Svojim nevjerojatnim obranama protiv Malmoa uveo je Dinamo u Ligu prvaka nakon 12 godina. Među europskom elitom njegov Dinamo rušio je negativne rekorde, ali to je sve, kaže, bio dio proces 'odrastanja' kluba u europskim okvirima.

Danas je Kelava trener mladih golmana u Dinamovoj akademiji, a karijeru je završio u dalekoj Australiji, u kojoj je bio do 2022. godine. Iz Dinama je otišao u Udinese nakon čega ga je nogometni put odveo u Slovačku, Španjolsku, Mađarsku, Rumunjsku, Cipar, Grčku i na kraju u Melbourne Victory.

Igrao je u svim omladinskim selekcijama Hrvatske, ali za seniorsku reprezentaciju nikad nije zaigrao unatoč odličnim predstavama u Dinamu. Na ugodnoj kavi ispod maksimirskog stadiona prisjetio se lijepih, ali i ružnih epizoda u karijeri.

Kako ide život nakon karijere?

Super, uživam u radu svaki dan. Vidim se u budućnosti kao trener golmana. Educiram se, završavam UEFA-in vratarski tečaj, a planiram upisati još jedan trenerski tečaj jer bez toga ne možeš. Pozicija vratara se potpuno promijenila u odnosu na ono što je bila kad sam ja počinjao igrati. Golman danas mora znati sve.

Promijenio se i način treniranja. U moje vrijeme je u akademiji bio jedan trener golmana, a nas je danas šest. Nismo imali nikakve video analize, danas je to ipak otišlo sve naprijed. Za puno toga je 'kriv' moj zadnji trener Tony Popovic, današnji izbornik Australije.

Ne biste vjerovali, ali kod njega sam, na samom kraju karijere, najviše igrački i nogometno napredovao. Bio sam uključen u čitav proces, puno sam pričao s njim i s trenerima golmana i to mi je nekako otvorilo oči u tom trenerskom poslu. Vidio sam kako je kompleksno složiti dobar trening. Dok sam igrao, glava na pašu i radiš što ti se kaže. Biti trenerom je sasvim druga priča i baš se vidim u tome.

Kako ste dočekali kraj karijere, je li vam bilo teško?

Došao je nekako prirodno. Zadnju godinu proveo sam u Australiji, gdje sam potpisao ugovor na dvije godine. Žena i djeca su ostala u Zagrebu, kćerke su krenule u školu i vrtić, imaju svoje prijatelje, žena ima svoj posao i firmu i smatrao sam da je sebično tražiti od njih da se presele na kraj svijeta.

Koliko god sam uživao u Australiji, ipak je bilo dosta teško. Vremenska razlika je ogromna, čuješ se s familijom u osam ujutro i u četiri popodne i to je to. Ne čuješ i ne vidiš djecu i nakon godinu dana sam shvatio da to nema više smisla i da je to - to. Klub je jako želio da ostanem još godinu dana, ali ja sam odlučio i to je bilo to.

Kad sam se vratio doma, to je bilo moje prvo pravo slobodno ljeto. Dva i pol mjeseca sam bio na moru, što mi se nikad prije nije dogodilo. No, prije nego što sam otišao na more, predao sam sve papire za trenersku akademiju i čim sam se vratio s odmora sam krenuo opet u pogon. Volontirao sam u Dinamu tako da su mu dani bili ispunjeni. Nisam ležao doma na kauču. Znate kako je, kad imaš puno slobodnog vremena svakakve ti gluposti padnu na pamet...

Profesionalni sportaši su kao vojska. Od malih nogu si naviknut na neki raspored i program, ja sam tako živio od osme godine. Kakav je njemački ovčar ako ga ne istrčiš? Nervozan je, naporan. Tako da je ta tranzicija iz igračke u trenersku karijeru za mene prošla sasvim bezbolno.

Kako ste uopće završili u Australiji?

Na Popovicev poziv sam došao u Grčku, u Xanthi jer je njemu netko mene spomenuo dok je bio u Europi. On se nije dugo zadržao u tom klubu i kad je odlazio me pitao da li bih želio otići još negdje van. Meni se on već tad jako svidio i kao čovjek i kao trener i rekao sam mu kao iz topa 'šefe, s vama i na kraj svijeta'. On je to očito ozbiljno shvatio jer smo stvarno završili - na kraju svijeta.

