Bivši hrvatski izbornik Slaven Bilić, koji sada zarađuje kao trener ruskog Lokomotiva, porazgovarao je u Sloveniji sa srpskim novinarima o raznim nogometnim temama
Čovjek koji je na klupi A selekcije 'kockastih' bio šest godina proveo je u druženju sa srpskim medijima sat i pol vremena i pričao o kvalifikacijama za SP, srpskim i hrvatskim klubovima, regionalnoj ligi, Robertu Prosinečkom, a ovo su njegovi najzanimljiviji odgovori koje prenosimo sa Mondo.rs.
O kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu u kojima se sastaju Hrvatska i Srbija i o tome kako mnogi u Srbiji smatraju kako je prednost 'orlova' što Bilić više nije hrvatski izbornik.
'Naravno da mi je drago pročitati koliko značim nacionalnoj vrsti. Ali Hrvatska će i bez mene biti dobra. Ne vidim zašto bi bilo drugačije. Mi više nismo reprezentacija koja može ekstremno oscilirati. Hrvatska je prilično stabilna. Istina je da nismo bili na prošlom SP-u, ali priznajte kako imamo konstantu i bazu. Stalno smo u prvih 10 svjetskog nogometa, a to mjesto se ne zaslužuje pozivnicama nego rezultatima', naglašava Bilić.
O promjenama i 'ratu' za fotelje u HNS-u.
'Veliku zahvalnost dugujem Vlatku Markoviću, pustio me je da radim svoj posao, nije se miješao. Nije bilo lako izdržati te dvije godine i plasirati se na Euro. Mi smo mala zemlja, a stalno imamo neke struje. Takav luksuz ne mogu si dozvoliti ni mnogo veći savezi. Iz tog razloga će ljudi koji će ubuduće voditi Savez imati moju potporu. Ako ne osobe, onda njihove funkcije predsjednika i izbornika.'
O reprezentaciji Srbije.
'Srbija ima obranu svjetske klase, pa čak i bez jednog od najboljih igrača Nemanje Vidića, ali je prema naprijed mnogo slabija od Hrvatske. Nemate 'playmakera'. Možda postoje neki mlađi igrači, ali nisam ih gledao. Kod Antića ste igrali brzo po bokovima, preko Krasića i Jovanovića. Sada na papiru nemate težinu. Problem je i što se Stanković oprostio. Malo ste tanki.'
O nacionalnom naboju odnosno pjevanju himne.
'Lijepo je kada igrači pjevaju himnu, ali ni ja, kao ni moji prethodnici, nismo tjerali nogometaše na to. Kod nas svi pjevaju? Imamo mi taj nacionalni naboj, ali ga imate i vi. To su južnjački narodi. To je više stvar kozmetike i folklora. Pogledajte Garyja Nevillea, on je šutio kada je svirala himna, ali bi na terenu srce ostavio za 'tri lava'.'
O duelima Srbije i Hrvatske koje sada vode stari 'prijatelji' Mihajlović i Štimac.
'Ma, bilo bi zanimljivo s bilo kojim trenerima, a najbolje bi bilo da nismo u istoj grupi. Tako bismo izbjegli tenzije kojih će sigurno biti. Nadam se samo kako će atmosfera biti bolja nego s kraja devedesetih.'
O voljenom Hajduku kojem nikako ne ide.
'Ja sam hajdukovac od rođenja. Sjećam se kada me je otac sedamdesetih odveo na 'Stari plac' na prvu utakmicu protiv Bora. Nešto kasnije sam gledao i Arsenal… Neshvatljivo je što se događa u klubu, vidim da i Zvezda ima sličnih problema, kako se ne može organizacijski mjeriti s Partizanom, a to se odražava i na terenu. Glavni problem je što nema novca. Dinamo se odlijepio, a na Hajduku je veliki pritisak. Nije to običan klub, već način života. Svi žele da Hajduk preko noći postane ono što je bio sedamdesetih, da skinu Dinamo... Ljudima koji vode klub nije lako.'
O Robertu Prosinečkom.
'Podržao sam Robija kad je odlazio iz stručnog stožera. Bio sam među prvima koji je saznao za tu mogućnost. Plašio sam se samo je li to bio pravi izbor. Veliki klub lako može progutati mladog trenera. Drago mi je što je produžio ugovor, želim mu sreću, jer smo prijatelji.'
O nekadašnjim utakmicama protiv Partizana i Crvene zvezde.
'Imao sam jednu pobjedu protiv Partizana, dobili smo 2:0 na Poljudu. Dobro smo igrali i mi i Partizan. Pamtim s te utakmice Milka Đurovskog... Sjećam se poraza od 0:4 u Beogradu i one scene kada je prekinut susret u Splitu. Protiv Zvezde sam debitirao pobjedom 2:1. Robi je postigao prvi gol, crveno-bijeli su igrali odlično, ali smo mi slavili pogotkom Bokšića u devedesetoj. Sjećam se kupa koji smo izgubili i onog koji smo dobili protiv Zvezde. Ali nije to bila naša posljednja utakmica u Beogradu. Nedugo poslije nje opet smo došli na Marakanu. E, tada je bila prava tučnjava na terenu.'
O tome kako voli pogledati navijačke uratke.
'Volim poslušati navijačke pjesme i često to činim. Volim pogledati Paokove navijače, Bešiktaša, Liverpoola, pa i Partizana s košarke. Strašni su.'
Ipak, Torcida je na prvom mjestu.
'Svaki put se naježim kada čujem 'Dalmacijo' i onu 'Kada umrem umotan u belo'. To je poseban osjećaj.'
O regionalnoj ligi govorio je kako bi mogla donijeti klubovima veći profit od marketinga, jer bi tržište postalo znatno veće, ali…
'Mojem sinu koji ima 15 godina, kao i njegovoj generaciji, to ništa ne znači. Ja sam mu prije par godina rekao: 'Zamisli da sada igramo sa Zvezdom'. Njemu to ništa nije predstavljalo. Za njega je značajnija utakmica s Rijekom. Kod klinaca ne postoji više ta emocija rivaliteta kao nekada kod nas.'
