Robert Prosinečki (rođen 12. siječnja 1969. u Schwenningenu, Njemačka) jedan je od posljednjih nogometnih romantičara, čije su 'rolice', driblinzi i slobodnjaci dizali na noge navijače Real Madrida, Barcelone, zagrebačkog Dinama i, naravno, hrvatske reprezentacije.

Ali 'Veliki Žuti', kako mu tepaju mnogi, ostao je romantičar i dan-danas. U kvartovskom kafiću na Kajzerici, gdje obitelj njegove supruge Vlatke ima kuću, nije bilo gosta kojeg nije htio počastiti. Ali bez imalo glume ili želje za 'dokazivanjem', što potvrđuje i rečenica koju je uputio bivšem rukometašu Senjaninu Maglajliji.

'Ma, to još trošim ovo što sam zaradio u Azerbajdžanu. Ali znaš koliko sam zaradio? Onoliko koliko sam i potrošio. Jer ako ti se sutra nešto desi, što će ti sva lova koju si negdje pospremio?' dobacio je 48-godišnji Prosinečki, povlačeći dim crvenog Marlbora, od kojeg se, kaže, ne odvaja.

O najvećem poroku bez kojeg ne može: Ma, svega ću se odreći...

'Ma, svega ću se odreći osim cigarete. Nikad nisam pokušavao prestati pušiti pa neću ni sada. Znam da nije zdravo, ali jednostavno, to mi je porok bez kojeg ne mogu.'

Nekoliko dana koliko je u Zagrebu, jer stigao je u ponedjeljak, a krajem tjedna trebao je krenuti prema Bakuu, posvetio je starijoj kćeri Roberti i supruzi Vlatki, koje su već neko vrijeme u glavnom hrvatskom gradu.

'Probudim se rano, otpeljam kćer u školu, a onda se vratim na kavu. Dođu mi brat, prijatelji i stalno nešto pričamo, planiramo, dogovaramo. Popodne sam uz obitelj, pogledam koju utakmicu (za srijedu je isplanirao gledati dvoboj Evertona i West Ham Uniteda 'nanjušivši' da će utakmica biti odlična, kakva je i bila, op.a.) i tako mi dani prolete.'

Kćerke nisu u sportu?

'Nisu pokazivale interes za sport, a ja ih nisam forsirao. Škola im je na prvom mjestu. Neka uče, to će im koristiti u životu.'

Za razliku od vas koji ste još u Njemačkoj, gdje se rođeni, kao klinac počeli ganjati loptu?

'Da, jer je moj pokojni tata Đuro obožavao nogomet. Bio sam očito talentiran pa me vozio u Stuttgart Kickerse na treninge. No nakon 17 godina rada u Njemačkoj, a mama je bila dvije godine kraće, odlučili su se 1979. godine vratiti u Čemehovec. Ja sam nogomet i dalje igrao s jednakom ljubavlju i žarom pa me tata upisao u Dinamo i vozio svakoga dana u 45 km udaljeni Maksimir na treninge', prisjetio se Prosinečki te svoje prve epizode u zagrebačkom klubu.

'Ćiro Blažević i ja smo sada u jako dobrim odnosima'

Naravno, te priče o prvom rastanku od Dinama 1987., ali i izjave Ćire Blaževića da će 'pojesti trenersku diplomu ako Prosinečki postane igrač', svi znamo. Kao i onu da ga Dragan Džajić, personifikacija bogatstva i legenda Crvene zvezde, neće pustiti iz kluba dok ne potpiše ugovor. Jeste li to oprostili Ćiri?

'Ma, o Ćiri neću reći ništa novog. Mi smo sada u jako dobrim odnosima. I znam da u životu netko ima lakši, a netko teži put. Mene je očito zapao ovaj teži. Bila je to Ćirina procjena. Meni kao klincu promijenio se cijeli život, otišao sam u nepoznato. U Zagrebu mi je bilo sve posloženo, ali to je bio posao i s time sam se morao pomiriti. Poslije je ispalo sjajno jer igrao sam u velikom klubu, osvojio sam tadašnji Kup prvaka Europe. A Zvezda je u to vrijeme bila pojam. Gotovo sam siguran da više niti jedan klub iz istočne Europe neće osvojiti Ligu prvaka i zato mogu reći, kada pogledam taj dio igračke karijere, da sam izuzetno ponosan.'