Bilo je vrijeme korone i Australija je bila jako stroga po tom pitanju, ali uspjeli smo sve riješiti. Iako mi je obitelj jako falila, ja sam se u Melbourneu osjećao kao doma. Tamo ima jako puno Hrvata i stekao sam neka životna prijateljstva. Evo, samo prošle zime sam bio pozvan na tri svadbe u Melbourneu. Nažalost nismo bili prvaci, ali sve u sve u svemu divno iskustvo.

Uživao sam. Vodili su me na Formulu 1, bio sam u loži iznad bokseva, a i stan mi je bio nedaleko staze tako da sam s terase gledao trening i kvalifikacije, ha, ha. Bio sam na otvaranju sezone australskog nogometa, njihovog najvećeg sporta, na stadionu sa 78.000 ljudi. Ludi su za tim, to je nevjerojatno.

Stvarno sam sve vidio. Jedan moj prijatelj Robi, inače veliki Dinamovac, živi malo dalje na farmi. Klokani svugdje. Sivi klokani su kao pitomi, ali ovi crveni su zeznuti, oni se čak hoće i potući!

Kad sve zbrojite i oduzmete, kako ste zadovoljni igračkom karijerom?

Ovako ću vam reći - ja sam sve svoje snove ostvario kad sam zaigrao za prvu momčad Dinama. Onda sam postao i kapetan... Nema dalje. Nakon Dinama, sve drugo je bio posao. Iz toga kuta sam naravno zadovoljan.

Je li moglo bolje? Možda je moglo i lošije. Zadovoljan sam jer, prije svega, uz engleski tečno pričam talijanski i španjolski. Proširio sam krug prijatelja i ljudi s kojima se čujem i danas. Bio sam s reprezentacijom na velikom natjecanju, a postavio sam i neke rekorde koje će netko teško skinuti. Ipak 952 minute nisam primio gol u HNL-u, to je deset i pol utakmica. Želim Ivanu Nevistiću da ga sruši!

Imam obitelj, to je najvažnije. Imam neke medalje, igrao sam na najboljim stadionima na svijetu, nogomet me odveo na sve kontinente osim Afrike i Antarktike. Prošao sam cijelu Europu. Evo, nedavno smo bili u Brazilu s klincima Dinama na turniru, pa kad bih ja u Brazilu bio da nije bilo nogometa i Dinama?

Sjećate li se debija za Dinamo?

Kako ne. Debitirao sam 2007. godine u Kupu. Igrali smo u Križevcima ako se ne varam. Filip Lončarić se ozlijedio i ja sam morao na gol. Ma, joj, bili su produžeci, pobijedili smo jedva 3-2, skoro smo ispali. U prvenstvu sam debitirao u Zadru, pobijedili smo 2-1.

Zadar mi je uvijek bio jedan od najtežih i najneugodnijih gostovanja. Tamo su me s tribine pogodilo s najnevjerojatnijim predmetom - grickalicom za nokte! Stari, dobri HNL... U Zadru uvijek vatreno. Ali, volio sam igrati u takvim atmosferama i na tim malim stadionima na kojima su tribine odmah uz teren.

Koja vam je najveća uspomena iz Dinama, neki trenutak ili utakmica?

Svi pamte Malmo. Ja nisam bio ni svjestan što se događa u tom trenutku, ali se sjećam da sam se probudio sljedeće jutro i da sam dobio alergiju na ambroziju. Stres, pao mi je imunitet. Ti si u nekom nesvjesnom stanju u kojem samo želiš pomoći ekipi da dođemo do tog cilja, rezultata koji svi želimo.

Recimo, malo tko se sjeća utakmice s Mariborom tu na Maksimiru. Miki Badelj je zabio autogol, 1-0 za njih, a ja sam obranio dva zicera. Onda finale kupa s Osijekom 2012., jedini finale koji nijedna televizija nije prenosila. Tamo 0-0, doma smo dobili 3-1. Vodili smo 2-0, Vrsaljko je zabio autogol za 2-1 i Maglica je imao zicer u 81. minuti, koji sam obranio. Sigurno da je ona utakmica s Malmoom najznačajnija, ali meni je svaka utakmica za Dinamo bila posebna, imala je neku svoju priču.

