'Nije me udario kao Mike Tyson, ali me gurnuo. I u tom djeliću sekunde mene je uhvatila panika da će sudac podijeliti obojici žuti i da neću vidjeti finale. Čuo sam Štimca kako je povikao 'padni, padni!' i, da spasim sebe od žutog kartona, ja padnem.'

Ovako je Slaven Bilić Jonathanu Wilsonu u knjizi 'Behind the Curtain: Travels In Eastern European Football' ispričao anegdotu iz polufinala SP-a 1998. protiv Francuske, kad je iznudio isključenje Laurenta Blanca. Ispričao ju je pokajnički, kao epizodu iz života zbog koje žali, kao priliku u kojoj se poslužio nepoštenim sredstvom da bi ostvario rezultat. Taj pad bio je 'šalabahter' u karijeri uzornog odlikaša, kasnije izbornika koji se prema igračima odnosio poput starijeg brata, s ljubavlju i razumijevanjem.

Igor Štimac od druge je sorte. Igrači ga još ne prihvaćaju. Nađite snimku sinoćnjeg Vukojevićevog ulaska u igru: izbornik ga je pogladio po licu, a Ognjen se buntovno izmaknuo poput sina-tinejdžera koji se ne želi zbližiti s maminim novim dečkom. Netko bi za Štimca rekao da je blefer, ali nije to baš tako. On je ono što bi Englezi ili Amerikanci nazvali 'streetsmart', a naš narod možda – 'premazan svim mastima'. Prilagodit će se situaciji, svoje odgovore frizirati po potrebi. I neće mu ih biti problem prepisati ako se za to ukaže potreba.

Jedna od taktički najljepših utakmica u reprezentativnom nogometu zadnjih nekoliko godina bila je Turska-Hrvatska u Istanbulu. Slaven Bilić tada je pokazao kako se formacija 4-4-2 može iskoristiti kao 'protuotrov' za 4-3-3 (odnosno 4-3-2-1). Ideja je bila kompenzirati slabiju pokretljivost obrane dublje postavljenom zadnjom linijom te konstantnim žestokim pritiskom na suparničku obranu i (pogotovo) njihovog zadnjeg veznog isforsirati pogreške u predaji lopte; Hrvatska je sredinu prepustila Turcima, a u protunapadima su po bokovima sijevala nabacivanja u domaći šesnaesterac.

Nije to bila neka tehnički prekrasna igra, Bilić je uništio Tursku energičnim blitzkriegom i kraj utakmice otkrio je šokantnu statistiku: Turska je 70 posto vremena imala loptu u nogama, ali je uputila samo dva udarca, oba izvan okvira gola. Hrvatska ih je pak imala 16, od čega 7 u okvir.

Bilo je puno logike u odluci da se protiv jučerašnje belgijske formacije, vrlo slične onoj turskoj, pokuša zaigrati na sličan način. Već po najavama iz stručnog stožera dalo se nagovijestiti da će ta utakmica biti uzeta za uzor, a sigurno je da su proučene i neke druge – jer visoki presing i agresija koje je Hrvatska pokazala u većem dijelu prvog poluvremena jako su sličili onome što se događalo na Euru protiv Španjolske. I to su bile vrlo dobre odluke.

Ali... Naravno da postoji neko 'ali', kad je u sinoćnjoj utakmici Belgija dominirala ne samo u posjedu lopte, nego i u udarcima na gol. Imala ih je 7, od čega tri u okvir gola, a Hrvatska 4 (2). No to ni ne pokazuje pravu sliku jer su fajteri Šimunić i Schildenfeld nekoliko pokušaja blokirali.

Razlika od Istanbula nije toliko bio Jelavić umjesto Olića. Jasno je da se Nikica muči s defenzivnim zadacima, ali je odradio dosta 'prljavog' posla i bio najzaslužniji za gol, iako je on prije svega bio plod kardinalne greške belgijske obrane – navukao je na sebe dvojicu igrača poslije lošeg Mandžukićevog centaršuta, a Perišić je ostao sasvim sam i mirno poentirao. Nije to bilo ni kockanje s ubacivanjem u vatru 18-godišnjeg debitanta Radoševića, iako baš ništa ne sugerira da bi iskusniji Vukojević bio lošiji (uostalom, protiv Turske smo imali Dujmovića).

Razlika su bili bokovi. Dok smo ih u Istanbulu mogli duplirati s Vidom i tada veličanstvenim Srnom desno, a senzacionalnim Ćorlukom i Rakitićem lijevo, ovdje toga nije bilo. Kapetan Srna odigrao je svoju možda najgoru utakmicu otkako nosi reprezentativni dres – prema naprijed je ulazio u sredinu umjesto prodora i centaršuteva s krila, a prema natrag od njega nije bilo velike koristi, pa je Vertonghen radio nered i Vida je morao 'ginuti' na toj strani.