Nakon Crvene zvezde preselili ste se u Real Madrid, ali tih godina morali ste donijeti i odluku za koju ćete reprezentaciju igrati. S obzirom na to da je vaša mama iz Srbije, je li bilo kakvih nagovaranja da ne igrate za Hrvatsku?

'Ma kakvi. Mene i danas čudi zašto to uopće netko pita. A znate što, taj problem izmislili su novinari. Ja sam tih godina bio igrač u Realu, ali sam bio ozlijeđen. I nikoga nije bilo briga kako je moje zdravlje, već za koga ću igrati. I najiskrenije, nitko me nije nagovarao da ne igram za Hrvatsku, jer to je bio moj izbor od prvog dana.'

Kroz karijeru ste nosili dres Reala, ali i Barcelone. Malo je igrača koji su nosili dres obaju klubova, a posebno stranaca. Zbog toga ste privilegirani?

'Ako se nije nešto u međuvremenu promijenilo, mislim smo samo petorica nas stranaca nosili dresove obaju klubova. Uz mene to su Bernd Schuster, Gheorghe Hagi, Luis Figo i Brazilac Ronaldo. I da, naravno da sam ponosan. Ali kako sam prvo otišao u Madrid, tako mi je Real možda malo draži. Ali to su ogromni klubovi, s mnoštvom navijača, koji igraju najveći derbi na svijetu. Možemo mi pričati o okršajima Boca Juniorsa i River Platea, Intera i Milana, Zvezde i Partizana, Dinama i Hajduka, ali zbog El Clasica u Španjolskoj prestaje sve. Toliko emocija, mitski stadioni… '

OSOBNI KARTON -  Robert Prosinečki

• Datum rođenja: 12. 1. 1969.
• Mjesto rođenja: Schwenningen, Njemačka
• Visina: 182 cm

Klubovi (igrač)

• 1986–1987.    Dinamo Zagreb 2 (1)
• 1987–1991.    Crvena zvezda 117 (25)
• 1991–1994.    Real Madrid 55 (10)
• 1994–1995.    Oviedo 30 (5)
• 1995–1996.    Barcelona 19 (2)
• 1996–1997.    Sevilla 20 (4)
• 1997–2000.    Croatia Zagreb 50 (14)
• 2000. Hrvatski Dragovoljac 4  (1)
• 2000–2001.    Standard Liege 21  (4)
• 2001–2002.    Portsmouth 33 (9)
• 2002–2003.    Olimpija 23 (3)
• 2003–2004.    Zagreb 26 (5)
• 2005. Savski Marof 4 (1)

Trenerska karijera

• 2006–2010.    Hrvatska (pomoćnik)
• 2010–2012.    Crvena zvezda
• 2012–2013.    Kayserispor
• 2014–2017.    Azerbajdžan

Povratak u Zagreb 1997: Želio sam tati ispuniti tu želju

Osim u Realu i Barceloni, igrali ste i u Oviedu i Sevilli. Očito vam je Španjolska prirasla srcu?

'Prekrasna zemlja, u kojoj sam uistinu uživao. A tu svoju emociju prenio sam i na dvije godine mlađu sestru, koja je živjela u Oviedu. No osim u ugodnom okruženju, u Španjolskoj se igra i odličan nogomet. Uz englesku, španjolska liga je kvalitetom iznad svih ostalih. Imate Real, Barcelonu, ali i klubove s bogatom tradicijom, a to su Valencia, Deportivo, Athletic Bilbao, 'Žuta podmornica' (Villarreal op.a.) pa jednu Sevillu, koja je tri puta uzastopce osvajala Europsku ligu. Hej, pa koja to liga još ima… '

Baš iz te Seville vratili ste se 1997. u Zagreb, tadašnju Croatiju. Bili ste tada u najboljim nogometnim godinama?

'Moj je tata htio da se vratim. Bio je zaluđen Dinamom i samo zato sam se vratio. Želio sam mu ispuniti tu želju. Istina, u mojim godinama svi su odlazili u inozemstvo, a ja sam se vratio. Istina, nije bilo teško, jer to je moj grad, pa frendovi, familija. Međutim, kroz karijeru, s Dinamom sam uvijek imao nekakve probleme. Ne mislim na klub kao klub, već na ljude koji su taj klub vodili. Bilo mi je lijepo, igrala se Liga prvaka, bilo je i ljudi na tim utakmicama, ali stalno je bila nekakva negativa. Koliko vidim, ni danas nije ništa bolje.'