Dinamo je nakon te drame u Malmou ušao u Ligu prvaka i bio je u skupini s Ajaxom, Lyonom i Real Madridom. Izgubili ste sve utakmice, kako to pamtite?

Prva utakmica kod kuće s Realom je bila dobra. Izgubili smo 1-0 i nevjerojatno je da smo u toj utakmici bili najbliže nečemu, igrali smo dobro. Nama je glavni cilj bio ući u Ligu prvaka i čitava forma tog ljeta tempirala se za te utakmice kvalifikacija. U prvom pretkolu smo igrali s Neftčijem i to su svi navijači rekli, kao, 'lako ćemo'.

Ma, nećeš lako kad znaš koliko oni tamo ulažu i koliko su to nezgodne utakmice. Srećom, onaj njihov golman nas je dodatno motivirao s izjavom da će igrati u podmajici od Crvene zvezde pa je dobio tri komada.

I onda uđeš u taj ritam srijeda-nedjelja, a nemaš preveliki fond igrača. Nema treninga, stalno si u rekuperacijama nakon utakmica i neki pripremama za sljedeću. Sve što ti može krenuti loše krene loše i onda primiš šest na Santiago Bernabeuu i sedam od Lyona kod kuće.

U Madridu sam stalno pogledavao na semafor da prođe što prije. Dignem glavu, ono tek 25. sekunda, ali dobro jer je tek 0-0. Devet minuta kasnije bilo je 3-0...

Dinamove navijače posebno boli poraz od Lyona 7:1. Bilo je puno priča nakon te utakmice da ste pustili Francuzima jer su ganjali gol razliku, a pamti se ona snimka na kojoj Domagoj Vida namiguje Bafetimbiju Gomisu...

Tu priču su Nizozemci pustili jer taj rezultat nije odgovarao Ajaxu. Evo, da riješimo to jednom za sva vremena iako mi je uopće glupo pričati o tome. Domagoj Vida i ja smo kao braća. Poznajem ga u dušu, bili smo cimeri. Kao prvo, njemu na pamet ne bi palo da na takav način kompromitira ni sebe, ni klub, a pogotovo nas kao momčad.

Ne znam kako ljudi to zamišljaju. Da ti dođeš u svlačionicu nakon što si kao nekome nešto pustio i onda moraš 25 ljudi pogledati u oči. To može samo neka moralna nakaza, a Vida je osoba dijametralno suprotna od toga.

Sad to glupo zvuči, ali toliko detalja je usmjerilo tu utakmicu. Mi s igračem manje povedemo pred kraj prvog poluvremena i tko zna kako bi završilo da u zadnjoj sekundi prvog poluvremena iz nekog odbijanca ne primimo gol za 1-1. I umjesto da na poluvrijeme odeš pun samopouzdanja, ti si u totalnom 'downu', a oni se dižu. I onda te stisnu, što god pokušavaš ne ide, a njima sve ulazi. Ubijaju nas, a nama s klupe ulaze klinci i završi kako je završilo. U svakom slučaju te priče o nekakvom puštanju nemaju veze s mozgom.

Bili ste u Dinamu u vrlo turbulentnom vremenu, kad su navijači bili u sukobu s upravom. Često ste igrali pred praznim tribinama, kako ste se s tim nosili?

A teško je bilo. Fali ti onaj huk sa stadiona, ali nemaš puno izbora. Meni je Dinamo bio uvijek prvi i te stvari sam pokušao maknuti jer mi kao igrači na to nismo mogli utjecati. Na nama je bilo da ponosno predstavljamo grb koji nosimo i to je to. Rezultatski je također bilo teško, ali ja uvijek kažem da je moja generacija morala proći to bolno odrastanje u Europi da bi Dinamo danas bio tu gdje jest.

Morao si shvatiti da uz domaće top igrače uvijek moraš imati i nekog iskusnijeg, koji će ti pomoći. Sad kad gledamo Petkovića, Oršića, Ademija, Livakovića... Oni su svi četiri ili pet godina bili na okupu. Zadržao se kostur momčadi i dolazili su stalno neki mladi igrači. Mi taj kontinuitet nismo imali jer su nam najbolji igrač odmah odlazili.

