Robert Prosinečki tijekom igračke karijere nosio je dres, između ostalih, Dinama, Crvene zvezde, Reala, Barcelone... Jedini je igrač koji je na svjetskim prvenstvima zabijao golove za dvije reprezentacije, bivše Jugoslavije i Hrvatske.

Kao član U-21 reprezentacije bivše države izabran je za najboljeg igrača svjetskog prvenstva 1987. godine, što je bio najbolji dokaz njegova velikog talenta, kasnije potvrđenog na mnogin terenima. Ono što je krasilo njegovu igru bio je pregled situacije na terenu, sjajna tehnika i precizna dodavanja, a gledateljima je uvijek pružao 'ono više', zbog čega su ga svugdje voljeli. Pa i na prostoru bivše Jugoslavije, jer uvijek je bio iskren, otvoren ali i odmjeren.

Baš kao što je bio i u razgovoru za Novosti, u kojem je podsjetio na mnoge detalje svoje velike karijere, ali i života općenito.

Izdvojili smo nekoliko odgovora, koji potvrđuju sve gore navedeno, odnosno da se nikad nije igrao 'skrivača', već je iskreno govorio o svojim vrlinama, ali i manama.

Početkom 2000-ih ste opet šarali Europom, od belgijskog Standarda do engleskog Portsmoutha u kojem ste još uvijek legenda. Tada je u Portsmouthu igrao i mladi Peter Crouch. Ima li istine u anegdotama koje priča o vama, da niste mogli ni minute bez crvenog Marlbora?

'Igrao sam samo jednu sezonu u Portsmouthu, ali bila je sjajna, čak su me proglasili najomiljenijim strancem što je ikad igrao u klubu. Rado se sjetim tog vremena. Možda bi ostao još, ali tata mi se tada razbolio i odlučio sam se vratiti, prvo u ljubljansku Olimpiju, a kasnije u NK Zagreb, gdje sam i završio karijeru. Peter je jedan simpatičan momak, tad je bio klinac. Dobar igrač, pogotovo za nekog tako visokog i tankog, zanimljiv lik. Priča čovjek da sam pušio i u svlačionici? A to je malo ipak pretjerao. Nisam se ja nikad skrivao da pušim, al' da sam na poluvremenu pušio to je malo nadodao. Al' nek bude simpatičan i priča'.

Na YouTubeu postoji video iz vremena dok ste igrali u Zvezdi, u kojem skrivate cigaretu čim spazite novinare? Takav stil života danas je nespojiv s onim što se očekuje od nogometaša. Uzmimo Cristiana Ronalda kao najpoznatiji primjer - što kažete na taj prototip robotske discipline?

'A da, djeca mi taj video pokazuju (smijeh). Ma puše i danas skoro svi, al' skrivećki. Kako se veže sve to - ako te netko vidi da pušiš il' da piješ, odmah misle da ne treniraš dobro, da ti nije stalo. To nije istina. Ja sam živio za nogomet. To što sam volio zapalit ili tu i tamo nešto popit, to nema veze s time koliko sam dao nogometu. U današnjem vrhunskom sportu to, kao, ne dolazi u obzir. Ronaldo je krajnost, čini mi se baš isprogramiran, pazi valjda na svaku stvar koju stavi u usta. Zbog toga traje duže, ima manje ozljeda, dobro izgleda. Sve je podredio nogometu i super igra, ali ima nešto robotski u tome. Čak mi se čini da mu je i ljubav robotska. A nogometaš je isto čovjek i toga se je dobro sjetiti'.

Ima li danas u nogometnom vrhu prostora za nekoga tko nije discipliniran do te mjere?

I Messi i Ronaldo su talentirani, ne samo disciplinirani. Sigurno da zbog discipline duže traju, dominiraju kako nitko nikad nije. Više neće biti takvih igrača, koji će toliko dugo trajati na top razini. To su ekstremi, nije održivo. Imali smo drugog Ronalda koji je dominirao tri godine, i Ronaldinha također, i jednog Maradonu, to je puno realnije. Ja sam ipak romantičar i uvijek ću reći - daj mi radije Ronalda starog i daj mi Ronaldinha. Ljudi vole vidjeti potez, vole ljepotu, vole da ih iznenadiš. Počeo je biti robotski nogomet, svi su jako spremni fizički, ali dosta iskalkulirani, i onda izađu neki igrači koji pokažu nešto drugačije i vežemo se uz njih. Tu je ipak Messi drugačiji od Ronalda, ima te ljepote. Da ne pričamo uopće o pokojnom Maradoni, protiv kojeg sam igrao više puta. To su posebne emocije'.

Cijeli intervju, u kojem između ostalog priča o odlasku iz Dinama, trenerskom poslu i nagovaranju Slavena Bilića, ali i želji da bude veterinar, pročitajte OVDJE.