Ekipa Nenada Gračana vjerovala je da može nešto izvući protiv Češke, ali je odigrala dosta slabu utakmicu. Čehinje su bile brže, bolje i jače, no svi vjeruju da će bolje biti protiv Ukrajine.

S Ukrajinkama je Hrvatska dvaput igrala lani; jednom je pobijedila 1:0 i jednom izgubila 3:0. Jedna od glavnih igračica Nenada Gračana je 30-godišnja Neumljanka Doris Bačić, golmanica talijanskog Napolija i reprezentacije koja je u reprezentaciji već više od 14 godina. Ona je, kao i brojne njezine suigračice, s reprezentacijom prošla sve; i najbolje i najlošije trenutke.

No, hrvatska reprezentacija malo se podignula zadnjih godina, što igrački što organizacijski, i podignula je nivo hrvatskog ženskog nogometa. Sve je više djevojčica koje igraju nogomet, o čemu je, a i ostalim temama, govorila Doris, koja je za Hrvatsku odigrala 88 utakmica.

Kakve su vam šanse protiv Ukrajine?

Njih stvarno dobro poznajemo. Jednu su dobile one, jednu mi i znamo da možemo s njima igrati. U ždrijebu ove skupine smo imale dosta sreće, nije bilo najbolje u prvoj utakmici, ali vjerujem da protiv Ukrajine možemo biti puno bolje. Imamo kvalitetu da ih dobijemo, samo moramo biti pametne i, jednostavno, moramo vjerovati.

Jako dugo ste u reprezentaciji, kako danas gledate na nju?

U listopadu smo igrale protiv Sjeverne Irske u završnici kvalifikacija za Euro. U Varaždinu smo si zabile autogol u nadoknadi za 1:1, a u Belfastu smo izgubile 1:0 golom u 114. minuti, koji se zabija jednom u životu. Bilo je to strašno veliko razočaranje za sve nas, ogromna tuga, ali su nam te utakmice otvorile oči.

Sjeverna Irska je ozbiljna reprezentacija, koja je igrala na Euru, a mi smo s njima bile u egalu. Ja mjesecima nisam došla k sebi od tog poraza, još nisam načisto s njim, ali s druge strane su nam te utakmice pokazale koliko smo napredovale u zadnje tri, četiri godine. Na to okupljanje, prije Sjeverne Irske, išla sam s vjerom da ih možemo proći, a one su jače od nas. I onda kad tako ispadneš... Ali, bile smo u situaciji da možemo doći do tog zadnjeg koraka prije Eura. Igrale bismo tamo s Norveškom, one su drugi svijet za nas, ali svejedno bi to bio ogroman rezultat.

Vidite li napredak?

Dosta toga se promijenilo u zadnjih četiri, pet godina. Čitavo moje vrijeme u reprezentaciji nekako je bilo 'jedan korak napriejd, dva unazad'. Ne nužno rezultatski, porazi su sastavni dio svega toga, nego nekad zbog načina na koji smo gubili. To su mi bila veća razočaranja nego porazi; nadaš se da ideš naprijed i onda se vratiš na početak.

Sad je situacija drukčija. S dolaskom izbornika Gračana poklopio se i razvoj nogometa u Europi. Dogodila se neka eksplozija ženskog nogometa nakon Eura u Francuskoj i nakon zadnjeg Svjetskog prvenstva na Novom Zelandu, koje je bilo najgledanije u povijesti. Mi smo to jednostavno morali pratiti i mislim da stvarno ide na bolje. Savez je morao početi više ulagati u ženski nogomet, morali su i klubovi i rezultati se vide.

Osim toga, Gračan je unio neke novitete i nove zahtjeve i želio je sve dići na veći nivo. Mi danas imamo iste uvjete kao muška reprezentacija što je sjajno. Jedino što ne igramo na Maksimiru i Poljudi, ali budimo realni, zašto bismo igrale tamo? Mi te stadione ne možemo napuniti, jedva možemo stadion u Rudešu. Vjerujem da bismo mogli podići gledanost uz malo bolju medijsku popraćenost iako se i to popravilo, ali može biti još bolje.

Najbolji primjer su vam utakmice s Norveškom prije godinu dana. Igrale su na Opus Areni pred pet ili šest tisuća gledatelja. Stajale smo u tunelu prije utakmice i ja sam vidjela neke djevojke sa sto nastupa za reprezentaciju sa suzama u očima. Sad se naježim kad se toga sjetim. Staneš i vidiš da si napravio nešto zaista bitno, da žensku reprezentaciju gledaju tisuće ljudi. No, voljela bih da je to češće. Mislim da možemo dati puno toga javnosti i nogometu i da zaslužujemo veću podršku i zaslužujemo biti medijski više praćene.

Ima li danas više djevojčica u nogometu nego kad ste vi bili dijete?

