Još jednom je bivši hrvatski nogometni reprezentativac Mario Stranić oduševio svojom kolumnom na portalu Igraliste.hr. Ovog puta Stanić se pozabavio pitanjem gdje su nestali mladi talenti i zašto današnji roditelji često imaju prevelika očekivanja od djece koja krenu trenirati nogomet.

'Sve manje i manje je pravih igrača, sve manje i manje je pravih momčadi, sve je manje šampiona. Kako će ih biti kad nemamo strpljenja? Netko će reći para ili strpljenja ista stvar ili makar slična jer, kad imaš para, imaš i strpljenja. E, pa ja ne mislim tako. Ja sam osobno prije imao više strpljenja, a manje love. Igrao sam ja i u YU ligi za kikiriki, debitirao sa 17 godina i potpisao vjernost za sitnu lovu. Međutim, bio sam spreman čekati i čekati. Strpljenje je kod mene tada bilo na visokoj razini. Nema potrebe da pišem autobiografiju da bih vam objasnio tadašnju razinu strpljenja. Pa gdje je onda problem, pitam sebe, a pitam i vas? U vremenu možda? Tad je bilo neko drugo vrijeme. Puno lakše je bilo u ono vrijeme napraviti karijeru, nego u ovo sad vrijeme. Slažem se, ali donekle. Teško je bilo tad, a teško je i sad jer svako vrijeme nosi nešto svoje', piše Stanić te dodaje kako su današnja djeca više nogomet igraju na PlayStationu nego na nekoj livadi, te kako roditelji imaju prevelika očekivanja:

'Mi opterećujemo svoju djecu, mi njih u biti zlostavljamo svojim očekivanjima. Moj pokojni otac i moja majka su od mene očekivali da završim školu, ne daj Bože da ponavljam razred ili da odem u krivo društvo. To su mi jasno i ponavljali, nikakva nogometna dostignuća nisu bila tema dana. Oni mene nisu opterećivali, a ni ja njih s radom trenera, s vježbama ili nutricionizmom, menageri su bili rijetka vrsta ljudi na koje je bilo teško naletjeti, individualni rad je bio pojam sličan kvantnoj fizici. Sve te pojmove nabrajam da bih vam dočarao moje odrastanje i sazrijevanje bez očekivanja roditelja i okoline. Usporedite malo vaša očekivanja i vaše želje. Gdje god postoje velika očekivanja postoji i veliki pritisak ili stres, kako hoćete.'