Perišić osim gola nije puno toga napravio, a Strinić, suočen s Hazardom, gotovo da nije prešao centar. Belgija je, uostalom, individualno kudikamo kvalitetnija od Turske i s njom se nije ni moglo onako poigravati.

Srećom, na vidjelo su izašle sve belgijske slabosti. Naš rani i sretni gol ih je presjekao, a žestoki presing iznenadio; u Defouru su cijelo prvo poluvrijeme imali praktično igrača manje – njegov zadatak bio je paziti na 'ofenzivnog' Modrića, a Luka je igrao sasvim povučeno. Netko u njihovom taboru nije napisao domaću zadaću. Belgijci su se prvih tridesetak minuta mučili s povezivanjem igre, a pomalo 'sirovi' napadač Benteke u pravilu nije uspijevao ni pucati iz vrlo izglednih prilika.

U drugom poluvremenu više nije bilo snage za ozbiljni defenzivni presing. Belgijcima se puštao prostor, a naša igra pomicala se prema onome što je neugodno sličilo na 'bunker'. Domaći su posve dominirali, napad je ostao odsječen od obrane i Olićev ulazak nije nam donio baš ništa. Neki iskusniji ili domišljatiji trener u tom bi trenutku, pogotovo nakon što je Defoura zamijenio Fellaini, umjesto Jelavića ubacio, recimo, Rakitića – čime bi dobio bolju ravnotežu u sredini terena i omogućio Modriću da ode prema naprijed i da neku dobru loptu Mandžukiću. No on se čvrsto držao sustava koji mu je donio rezultat, mijenjao je napadače za napadače, Radoševića za Vukojevića. Na kraju – milošću, prevelikim respektom ili jednostavno kilavošću domaćina mogli smo još i 'ukrasti' pobjedu, ali to bi zaista bilo nezasluženo.

U intervjuu poslije utakmice i sam Štimac je priznao: 'Tek počinjem raditi s ovom ekipom, ovo što su do sada prikazali je rad bivšeg stručnog stožera. Hvala im još jednom.'

Zanimljivo za čovjeka koji je taj isti stožer toliko kritizirao i prije nego što je službeno imenovan, a potom hrabro najavio 'jednu drugačiju Hrvatsku', dominaciju i promjenu sustava. Za čovjeka koji je Bilićev učinak u zadnjem ciklusu u svom nastupnom intervjuu, naslovljenom 'Bit ću hrvatski Mourinho', ocijenio s – minus 3.

Dok je Bilić učio kod Wengera i Lippija, Štimac se motao po kladionicama i noćnim klubovima, kasnije je ratovao s istim ljudima s kojima danas paktira. Netko je na Twitteru za njega napisao da je paradigma društva u kojem živimo – društva u kojem se mediokriteti i 'streetsmart' tipovi cijene više od obrazovanih i stručnih. Sve je to vrlo oštro i nepravedno prema čovjeku koji je tek počeo svoj posao i treba mu dati šansu, bez obzira na to kako ga je dobio. No Štimac izaziva takve komentare jer se ne prestaje zalijetati s izjavama. Iako stvarnost vrlo očito sugerira nešto posve drugo, on sad kaže da bismo s 'pravim Modrićem' lako dobili ovu utakmicu.

I tu je razlika između onog tko uči i zna i onog tko se samo provlači – taj drugi nikad ne može do kraja prepisati ili izblefirati gradivo, uvijek mu promakne neki redak ili samo naoko nevažan detalj. U tri prve utakmice za kormilom reprezentacije, Igor Štimac je oprobao tri različite taktičke formacije. Primjetan je napredak od prve, katastrofalne prijateljske utakmice, do ovog – moglo bi se čak reći zasluženog – remija s Belgijom. Ovu su se utakmicu Hrvati borili kao lavovi, odigrali su je 'po sjećanju' na dobro utvrđeno gradivo s Bilićem.

S obzirom na formu i stanje u kojem se našla naša reprezentacija, ideja i izvedba protiv Belgije bila je zadovoljavajuća – pogotovo kad je u pitanju rezultat. Otprilike – minus tri. No ono što bismo se svi zajedno mogli pitati jest: kako bi onaj gordi, kritični Štimac-komentator koji uvijek tvrdi da zna što treba napraviti, ocijenio dosadašnji rad ovog Štimca-izbornika?