Kreativni Brazilac, koji je obilježio proteklu Dinamovu jesen, dao je intervju reporteru 24sata i iskreno analizirao svoje stavove vezane uz iduću razvojnu fazu karijere.

'Dinamo za mene traži deset milijuna eura, ta svota je malo nerealna. Mislim da vrijedim između sedam i osam. Imam 24 godine i dolazi vrijeme za moj odlazak iz Maksimira. Mislim da sam prerastao HNL i trebam nove izazove, ali poštujem odluku kluba.'

Kamo bi Sammir volio preseliti?

'Najradije bih išao u Španjolsku i Njemačku. Najdraži klub mi je Valencia, možda bih se tamo dobro snašao.'

O hrvatskoj reprezentaciji ne voli govoriti.

'Ovu sezonu sam odigrao odlično, a poziv nije stigao, stoga… Uostalom, nisam odustao niti od igranja za Brazil, ali je jasno da kao igrač Dinama neću dobiti tu priliku. Tek ako dođem u neki veliki europski klub počet će me pratiti ljudi iz reprezentacije. To je moj san.'

Sammir je danas bogat čovjek, ali nije zaboravio kako je živjeti u bijedi.

'Imao sam teško djetinjstvo i volim pomagati siromašnima sada kad sam u boljoj poziciji. Znam mami dati po 1.500 eura da kupi namirnice za obitelji za koje znamo da su siromašne. Kupio sam i gomilu Dinamovih dresova te ih poslao u svoj kraj, tamo se gledaju sve naše europske utakmice', završava za 24sata tiha 'desetka' koja vjerojatno ulazi u posljednju polusezonu u Dinamu.

Mnogi će u njegovim riječima dekodirati bahatost i aroganciju, ali ne treba smetnuti s uma što je Sammir u zadnje četiri godine prolazio. Na terenu seljakanje koje je kočilo prirodni igrački razvoj, a izvan njega hukanje na mnogim stadionima, pa i na Maksimiru (s istočne tribine) u vremenima dok mu nije sve polazilo od noge. Uvijek bi ostajao staložen i dostojanstven, jednom kada ode, učinit će to podignutog čela.