Nakon tri sezone u Dinamovu dresu, karijera vam je polako bila ušla u silaznu putanju. Hrvatski dragovoljac, Standard Liege, Portsmouth, ljubljanska Olimpija, Zagreb i Savski Marof. No kako ste kroz karijeru promijenili 'hrpu trenera', imali ste od koga učiti?

'Jesam, bilo ih je, hvala Bogu. I od svakog sam pokušao uzeti ono najbolje. Pritom dodati i nešto svoje, jer i sâm sam bio igrač. Doduše, raditi u klubu i reprezentaciji posve su drugačije stvari. Mogu osjetiti kada treba biti strog, kada biti blaži. Međutim, najviše volim razgovarati s igračima. Treba održavati balans, ali kao u svemu što se radi u životu, kako u odnosu sa suprugom i djecom, tako treba 'vagati' i s igračima.'

O pravim razlozima odlaska s klupe Azerbajdžana

Vi ste očito dobro znali balansirati jer ste uspjeli od skromne reprezentacije kao što je Azerbajdžan, izvući maksimum, pa i Hrvatskoj s Modrićem, Perišićem i Rakitićem otkinuti bodove.

'Došlo je do toga da sam osjetio kako više nemam što izvući iz te momčadi i da je vrijeme da se maknem. Uzeli smo deset bodova u skupini, izuzetno teškoj. Pobijedili smo Norvešku, remizirali u gostima kod Češke, a odigrali smo i odlične utakmice, iako smo izgubili protiv Njemačke i Italije. A što se Hrvatske tiče, želio sam samo da moja momčad bude hrabra te da nitko tko dođe u Baku ne misli da će nas 'išamarati'. Želio sam igrati, a ne da se samo branimo. Imali smo kontinuitet rada tri godine, mislim da smo rasli, ali dalje će morati s nekim novim izbornikom.'

Mnogi ovu generaciju u kojoj su Modrić, Rakitić, Perišić, Mandžukić i ostali uspoređuju s onom vašom 'brončanih' u kojoj su uz vas bili Asanović, Boban, Šuker i ostali? Može li nam se ponoviti Francuska i 1998.?

'Vidim da se piše kako je ova generacija i bolja od naše. I to s razlogom. Jer dečki igraju u najvećim klubovima, mnogi od njih s glavnim rolama u njima. Sada su osigurali nastup na SP-u, što je već samo po sebi velika stvar. Međutim, s obzirom na to da je riječ o odličnim igračima, mislim da mogu puno, puno više. Nisam jalan i želio bih im da ponove naš uspjeh. Ustvari, da naprave još više. Ali najvažnije je da prođu skupinu, koja je mogla biti bolja, ali i gora. Svi znamo što je Argentina s Messijem, baš kao što znamo sve i o Islandu. Tek je Nigerija nepoznanica. A potom u nokaut fazi svakog se može pobijediti. Kvalitetu imaju, samo im se moraju posložiti, ne neke, nego sve stvari, kako bi se došlo do željenog rezultata. A te stvari odrazit će se i na situaciju da protiv Portugala imaš 0:0 do 119. minute pa na kraju ispadneš. I ja vjerujem da će biti maksimalno spremni, samo da na pripreme svi dođu zdravi, jer nekima od njih to je zadnja prilika za nešto veliko. Oko njih treba biti samo pozitiva.'

O utrci Davora Šukera i Darija Šimića za mjesto predsjednika HNS-a

Apsolutno. No, koliko vidimo, nogomet je u Hrvatskoj podijeljen. Sada čak i sjednice županijskih nogometnih saveza čuvaju stotine policajaca, a do prije nekoliko mjeseci nitko nije ni znao da se one održavaju. Pratite li utrku svojih bivših suigrača Davora Šukera i Darija Šimića za mjesto predsjednika HNS-a?

'To je sve žalosno. Čim cijela država bruji o tome, jasno je da nam trebaju nekakve promjene. Ali tko može garantirati da će ih netko sprovesti? Toliko puta sam rekao da je infrastruktura očajna, da je mene strah s kćerima otići na utakmicu. Sve zemlje u okruženju, a Hrvatska je po kvaliteti ispred svih, imaju svoje kampove. I Crna Gora, i Slovenija, i Srbija. I umjesto da se napravi nešto kako bi ti naši talenti bili još bolji, kod nas se ne radi ništa. Stalno su neke borbe. Nogomet je najbolji promotor Hrvatske u svijetu i to bi netko od političara trebao napokon shvatiti. Stvar je to odgovornosti jer ona jadna istočna tribina na maksimirskom stadionu samo što se nije raspala.'