Naši rezultati su trpili, bili smo i predmet ismijavanja, a istovremeno je Roma zabijala sedam ili osam golova Leverkusenu, Bayern Romi isto toliko, ali ne, mi smo bili smiješni jer smo mi Dinamo.

Dobro, ima i lijepih uspomena sigurno...

Ma, kako ne. Svaka utakmica u Dinamu je lijepa uspomena. Kad se samo sjetim Amsterdama i Ajaxa, odmah se naježim. Vodimo 3:0 u produžetku, naš navijački sektor gori, Luis Suarez ne može ništa Georgu Kochu. Suarez puca s ruba šesnaesterca, a Koch mu brani s penala. To da danas nekome pokazuješ, mislio bi da je čovjek lud.

U transu si, na 3:2 si ja mislim da možemo primiti i treći pa će biti barem penali, a s 3:3 bismo ispali. Ma, ludnica. To je jedna od utakmica, koji su dan-danas pustim na YouTubeu. Kakvu smo sami ekipu imali. Mandžo, Modrić, Tadić...

Kakav odnos ste imali s Georgom Kochom, koji je sad nažalost tako bolestan?

Držao me dosta uz sebe, bio mi je očinska figura u toj svlačionici. Inače je bio galamđija, sve je moralo biti po pravilima, a privatno je bio baš sjajan. Dolazio je kod mene doma na nedjeljni ručak, na roštilje. Meni osobno je jako puno pomogao.

On je tad imao nekih 35 godina, a ja 19 ili 20. Dosta me usmjerio, vidio sam puno dobrih stvari od njega. Za nekog tko je bio s nama samo godinu dana, ostavio je stvarno veliki trag.

Jednu stvar mu nikad neću zaboraviti. U Čakovcu smo igrali protiv Međimurja i pobjeda nam je značila naslov prvaka. On je meni dao da branim tu utakmicu iako je on bio prvi golman. Rekao je 'Ne, ne, zaslužio si kako radiš, kako treniraš i kako se ponašaš. To je tvoja utakmica'. Pobijedili smo, bio sam igrač utakmice. Strašno mi je teško bilo kad sam ga vidio nedavno, baš teško.

Tko vas je najviše fascinirao od bivših suigrača?

Uh, koliko ih je bilo. Za početak, Luka Modrić, tu valjda ne moram ništa dodavati. Mateo Kovačić je na prvom treningu s nama pokazao da je izvanserijski igrač. Sammir... Kad je imao svoj dan, nije ga mogao nitko zaustaviti. Pa čovjek se na Maksimiru sprdao s Villarrealom, najjačim Villarrealom u povijesti.

Eduardo, Ćorluka, Mandžukić... Ne znam odakle bih počeo i koga bih izdvojio. Mandžukić je isto priča za sebe. Dođe na trening, izvadi lopte i odmah s centra puca po golu. Nakon treninga me traži rukavice da stane na gol i baca se. Mi smo jako dobro znali tko je rezervna opcija na golu, ako se oba golmana na utakmici ozlijede - Mandžo!

Onda Igor Bišćan. Znali smo nakon ručka ostati sjediti za stolom s njim i slušati njegove priče. On je bio primjer kako se treba ponašati, od priprema za trening do, ako hoćete, higijene tijela. Stvarno sam imao fantastične navijače.

Bili ste dio generacije koja je hvatala europsko proljeće protiv PAOK-a?

Branio sam! Te dvije utakmice s PAOK-om su možda najgluplje utakmice koje sam izgubio od nekoga i to i u Solunu i u Maksimiru. Tamo smo izgubili 1:0 na prevaru. Išao je neki centaršut na drugu stativu i onaj Ivić je vikao 'Moja! Moja! Pusti!', Bišćan je mislio da ja vičem, a ja nisam vikao i zabio nam je gol.

A ono u Zagrebu svi pamte. Onih -13 i Salpingidisa, koji je zabio. Da smo imali grijanje terena, siguran sam da bismo pobijedili. Mi za taj led nismo imali ni kopačke pa nam je ekonom izbrusio čepove da budu kao čavli. Morali smo ih skrivati od sudaca prije utakmice, ali nije nam pomoglo.

Te sezone ste pobijedili i Villarreal, bila je to tad jedna od najvećih Dinamovih pobjeda u Europi?

