Hrvatska reprezentacija Ligu nacija večeras u 19 sati u Puli protiv reprezentacije Češke, a četiri dana kasnije u Tirani igra protiv Ukrajine. U skupini je još i Albanija pa se može reći da su hrvatske nogometašice imale konačno imale i malo sreće sa ždrijebom jer sa svim reprezentacijama u skupini mogu ravnopravno igrati.

Jedna od glavnih Gračanovih uzdanica i u ovom reprezentativnom ciklusu je Izabela Lojna, 32-godišnjakinja koja je za Hrvatsku odigrala već 91 utakmicu i upisala 14 godina. Lojna hrvatski dres nosi već 15 godina, ali Izabela nije baš 'obična' reprezentativka.

Kao i puno hrvatskih igračica, ima redovni posao kojim se bavi, ali ni on nije običan. Lojna je policijska službenica za zaštitu državne granice u Postaji granične policije Beli Manastir, koja obaveze u ŽNK Agram koordinira s obavezama na granici između Hrvatske i Srbije.

Kakve su Hrvatskoj šanse u ove dvije utakmice?

Pokazale smo protiv Sjeverne Irske, koja je prije par godina bila na Euru, da možemo igrati s tim ekipama. Ako smo mogli protiv njih, onda možemo i protiv Ukrajine i Češke. Ukrajinke stvarno znamo, s njima igram više ni ne znam koji put jer se stalno susrećemo. Čehinje znamo otprilike kakve su, ali znamo kakve su otprilike.

Jeste preživjele ono ispadanje od Sjeverne Irske? Prošlo je već skoro pola godine, ali pretpostavljamo da još boli...

Ma, joj… Nadigrali smo ih, osobito kod njih doma. Mislim da smo puno bolja ekipa od njih, imali smo par velikih šansi i onda primimo onakav gol u 114. minuti. Ta cura ga je zabila tad i neće više nikad sigurno. Žao mi je jako što nismo uspjeli nakon toga neki gol zabiti, a mogli smo jer mislim da bismo ih na penale prošle. Psihički smo bile vrlo jake jer nismo pale nakon toga gola, ali, eto, nismo uspjele.

Možemo li reći da je hrvatska ženska reprezentacija konačno u uzlaznoj putanji?

Svaki izbornik je donio nešto novo, a Nenad Gračan se trenutačno stvarno jako trudi. Neki ljudi iz njegova stručnog stožera su s nama već duže vrijeme, mogu nam prenijeti puno znanja. Mislim da će kroz nekoliko godina to sve biti puno bolje. Dobili smo team managera Hrvoja, koji se strašno puno trudi da imamo sve što nam treba.

Kako kombinirate nogomet s poslom?

Sjednem u auto, vozim se po šumi i pazimo na te imigrante. Trenutačno ih nemamo, a najveći problem nam je onaj Liberland s kojim se natežemo. Što se tiče posla i nogometa, šefovi mi jako izlaze u susret jer vole nogomet. To je sve OK, ali se naš status kao hrvatskih reprezentativki još nije promijenio. Nadam se da hoće uskoro jer ja, recimo, uzimam neplaćeni dopust da bih igrala za Hrvatsku i službeno ja tad ne radim.

Bilo je neke priče da će Vlada to promijeniti, ali i dalje smo na istom. Ogromna je čast predstavljati svoju zemlju u bilo kojem sportu i mislim da bi takvim sportašima, kao što smo mi, treba izaći u susret. Klupski nogomet je nešto drugo, to nema veze s tim, ali kad igramo za reprezentaciju bi nam se moralo izaći u susret. Ja kad sve zbrojim i oduzmem na kraju sam u minusu kad odem u reprezentaciju, no naravno da mi je gušt.

Od nedavno igrate u Agramu u Zagrebu. Kako uspijevate uskladiti obveze u klubu i na poslu?

S njima sam se dogovorila da dolazim samo na utakmice. Neki dan sam uzela malo godišnjeg da barem dođem na par treninga, da budem malo s ekipom. Inače nas par iz Osijeka, koje igramo u Agramu, treniramo u Osijeku s našom trenericom. Ona nam sastavlja nogometne treninge, a kondicijska trenerica iz Agrama nam pošalje na početku tjedna što moramo odraditi kroz tjedan u tom segmentu.

Naravno da bih voljela da sam stalno s ekipom, ali isto tako uživam na poslu pa ne bih od tamo odlazila. Kad bih se preselila u Zagreb, onda bih vjerojatno morala promijeniti rod policije. Ili prometna ili temeljna ili interventna, a znamo da je posao temeljnog policajca ipak sasvim drukčiji u gradu kao što je Zagreb nego u Osijeku.

