Možda velikih devet golova Dinamu i nije potpuno čvrst dokaz da je Kompany pravi čovjek na pravom mjestu, jer razlika u klasi i dosad je bila prilično evidentna, unatoč tome što nikad nitko u Ligi prvaka nije postigao devet golova (uz nekoliko poništenih). No ta je pobjeda došla samo nekoliko dana nakon što je Bayern i novajliji u Bundesligi Holstein Kielu u gostima natrpao šest golova. A u njemačkoj ligi teško je za ijednu momčad reći da je loša.

Očito, Bayern se vraća tamo gdje mu je do prošle sezone, prve bez ijednog trofeja nakon puno godina, stalno bilo mjesto. Na vrh. A onda i nekadašnjem belgijskom reprezentativcu i legendi Manchester Cityja itekako rastu akcije.

O njemu najbolje govori izjava nakon razbijanja Dinama

O njegovu odnosu prema radu, osim Kaneova priznanja, podjednako dobro govori jedna od Kompanyjevih izjava. Nakon što je oborio sve rekorde Lige prvaka po efikasnosti u jednoj utakmici, umjesto samohvale i euforije izjavio je da stvari 'nisu idealne'.

'Znam što se dogodilo i kako to popraviti', rekao je nakon utakmice na Allianz Areni, dodajući da mu je najvažnije to što je svih 11 igrača na terenu do kraja utakmice posvećivalo veliku pažnju obrani.

I to je ono što je Kompany najavljivao još otkako je došao u München - agresivnost i hrabrost do kraja, u skladu s njegovom naravi. A došao je kao potpuno iznenađenje nakon što Thomas Tuchel poslije razočaravajuće sezone više nije htio raditi u Bayernu, ma koliko ga uprava nagovarala. Silna su se imena vrtjela kao potencijalni nasljednici, recimo lanjski veliki pobjednik Xabi Alonso te izbornici Njemačke i Austrije Julian Nagelsmann i Ralf Rangnick, ali svi su odreda odbijali doći na radno mjesto s toliko velikim očekivanjima.

Ispao iz Premiershipa pa preuzeo Bayern

I onda je povučen potez za koji je malo reći da je iznenađenje, a vjerojatno je nekom manje upućenom izgledao kao potez očajnika, u ovom slučaju Bayerna, nakon odbijenice koju su dobili od trenera čija bi imena bila u skladu s klupskom veličinom. Navodno je svemu tome dijelom kumovao i Pep Guardiola, pomažući time i svom bivšem igraču i svom bivšem klubu.

Engleskom Burnleyju, koji je s Kompanyjem upravo bio ispao iz Premiershipa, odigravši u njemu samo jednu sezonu nakon što ih je belgijski stručnjak doveo iz Championshipa, Bayern je platio oko deset milijuna funti i potpisali su trogodišnji ugovor s njim. Sve to za trenera koji je sezonu prije toga u najjačoj engleskoj ligi zabilježio samo pet pobjeda, no nakon što je impresivno osvojio drugi rang s čak 101 bodom. I za trenera koji je zadnji kontakt s Bundesligom imao igrajući u ranim danima za Hamburger.

No kako je prilikom potpisivanja izjavio sportski direktor Bayerna Christoph Freund: 'Vincent Kompany je tip trenera koji se odlično uklapa u filozofiju igre i identitet Bayerna.'

'Njegova momčad ide za tim da kontrolira loptu, želi biti dominantan i igrati nogomet visokog intenziteta. Mlad je i vrlo ambiciozan trener s velikim međunarodnim iskustvom, zna opipati puls igračima i znati što se treba događati na terenu', rekao je u travnju Freund, potvrđujući dijelom pojedine ocjene da se trenerski stil Kompanyja oslanja na Guardiolinu igru visokog posjeda.

Sanja Ligu prvaka

Nije ovo o filozofiji i identitetu Bayerna sasvim bez vraga, sad ispada da su protiv Dinama samo potvrdili ono što smo uvijek mislili o najboljoj njemačkoj momčadi svih vremena. Recimo, prije samo četiri godine usred Barcelone su namlatili Blaugranu 8:2.

