves You (yeah, yeah, yeah)', tada vrlo popularnu u Španjolskoj.

Samo dvojica igrača koja su osvojila zadnji Kup prvaka 1960. su i 1966. nastupila u finalu protiv Partizana. Pachin i Francisco Gento. Za razliku od prijašnjih momčadi, sva jedanaestorica su bili Španjolci. Pobjeda od 2:1 donijela je Real Madridu šesti naslov prvaka Europe. U Interkontinentalnom kupu su poraženi od Penarola.

Nade da se radi o početku nove dinastije su nestale već sljedeće sezone. U četvrtfinalu ih je izbacio Inter. 1968. su u polufinalu ispali od Manchester Uniteda, 1968/69. pobijedio ih je bečki Rapid u drugom kolu, a u istoj fazi ih je sljedeće sezone izbacio Standard Liege. Između 1967. i 1969. još su tri puta za redom bili prvaci Španjolske. Nakon poraza u finalu kupa 1968. od Barcelone, sljedeću priliku za njegovo osvajanje Madrid je imao 1970. U finalu su porazili Valenciju 3:1 i plasirali se u sljedeću sezonu Kupa pobjednika kupova, u kojem su u finalu izgubili od Chelsea. Razdoblje nakon 1966. ponekad se u Madridu naziva razdobljem pustoši. Zvuči nevjerojatno s obzirom na broj trofeja koji je klub osvajao, no na trofej koji su najviše željeli i kojeg su navikli smatrati svojim su čekali do 1998.

5. Celtic

Prvenstvo: 1966, 1967, 1968, 1969, 1970.
Kup: 1965, 1967, 1969.
Kup prvaka: 1967.

Prvi europski klub koji je osvojio trostruku krunu nije dobro počeo šezdesete. Do 1965. su osvojili samo jedan nacionalni i tri kupa Glasgowa. 1965. trener im je postao Jock Stein s kojim su ušli u najuspješniju eru u klupskoj povijesti. U njegovoj prvoj sezoni su 1966. osvojili prvenstvo i nastavili su ga osvajati devet puta u nizu, do 1974. Liga kup su osvajali pet puta za redom, od 1966. do 1970. dok su u kupu trofeju iz 1965. pridružili 1967. i 1969.

Konačni dokaz njihove kvalitete je došao u Europi. 1966. su igrali polufinale Kupa kupova da bi 1967, u prvom pokušaju, osvojili Kup prvaka. Naredne sezone. su ispali u prvom kolu, 1969. u četvrtfinalu, ali su 1970. ponovno zaigrali u finalu. Nakon produžetaka su izgubili od Feyenoorda 2:1. 1967. su se pridružili malom popisu klubova koji su osvojili pet natjecanja u jednoj godini. Te godine su osvojili prvenstvo, kup, liga kup, Kup prvaka i kup Glasgowa, dok su kasnije izgubili od Racinga u Interkontinentalnom kupu.

Tih zlatnih godina u dresu Celtica izdvajali su se Tommy Gemmell, Bobby Murdoch, Billy 'Cesar' McNeill, Bertie Auld, Jimmy Johnstone, te krajem 60-ih nadolazeća super zvijezda koja je ostavila i veliki trag u Liverpoolu sredinom 70-iih - Kenny Dalglish.

6. Manchester United

Prvenstvo: 1965, 1967.
Kup: 1963.
Kup prvaka: 1968.

Nakon minhenske tragedije Matt Busby je kroz rane šezdesete obnavljao momčad. Bobbyju Charltonu, Billu Foulkesu i ostalima su se pridružili, profitiravši od ukidanja odredbe o maksimalnoj plaći u engleskom nogometu, dovedeni igrači poput Denisa Lawa i novih izdanaka omladinske škole. Prvi uspjeh je bio osvajanje kupa 1963. Sljedeće sezone su u prvenstvu bili drugi, a u Kupu kupova su ispali u četvrtfinalu od kasnijeg pobjednika Sportinga.

Godine 1965. postali su prvaci Engleske prvi put nakon minhenske tragedije, da bi sljedeće sezone u polufinalu Kupa prvaka ispali od Partizana i u prvenstvu završili četvrti. 1967. su ponovno bili prvaci što im je pružilo priliku za još jedan pokušaj u Kupu prvaka. Ovog puta su ga usvojili pobijedivši na Wembleyu 4:1 Benficu dok su u prvenstvu završili drugi, iza gradskog rivala Cityja.

U njihovoj momčadi su tada igrala dva dobitnika zlatne lopte, Denis Law i Bobby Charlton dok ju je George Best osvojio te godine. Pokušaj obrane naslova u Europi je išao do polufinala kada ih je izbacio Milan, a u prvenstvu su završili tek jedanaesti. Na kraju te sezone se povukao Matt Busby. United će morati čekati više od dvadeset godina da se vrati među najbolje europske momčadi.