Nikola Turk, atletski veteran, upravo piše autobiografsku knjigu pod naslovom 'Tri košćice, kvarat mesa'. Naime, zbog teške ozljede 1937. na Sušaku, lijeva noga kraća mu je za dva centimetra.

Prisjećajući se tog doba, kad su mu klinci dovikivali 'tri košćice, kvarat mesa', kaže:

'Nije me bilo vidjeti. No bio sam odlučan da ću ponovno trčati'.

Trčanjem i gimnastikom počeo se baviti kao dječarac 1935. u Požegi, a u rujnu 2011. u Domžalama, u Sloveniji, na 21. veteranskim atletskim balkanskim igrama osvojio je prvo mjesto u utrci na 100 m i drugo u bacanju diska.

'U 2010. i 2011. postigao sam sedam rekorda', kaže Nikola Turk, danas član komisije Hrvatskog saveza sportske rekreacije za dodjelu nagrada.

Kao atletski veteran, Turk je trčao na 60, 100 i 200 m te skakao u dalj, bacao kuglu, disk i koplje. Sudjelovao je i u bacačkom petoboju (bacanju kladiva, kugle, diska, koplja i gire, 'čajnika' s ručicom, objašnjava).

Podsjeća kako su on i Josip Kostelić, dugogodišnji spiker na maksimirskom stadionu, danas jedini Dinamovi atletičari iz vremena osnivanja tog zagrebačkog kluba 1945.

'Bio sam i prvi Dinamov tehnički tajnik, a Josip Kostelić ekonom', pripominje Turk.

Bavio se atletikom, biciklizmom, boksom, hrvanjem, dizanjem utega, stolnim tenisom, veslanjem, kajakaštvom, rukometom, nogometom, plivanjem i skijanjem.

'Atletski trener bio sam od 1951. do 1987.', ističe Turk.

U povodu 50. obljetnice balkanskih atletskih igara, 1979. dobio je srebrnu plaketu kao trener glasovitog Dinamova maratonca Franje Škrinjara.

Profesionalni trener bio je samo u mariborskom atletskom klubu Branik, od 1961. do 1967, radeći i po 12 sati na dan. U tom mariborskom razdoblju trenirao je i Zdravka Pečara, koji je u svoje vrijeme bio među četiri najbolja svjetska diskaša.

Na jednoj slici smiju se Nikola Turk i Željko Mavrović

'Mavroviću sam bio kondicijski trener. Bio je sjajan, boksao je glavom. Većina, 90 posto boksača ne razmišlja', onako, usput, pripomene Turk.

Njegov privatni sportski album fotografska je povijest svjetskog sporta u drugoj polovici 20. stoljeća. S kim se sve nije družio, s kim razgovarao, s kim radio. Triput je bio savezni trener, kao sudac četiri puta štopao je svjetske rekorde. Kao poznavatelj stranih jezika, bio je na brojnim domaćim i svjetskim priredbama u različitim ulogama, od suca do atašea za tisak.

Uzor mu je Franjo Bučar. Stoga se i ponosi državnom nagradom za životno djelo koja nosi upravo Bučarovo ime. No na pitanje koja mu je medalja najviše prirasla srcu, odgovara ne časeći ni časa:

'Kartonska medalja za prvo mjesto najboljem didi od unučice Jelene'.