Takav sud očito je plod puno dublje analize od pukog gledanja onoga što je Kompany postigao u Burnleyju. Minuli rad, posebno onaj igrački, očito je izgledao dovoljno obećavajuće upravi kluba. To je čovjek koji je navikao na pobjede i na to da ga cijene još od formativnih godina u Anderlechtu, s kojim je dva puta bio prvak Belgije, pa do duge i sjajne karijere u Manchester Cityju, u kojem je godinama bio kapetan. Jedino što mu nedostaje je titula Lige prvaka i sada je za ispunjenje tog sna dobio iznenadnu priliku nakon relativno kratkih trenerskih pustolovina u Anderlechtu i Burnleyju. A samo mu je 38 godina - da je htio, mogao je još i igrati, znamo i sami za takve primjere. No odlučio se za liderstvo na drugi način i ima čvrstu ideju što to znači:

'Staviti momčad ispred sebe. Vrlo jednostavno. Lako je reći, ali nije lako postići. Imao sam sreće što sam igrao u okolini s puno lidera, i igračkih i trenerskih, a tu su i moji roditelji. I onda od svakog od njih uzmeš ponešto, ali za mene je najbolje ono što je najbolje za vas. Povjerenje i poštovanje postižeš poštenjem, da kažeš ono što misliš u trenutku u kojem to misliš. Kaži ono što misliš i misli ono što govoriš. Možda to ne donosi popularnost, ali trener ne mora biti popularan, bar ne na kratke staze', rekao je za portal Lige prvaka.

Divljačko urlanje na igrača

Izjava o (ne)popularnosti dobiva, doduše, nešto drugačije konotacije nakon što je nedavno u javnost izašla videosnimka s treninga Burnleyja, kad se divljački okomio na islandskog internacionalca Johanna Berga Gudmundssona i izazvao bijes navijača. Može se čuti kao trener urla na svog igrača optužujući ga da se stalno nešto žali, psuje ga i vrijeđa. Pritom izgleda da to nije bio izoliran slučaj.

No nije mu to zasmetalo za najnoviji ogroman korak u karijeri, onaj prema Bayernu.

A ta karijera započela je u Anderlechtu, iz čijeg je podmlatka potekao, i onda debitirao za prvu momčad sa samo 17 godina, i to odmah u Ligi prvaka protiv Rapida iz Bukurešta. Nije mu bilo lako u počecima, jer često je bio izložen rasističkim ispadima kao tinejdžer, ali sve je izdržao. Tri godine proveo je u momčadi iz glavnog grada Belgije, u čijoj općini Uccle se rodio, sudjelujući u dva osvojena prvenstva kao važna karika u obrani i zadnjem veznom redu, na pozicijama na kojima nema toliko puno tako mladih igrača.

Odbio je Fergusona i postao duša Unitedova rivala

Mnoštvo je pohvala zavrijedio još tih godina zbog zrelosti, inteligencije, sjajne tehnike i neustrašivosti u igri, a sa samo 18 godina zaradio je belgijsku Zlatnu kopačku kao najbolji igrač lige. I u reprezentaciji (za koju je skupio 89 nastupa i četiri gola) debitirao je iste godine kad i za Anderlecht, kao dio one kasnije sjajne generacije koja je došla do bronce na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. I onda toj generaciji bio kapetan od 2010. do kraja. A sjajna je to momčad bila, dovoljno je zabilježiti one najbolje: Courtois, Kompany, Verthongen, De Bruyne, Hazard, Fellaini, Lukaku...

Jasno, odmah je krenuo lov na njega iz najvećih klubova, kojem se uspješno odupirao. Ni Manchester United Alexa Fergusona nije ga uspio privoljeti na dolazak, a htjeli su ga kao zamjenu za Rija Ferdinanda jer je odsluživao osmomjesečnu suspenziju zbog pozitivnog testa na drogu. Važan faktor bila je Kompanyjeva majka, koja ga nije htjela pustiti u inozemstvo dok ne završi školu. Ipak, s 20 godina potpisao je 10 milijuna eura vrijedan ugovor s Hamburgerom, ali nije to bio najsretniji brak. U prvoj sezoni samo je šest puta bio u početnoj postavi prije nego je teško ozlijedio Ahilovu tetivu, što ga je izbacilo iz stroja do kraja sezone. A kad se oporavio, dospio je u nemilost zbog odluke da se priključi reprezentaciji na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Zavadio se i s predsjednikom kluba, za kojeg je tvrdio da zna s novcem, ali nema pojma o nogometu. S obzirom na to dokle je nekad veliki Hamburger u međuvremenu potonuo, nije bio daleko od istine.