Vahid Halilhodžić nas je odveo u Čatež u karantenu tri dana prije utakmice. Uzeo je ploču, održao je sastanak i rekao ja 'Ako ćete slijediti ovo što vam kažem, pobijedit ćemo ih'. Imao je tu moć uvjeravanja i samo je počeo crtati. Tomečaka je stavio na desno krilo i kako je utakmica krenula, shvatili smo da možemo. Bilo je fantastično.

Igrali ste u raznim zemljama u Europi, gdje je bilo najluđe?

Pa, rekao bih u Grčkoj, to je bio baš cirkus. Moj klub Xanthi kupio je neki biznismen koji se želio vratiti u prvu ligu. Prva liga je u Grčkoj divljina, a možete misliti kakva je bila druga liga. U mojoj drugoj ili trećoj utakmici je predsjednik kluba protiv kojeg smo igrali došao s nekom svojom ekipom na utakmicu i sjeo na suprotnu tribinu od lože i zakačio se s našim kapetanom nešto.

To je prošlo, a par mjeseci kasnije smo igrali kod njih u gostima. Ja izlazim iz busa, slušalice na ušima i hodam prema svlačionicama do kojih je bilo jedno 60, 70 metara pješke. Ja dolazim, a tamo napucani zaštitari, frendovi od gazde i počnu oni mene psovati na grčkom. To sam razumio, jer to prvo naučiš.

Rekao sam im da mogu slobodno na engleskom. Tu sam im odgovorio, nastala je neka gungula pa se pojavila i policija i sklonila me. Kad eto mojih, dolaze u grupi kad je sve bilo gotovo. Kažem im 'Hvala što ste me upozorili', a oni meni 'Ma ti si velik, znali smo da ćeš se snaći'.

Je li vam žao što niste nikad branili za reprezentaciju?

Pa jest, jer mislim da sam zaslužio i da je bilo prilike. Branio sam odlično za klub, stalno sam bio u tom nekom krugu, ali eto, nije se dogodilo. Bio sam na Europskom prvenstvu, bio sam dio tih reprezentacija, ali nemam nijedan nastup iako sam branio u svim omladinskim kategorijama reprezentacije.

Kako biste se snašli kao golman u današnjem nogometu, koji se u tom aspektu jako promijenio?

Nevjerojatno se promijenila uloga golmana, kao što sam i rekao. Neki sad golmana više ne zovu 'goalkeeper' nego 'goalplayer'. Promijenio se način treninga, na kraju krajeva, ja klince danas treniram drukčije nego što su mene trenirali. Odlazi se i u ekstreme, a primjer je Pep Guardiola, kojemu pod navodnicima nije bitno manje bitno kakve golman ima golmanske kvalitete ako mu može dobro razigrati momčad.

Puno ovisi i o trenerima i o njihovim zahtjevima. Tim Howard je rekao da je Guardiola uništio nogomet jer danas svi misle da mogu igrati kao City, a ne mogu. OK, možemo pokupiti neke ideje, ali moramo ih prilagoditi mogućnostima naših igrača. Danas je puno treninga dostupno na YouTubeu pa svatko misli da tako može trenirati, ali ne znaš što trener traži od igrača u tom treningu.

Mateo Kovačić mi je rekao da ga je Guardiola u tri dana naučio da igra desetku. Kaže 'Prvi dan me pustio da igra, a drugi dan je bio iza mene, zaustavljao me i pomicao gdje se trebam kretati. Treći dan, kad sam primio loptu, imao sam autoput do gola'. To je, naravno, kvaliteta Guardiole, ali i kvaliteta igrača kao što je Kovačić da upija poput spužve.

Jeste li imali nekog idola?

Naravno, Gianluigi Buffon. Čak sam ga i upoznao na Europskom prvenstvu 2016. godine, kad sam bio dio reprezentacije. To je isto dobra priča. Nakon što smo odigrali 1:1 s Italijom, rekao sam team managerici reprezentacije Ivi Olivari da bih želio upoznati Gigija.

I dogovori ona meni to sve i provela me do njihovih svlačionica i do - WC-a. Mislim si 'što je sad ovo, majko draga'. Otvaraju se vrata, a Gigi sjedi na zatvorenoj WC školjci, jede i puši. Kao da smo braća, na lošem engleskom mi kaže 'Gdje si, brate', izgrlili smo se i izljubili i poklonio mi je dres.