Taman kada se činilo da može, Dinamo je ponovo pokazao da ne može te je pao u Pireju pogotkom u posljednjoj minuti. Postoji čitav niz razloga za to, a naš analitičar ističe tri najvažnija:

1. Zamjene igrača

Najočitija zamjerka, ona koja je direktno koštala Dinamo poraza. Imaš nekakav remi, imaš protivnika koji je u panici jer vrijeme istječe, imaš stihijske napade koje moraju zaustaviti, a eventualno i iz toga stvoriti još jednu kontru koja zaključuje utakmicu. No, trener Zoran vadi van sve stupove napada, ostavlja u napadu samog potpuno beskorisnog Henriqueza koji u biti čini Dinamo sa dva igrača manje, a ne jednim, i nakrcava momčad imitacijama stopera koji samo stvaraju pomutnju u zadnjem redu koji je do tad, s Pivarićem ili bez, sasvim solidno funkcionirao, više zbog grčke bezidejnosti nego svoje kvalitete. Time je Dinamov posjed lopte sveden na minimum, a kad nemate loptu, onda ste, logikom stvari, prisiljeni samo na obranu. A Dinamova obrana, igralo ju tri, četiri ili sedam igrača je jednostavno nekvalitetna, bez sigurnog vratara, sa sporim stoperima i sa nedostatkom fizičke snage i visine da se odupre kontinuiranim napadima. Klasični harakiri Zorana Mamića, potez iz nekih prastarih nogometnih vremena kada se nogometna obrana igrala tijelima i startovima, a ne posjedom lopte i tehnikom.

2. Igranje Goncala na stoperu

Na klupi Dinama sjedi Musa, lijevi bek koji može odigrati stopera. U igri je Goncalo, zadnji vezni koji može odigrati stopera. Dinamo ima Pivarića i Matela koji mogu odigrati lijeve bekove, ali nema niti jednog igrača koji nakon palog Ademija može igrati zadnjeg veznog. No, Zoran Mamić odlučuje unatoč svega tog jedinog zadnjeg veznog prebaciti na neprirodnu poziciju, a Musu ostaviti na klupi. Rezultat je manjak kvaltete na stoperu jer se Goncalo, unatoč solidnom tajmingu i brzini, jednostavno ne snalazi kad mu je zadnji igrač iza njega golman, a ne cijeli obrambeni red. Rezultat je tako i manjak kvalitete na zadnjem veznom jer se kraj Antolića, Machada i Roga igra protivnika razvija kao na treningu, bez da su ozbiljnije izazvani ili da moraju poneki put i odigrati riskantnu loptu pod pritiskom. Konačni ishod takve igre, pak, osim očitog da se napad lako razvija, je da se grčki igrači u stvari odmaraju sve dok ne dođu do nekih 35 metara od Dinamovog gola gdje počinje čvršća obrana, a Dinamovi igrači se kad razvijaju napad moraju pomučiti sa pritiskom već na centru ili više. Naravno da onda u zadnjih 15 minuta Olympiacos izgleda kao da može odigrati još jednu utakmicu, a Dinamovim igračima treba pripremati boce s kisikom i imati 112 otipkano na displayu mobitela i ruku na zelenom pozivnom gumbu.

3. Rošade sa golmanima

Naravno da će sad netko reći 'pa obranio je penal', ali kao što izreka kaže, penali su lutrija. Zoran Mamić radi pogreške s golmanima i u kratkom roku je uspio potpuno uništiti dva golmana koje ima na raspolaganju. Prvo je, pod opravdanim pritiskom iz medija i javnosti, maknuo Eduarda s gola i stavio Ježinu. U tom trenutku je Eduarda psihički bacio na pod. Onda je Ježina branio dosta loše, ali nije dobio kredita kao Eduardo nego je nakon nekoliko utakmica maknut s gola i vraćen je Eduardo. To Ježini šalje poruku da neovisno o tome koliko je Eduardo bio loš, Ježina je još lošiji i praktički mu jasno dalo do znanja da za njega u Dinamu nema budućnosti.

Sada se Eduardo vratio, nadao se nekakvom iskupljenju, ali je odmah u prvoj utakmici pokazao da je i dalje golman na kojeg se ne može računati. Sada mu je vjerojatno taj elan povratnika splasnuo, ponovno je suočen sa realnosti da je ispodprosječan golman i Dinamo je u situaciji da ima dva golmana koja sami sebi ne vjeruju, a još gore, svjesni su da im nitko u klubu ne vjeruje. Očekivati od bilo koga od te dvojice nekakve podvige na Emiratesu ili protiv Bayerna je čak pomalo slatko koliko je naivno. Naravno da je Eduardo morao biti maknut s gola, ali ako se već išlo na Ježinu jer se zaključilo da nije ništa lošiji od Portugalca, a nije, onda se trebalo ustrajati na tome do kraja, barem do dolaska Livakovića, a ne ovako dječje rotirati golmane kao krpe i praktički im slati poruku da ni jednom ne vjerujete. Ako mu je već do takvih rotacija, što ne rotira bolesno sporog i neinvenitnog Machada sa potencijalno željnim igre Šovšićem ili bilo kim drugim?

ZAKLJUČAK

Možemo tako ćakulati o greškama još dugo, ali zaključak će se uvijek svesti na isto, Dinamo pada na europskim ispitima jer ima neadekvatno selektiran kadar, a vodi ga nestručan trener bez ideje kako stvoriti ili voditi igru. Ako se sjetimo vremena Jurčića ili Čačića, nikakve razlike u opisima Dinama nema. To što sada gube sa po gol razlike, a prije su gubili sa po tri ili više nije dokaz napretka, poraz je i dalje poraz. Na koncu, mnogi eksperti su procjenjivali da je taj Olympiacos realna DInamova šansa, klub koji je jako oslabljen od prošle sezone koji dolazi iz lige u rangu naše. Zašto bi onda morao pobjeđivati Dinamo sa 5 razlike, nije li dovoljno da ga je ispljuskao dvaputa i od 6 mogućih međusobnih bodova uzeo 6?

Sad je krenula priča da se ne predaje dok nije gotovo, da se ide probati iznenaditi Bayern i Arsenal, i to je u redu, niti se ne treba predavati. Problem je samo što je to samo priča na papiru, a Dinamo ne radi korake da bi se neka takva iznenađenja zaista i mogla dogoditi. Nakon nekoliko poraza u nizu i nakon polusezone domaće lige bez pobjede u gostima a da nije u zagrebačkom prstenu, nije mi jasno kako netko može pričati o napretku igre, igrača ili trenera. Dinamo nikad, od lige za bedaka, nije igrao sporije i bezvoljnije, igrači su raspoređeni nasumično, a igraju stihijski, bez određenog plana i sa taktikom koja 'kontrolirani nogomet' Krune Jurčića čini da izgleda kao kompleksni talijanski sustav iz radionice Capella ili Sachija.