Imala sam osam ili devet godina i nešto sam morala početi trenirati jer su svi trenirali. Nogomet su igrali samo dečki, nisam uopće znala da postoji ženski nogomet, nisam čula ni za jednu nogometašicu u koju sam se mogla ugledati. S drugee strane, nama danas na utakmice dolaze djevojčice koje se s nama žele slikati i nešto vide u nama.

To je velika stvar, ali i velika odgovornost na nama da budemo što bolje i da tim curicama pokažemo neki pravi put, da mogu uspjeti kao nogometašice. Veseli me da ima puno projekata u Hrvatskoj kojima se djevojčice privlači u nogomet, raznih radionica i igraonica i kampova, kojih nije bilo kad smo mi bile u tim godinama.

Prisutnije smo i u medijima iako, ponavljam, mogle bi biti i više. Te curice mogu vidjeti neku djevojku u hrvatskom dresu, mogu sebe zamišljati u toj situaciji. Da stave na sebe taj dres, da se vide na slici u tom dresu, da znaju da postoji nešto veće. Ja nisam nikad kao dijete vidjela nogometašicu u hrvatskom dresu. Djevojke u reprezentaciji i ja smo si, osim sportskih ciljeva, kao cilj postavile i to da privučemo još više djevojčica i bit ću sretna ako u tome uspijemo.

Koliko je realno da Hrvatska u nekoj bliskoj budućnosti završi na nekom velikom ženskom natjecanju?

Da ste me to pitali prije pet godina, rekla bih vam da nema nikakve šanse jer stvarno nije bilo šanse. Sad mislim da je puno bliže i voljela bih da se dogodi dok sam ja u reprezentaciji. Mlada smo ekipa, imamo stvarno dobrih cura, a tu je i nas par starijih i dobra smo klapa. Napredujemo, sve smo bolje i vjerujem da će prije ili poslije neki rezultat doći.

Danas igrate u Napoliju, ali ste kao klinka bila vrlo blizu Arsenala. Kako je to završilo?

Oni su mene vidjeli i pozvali me da dođem u London. Tri mjeseca sam bila tamo, trenirala sam s njima, ali nisam mogla igrati nijednu utakmicu. Imala sam 17 godina i nisam mogla dobiti radnu dozvolu jer Hrvatska tad nije bila u Europskoj uniji. Za radnu dozvolu si morao imati određeni broj nastupa za reprezentaciju, a ja ih nisam imala dovoljno i to je propalo.

Iskreno, ne vjerujem da sam u tom trenutku uopće bila spremna igrati u tako velikom klubu, Arsenal je jedan od najvećih klubova u ženskom nogometu. Nisam imala ni kvalitetu ni 'glavu' za taj nivo niti sam sa 17 godina bila svjesna što je profesionalizam jer ga u hrvatskom nogometu nije bilo.

Žalite li za time?

Ne, tko zna što bi bilo da sam ostala tamo. Imala sam ja tad tisuću svojih mušica u glavi, do negdje 17. godine nisam to sve uopće ozbiljno shvaćala. Ne zamaram se s time što bi bilo jer i ovako imam stvarno dobru karijeru i dobar život. Možda mi je i ta moja 'ajmo reći ludost pomogla u karijeri da dođem do ovoga gdje sam sad. Igrala sam u Švedskoj, Belgiji, Španjolskoj, Islandu, Portugalu, Italiji...

Bila sam u Juventusu, sad sam u Napoliju tako da sam stvarno sretna. Sad mi je jedino malo dosta putovanja. Kad sam bila mlađa, samo sam govorila da želim proputovati cijeli svijet. Sad samo gledam kako ću leći na kauč i odmarati, ha, ha.

Može li se živjeti od ženskog nogometa?

U Hrvatskoj teško, ali vani da. Nije to ni blizu muškog nogometa, ali ove najjače lige stvarno dobro plaćaju i ne bih igrala u njima da od toga ne mogu živjeti. Ja sam stvarno jako zadovoljna, ne mogu se žaliti, ali bih voljela da se to u Hrvatskoj na klupskoj razini popravi.

Žao mi je čuti sve te priče i vijesti iz ženskog nogometa, kao ovo što se dogodilo u ŽNK Osijek ove sezone. Nama, koje smo ipak sudjelovale u razvoju našeg nogometa, teško padaju takve vijesti. Nije čak toliko ni do samog novca, koliko zbog međuljudskih odnosa i poštovanja. Iskreno želim da se to popravi.

Imate li nekog idola?

Moji idoli su moji roditelji i moja tetka.

Imate jako puno tetovaža, znate li koliko?

Nemam pojma. Rođak i ja smo kao klinci kupili aparat za tetoviranje i tako je krenulo. Stvarno ne znam koliko ih je, ali one su dio mene.