No onda je došao najslavniji dio njegove karijere, 2008. je prešao u Manchester City, za koji je prvo potpisao trogodišnji ugovor, a onda sljedeće godine novi na pet godina - toliko su u klubu bili zadovoljni njegovim uslugama -tada na poziciji defanzivnog veznjaka, da bi kasnije doživio vrhunac kao obrambeni igrač. Za odlazak u City presudan je bio tada novi trener Mark Hughes, a zapazio je Kompanyja još kao trener Blackburn Roversa i naumio oko stasitog Belgijca graditi novu momčad u svom novom klubu, što je preuzeo i Hughesov nasljednik Roberto Mancini, kasnije i Guardiola.

Na kraju je u Manchesteru ostao punih 11 sezona kao važan kotačić u stvaranju moćnog tima, i to prije nego što su klub preuzeli megamilijarderi iz Abu Dabija. I to doista važan kotačić, jer već je s 24 godine zavrijedio kapetansku vrpcu, a 2021. mu je pred stadionom Etihad, prema želji gazde Kalduna Al Mubaraka, otkriven i spomenik kao priznanje za ulogu u transformaciji Cityja u veliki klub.

Gol(čina) za titulu

Najveći trenutak Kompanyjeva mandata u Cityju dogodio se na kraju sezone 2018./19. U goste im je u zadnjoj domaćoj utakmici dolazio Leicester City, koji su morali pobijediti ako su željeli ostati u utrci s Liverpoolom. Nikako nisu mogli probiti bedem Leicestera, a onda je loptu uzeo Kompany, prešao s njom nekoliko koraka i raspalio s 30 metara ravno u rašlje. Manchester je osvojio prvenstvo za jedan bod.

A trofeji su se samo nizali - četiri titule prvaka (od toga dvije s Guardiolom, a on ga je nazvao 'jednom od najvećih nogometnih legendi'), dva FA kupa, četiri Liga kupa, dva Community Shielda (Superkup). Ostala je samo ta 'ukleta' Liga prvaka i u Manchester su je 'svijetloplavi' donijeli tek tri godine nakon što je Kompany otišao.

Uz sve to, nalazio je prostora i vremena za druge zanimacije. Otac Pierre, imigrant iz Konga, i majka Jocelyn oduvijek su aktivni u politici - otac mu je čak bio prvi crni gradonačelnik u Belgiji i pobijedio je na izborima u Ganshorenu, jednoj od 19 općina u Bruxellesu. Nije onda naročito čudno to što je i njega uvijek zanimala politika, pa je za igranja u Cityju stekao magisterij na poslovnoj školi u Manchesteru, a svi ga opisuju kao iznimno obrazovanog i elokventnog te dobrog govornika nekoliko jezika.

'Bio je vođa u svlačionici i inspiracija na terenu. Cijelo desetljeće bio je duša našeg kluba', rekao je Guardiola za Kompanyja.

Kraj u Anderlechtu

No znao je procijeniti kad je dosta. S 33 godine vratio se tamo gdje je počeo, odlučio je završiti karijeru u Anderlechtu, u prvi mah kao igrač - trener. No nakon što je u četiri kola zabilježio dva poraza i dva remija bez golova, zaključio je da mu nije još vrijeme za trenerski posao, fokusirao se na igru i prepustio klupu Simonu Daviesu. Na kraju su bili osmi, a Kompany je objesio kopačke o klin i posvetio se trenerskom poslu.

A taj mu je dio života i karijere bio prilično šarolik. U dvije sezone osvojio je četvrto i treće mjesto u belgijskom prvenstvu, došli su i do finala kupa, ali se u Konferencijskoj ligi nisu uspijevali probiti do grupne faze.

Za epizodu u Burnleyju već smo rekli, išao je od trnja do zvijezda i natrag. Preuzeo je klub poslije ispadanja iz Premier lige, pa superiorno osvojio Championship i vratio se u prvi razred, a onda brzinski ispao. Potom je, nakon svega toga, stigao Bayern.