OK. Ali kada se u hrvatskom nogometu sve vrti oko jednog čovjeka i mnoge 'bode u oči' što je, recimo, baš tvrtka kojoj su na čelu Zdravko Mamić, Damir Vrbanović i Davor Šuker trebala raditi i upravljati kampom reprezentacije na Sveticama?

'Pustite to tko je trebao upravljati time. Najvažnije je da netko konačno napravi kamp, novi stadion, da to ostane sljedećim generacijama, da djeca koja dolaze sljedećih 50 godina imaju gdje trenirati i igrati nogomet. I znate što, svi se bavimo Zdravkom Mamićem, za kojeg postoje sumnje da je uzeo milijune. Ali ako ih je i uzeo, uzeo ih je od igrača kojima je menadžer, od klubova s kojima je pregovarao, ali nije uzeo od države iako ga se, koliko pratim, sumnjiči za neki porezni dug. Žalosno je jedino da se i za trenera NK Lučkog mora ići po odobrenje kod Mamića. I mi, umjesto da se bavimo Sanaderom ili Agrokorom zbog kojeg ćemo za koji mjesec 'kleknuti', zbog kojih je cijela Hrvatska u ogromnim problemima, bavimo se Zdravkom Mamićem. Nisam na njegovoj strani, ali ova Hrvatska ima puno većih problema. Evo, baš čitam neki dan kako si je gospodin u državnoj firmi isplatio milijun kuna bonusa. Pa gdje toga ima? Nisam se školovao za takve stvari, drugi jesu. Ali zašto ih ne rješavaju?'

Vi ste na svojoj koži osjetili kako je raditi u Hrvatskoj. Projekt sportskog tjednika 'Rekord' nije opstao, ali zato pizzeria Prosikito posluje. Kako je s padelom, sportom kojeg ste doveli u Hrvatsku?

'Pa kome je lako u takvoj Hrvatskoj raditi? Meni je puno lakše vani, a vidim da se jako puno ljudi odselilo. Očito i drugi tako razmišljaju. Ali se pitam, uzrujava li se netko zbog toga? Ja sam svoje projekte pokretao s najboljom namjerom, ali nešto ti se uvijek obije o glavu. Na svu sreću, ovaj padel bio je novost. Navodno je to najbrže rastući sport u svijetu. Imamo non-stop pune terene, oni koji ga probaju, vraćaju se, a dovode i nove igrače. Ja ga obožavam igrati, a znam da ga igraju i Leo Messi, Ivan Rakitić i ostali igrači Barcelone. Toliko je popularan u Španjolskoj da teniske terene pretvaraju u igrališta za padel. Iako, meni je trenutno trenerski posao jedina stvar na pameti.'

Jeste li si postavili kakav cilj što se tog posla tiče? Biste li željeli voditi reprezentaciju Hrvatske jednog dana?

'Ne razmišljam o tome što bi radio, idem dan za danom. U ovom poslu sve ovisi o trenutku. Hoću li raditi u klubu ili reprezentaciji, zbilja ne znam. Evo, i sada imam neke ponude, ali problem je što prije tebe netko treba dobiti otkaz. Osim ako si Arsene Wenger pa si u jednom klubu 30 godina. Naravno da bih želio raditi u nekoj od 'liga petice', ali želje su jedno, a realnost nešto drugo. Što se Hrvatske tiče, ona sada u Zlatku Daliću ima odličnog izbornika, koji je u kritičnom trenutku podmetnuo leđa i odveo je u dodatne kvalifikacije. Potom i razbio Grčku te pokazao da ova reprezentacija ima znanja i kapaciteta. Pustimo ga na miru neka radi', zaključio je Robert Prosinečki koji bi ovih dana mogao pronaći novi posao jer zainteresiranih ima.

Upravo prije razgovora za tportal sastao se s čelnim ljudima Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine koji ga žele na mjestu izbornika. No legendarni Robi u karijeri je naučio da se takve odluke ne donose preko noći i zatražio je nekoliko dana da razmisli o svemu.