Biste li bili spremni raditi u interventnoj policiji?

A joj… Razmišljala sam da u Osijeku odem u interventnu policiju. To bi onda podrazumijevalo i organizaciju nogometnih utakmica. Nikad ne znaš kakvi će biti navijači i ako dođe do nekog kaosa, ja imam metar i 68, što ja mogu nekom pijanom huliganu, mogu ga samo gledati, ha ha.

Kako danas gledate na onaj ružan rastanak s ŽNK Osijek?

Ovo mi je bila četrnaesta sezona u Osijeku. Nisam rođena u Osijeku, ali sam Osječanka u duši, tako se osjećam jer sam tamo više od pola života. Sve to se moglo drukčije riješiti, ali određeni ljudi koji vode taj klub… Ne znam što bih rekla o njima. U gradu Osijeku svi znaju tko su oni i što rade. Pravda je spora, ali dostižna.

Vaš novi klub Agram je trenutačno prvi na tablici, baš ispred Osijeka, koji je bio vladar hrvatskog ženskog nogometa. Je li vam to i osobna satisfakcija?

Iskreno, jedva čekam te utakmice s Osijekom koliko god je to i dalje moj klub. Čekam te utakmice zbog dvoje ljudi, koje ne moram ni imenovati, znat će oni na koga mislim. Baš ih jedva čekam. Osijek ima utakmicu manje protiv Dinama, mogu tu prosuti bodove, a i to je priča za sebe. Osijek je odgodio utakmicu s Dinamom jer smo nas devet u tom trenutku štrajkale pa bi morali igrati s klinkama. Ne znam tko im je odobrio tu odgodu, a čula sam svakakve priče o toj odgodi u dogovoru s Dinamom. Ako ti ne možeš skupiti igračice, tko ti kriv.

Uostalom, govorili su da im mi ne trebamo, a onda odgodiš utakmicu jer znaš da moraš igrati s mlađim curama i da nemaš kvalitetu. Malo to nema smisla, zar ne? Čak se pričalo da je naredba o odgodi došla iz vrha Dinama, muškoga kluba. Ne znam što se oni u to imaju petljati, ali isto tako ne znam ni je li to točno pa ne mogu tvrditi da je istina. Ako jest, to je stvarno smiješno.

Kako to da nikad niste završili u inozemstvu?

Nisam bila pametna. Imala sam par ponuda, a najbolja je bila iz Ferencvarosa, osobito financijski. Tad su oni bili novi klub, puno su ulagali i tek su se pojavili na sceni. Sad su jedan od najboljih klubova na ovim prostorima. Kad je to bilo aktualno, mi smo tjedan dana ranije igrali s njima i dobili smo ih 7:1. Rekli su mi ‘Ma, što ćeš tamo, daj’, a mi u Osijeku smo uvijek bili jedna velika obitelj i nisam je željela napustiti. I onda se sad desi to sve što se desilo s Osijekom i shvatila sam da sam pogriješila.

Koliki je igrački vijek nogometašica?

Dok sam bila u Osijeku, s kojim sam osvojila 25 titula, rekla sam da ću igrati do 30. titule. Sad više nisam tamo pa ne znam. Igrat ću koliko će mi tijelo dopustiti. Maca Maradona je igrala sa 62 godine, ali to mi je ipak malo previše ha, ha. Hvala bogu, nisam imala nikakvih težih ozljeda u karijeri pa sam OK.

Bavi li se danas više djevojčica nogometom nego u vaše vrijeme?

Pa da, postale smo i medijski popraćenije pa je i to pomoglo. U Osijeku smo imali oko 150 curica u mlađim kategorijama, toliko ih je i u Agramu. U moje vrijeme, kad sam je kretala, počela sam u Ivankovu i nije nas bilo ni blizu toliko. U ulici u kojoj sam odrastala sam se družila uglavnom s dečkima jer jednostavno nije bilo djevojčica moje generacije.

Tako su me dečki u školi pitali hoću li igrati s njima i onda su tom mojem prvom treneru rekli da me pozove. Ja sam bila prva djevojčica, koja je trenirala u klubu. Do 15. godine sam trenirala i igrala s dečkima sve utakmice i sva natjecanja. Bila sam tehnički dobra, dečki su bili fizički jači pa smo se dobro nadopunjavali.

Evo, i sad nekad odigram s dečkima, s ekipom s posla, imamo termin. Ispričavaju mi se kad me sruše u nekom duelu, a ja im samo kažem 'brate, daj igraj i šuti', ha, ha.