Dva su potencijalna završetka Eura u Lijepoj Našoj mogla imati pozitivan predznak. Naravno, prvi je pobjeda Hrvatske u finalu Eura, što se nažalost nije dogodilo, a drugi pobjeda španjolske reprezentacije, za koju smo znali da igra odličan nogomet i u svojim redovima ima hrvatski proizvod Danija Olma.

Dogodio se ovaj drugi scenarij te je zasigurno u Hrvatsku donio dašak zadovoljstva svim onim nogometnim fanovima koji su i nakon našeg ispadanja nastavili s praćenjem Eura.

Španjolska je prvak Europe, a mogu slobodno reći da je samouvjereno i potpuno zasluženo osvojila ovaj Euro kao rijetko tko dosad. Nitko nije igrao bolje niti je u sudaru s protivnicima možda zaslužio nešto više. Bila je to dominacija reprezentacije koja ima potencijala zauzeti tron europskog i svjetskog nogometa u dužem periodu.

>> Sve kolumne Gorana Vlaovića pročitajte OVDJE

Počevši s prvom utakmicom protiv Hrvatske pa do zadnje s Engleskom, svi protivnici Španjolaca imali su svoje trenutke, svoj kraći ili duži period inicijative i bolje igre, ali na kraju su svi završili bez uspjeha, što govori o kvaliteti igre, momčadi i pojedinaca Furije.

Finale koje smo gledali podijelio bih na dva poluvremena, ali doslovno podijelio, kao da to nije bila jedna te ista utakmica. Čitavo prvo poluvrijeme proteklo je u ispitivanju protivnika, što obično u nekim drugim utakmicama imamo u prvih petnaestak minuta, pa uslijedi kakav-takav vatromet, a u ovoj - ništa.

Razlozi su svakako važnost finalne utakmice, ali i oprez španjolskog izbornika koji nije htio upasti u zamku nadtrčavanja s Englezima, puno vičnijim tom načinu igre. Tako su strpljivo gradili napade (čak previše strpljivo) i čekali svoju šansu, koju su dočekali početkom drugog poluvremena, u akciji dva mlada ubojita krila, asistenta Yamala i strijelca Williamsa.

Nakon toga se utakmica otvorila i postala finale kakvom smo se nadali. Frcalo je sa svih strana i bez obzira na to što su Španjolci stvarali šansu za šansom, a Pickford se pretvarao u engleskog junaka, nije došlo do povećanja vodstva, nego, upravo suprotno, u odličnoj polukontri Englezi su izjednačili golom Palmera, još jedne buduće zvijezde.

Priznajem da sam nakon izjednačenja i (kratkog) engleskog perioda dominacije pomislio da je izgledan i totalni preokret.

Ali kao što sam prije rekao, a i vezano za ovu utakmicu, bila bi to nogometna nepravda. Španjolski povratak iz knockdowna bio je brz i efikasan, u pravo vrijeme, dakle nekoliko minuta prije kraja utakmice: odlična akcija i pogodak za pobjedu Oyarzabala, još jednog džokera s klupe, uz asistenciju Cucurelle, igrača koji je nezasluženo trpio neviđenu torturu njemačkih navijača nakon četvrtfinala s Nijemcima, kao da je on donio pogrešnu odluku, a ne sudac.

Nakon posljednjeg sudčevog zvižduka uslijedilo je zasluženo slavlje Španjolaca, ukrašeno s još dvije pojedinačne nagrade, za najboljeg mladog igrača Yamalu i najboljeg igrača Rodriju. Za mene potpuno zasluženo - oko Yamala nema nikakve dvojbe, novi najveći talent svjetskog nogometa stupio je na scenu i njegov limit u ovom trenutku teško tko može predvidjeti, između ostalog s upravo napunjenih 17 godina bio je i kandidat za najboljeg igrača, što dovoljno govori o tome o kakvom se fenomenu radi.

Izbor za najboljeg igrača Eura pao je na Rodrija te izazvao određene polemike i dvojbe, pogotovo zato što smo se u Hrvatskoj nadali nagradi Olmu, a to svakako ne bi bilo nezasluženo. Opet, mišljenja sam da je logika onih koji su donosili odluku potpuno na mjestu - Rodri je srce ove Španjolske i u svakoj svojoj odigranoj utakmici bio je jedan od najboljih te je sve druge činio boljim, a u svakoj minuti provedenoj na terenu igrao je na najvišem mogućem nivou, bilo da je u pitanju organizacija igre njegove ekipe ili razgradnja igre protivničke ekipe.

Što reći o kvaliteti zadnjeg veznog igrača koji u svakoj utakmici ima striktnog čuvara i noćna je mora svakom protivničkom treneru. Napravio bih za kraj malu usporedbu sa Svjetskim prvenstvom 2018. i proglašavanjem Modrića za najboljeg igrača - i tad je bilo polemika i puno njih nije shvaćalo koliko je bio velik njegov doprinos uspjehu Hrvatske, a mi smo Luki tepali da je 'doktor nogometa'.

E, pa na ovom turniru Rodri je za mene, a očito i još neke, bio 'doktor nogometa'.