Kad smo nedavno, prigodom senzacionalno uvjerljive pobjede na Giru, pisali o Tadeju Pogačaru, naveli smo da taj čudesni biciklist stoji na vrhu Slovenije, biciklističke velesile ne samo zbog sjajnih natjecatelja, nego i zbog posvećenosti velikog dijela nacije biciklizmu (a i drugim aktivnostima na otvorenom). Pogačar je kasnije treći put osvojio i Tour de France, učvrstivši svoju reputaciju, a samo ga je umor spriječio u vjerojatnom osvajanju medalje na Olimpijskim igrama. Nije sudjelovao ni na ovogodišnjoj Vuelti. Propustio je time priliku biti među rijetkim smrtnicima koji su u jednoj sezoni osvojili sve tri velike utrke.

Umjesto njega, to je četvrti put pošlo za rukom Rogliču, čime je ušao u posvećeni krug desetorice najvećih s ukupno pet pobjeda jer u bilanci ima i Giro. Ima i olimpijsko zlato, što Pogačaru još nedostaje. A tko zna što bi do kraja bilo da nije pao u 12. etapi ovogodišnjeg Toura.

Velik dvoboj slovenskog dvojca

Tako se nastavlja veliki dvoboj dvojice Slovenaca, danas praktički neprikosnovenih vladara pedala, i tko zna kako će završiti. Ako ništa, bit će užitak, posebno slovenskim navijačima, promatrati svijet biciklizma sljedećih godina. Mogu li ponoviti ono što su izveli ove godine, kad su postali prva nacija od 2018. čiji su biciklisti osvojili sve tri utrke Grand Toura? I za 34-godišnjeg Rogliča ključno pitanje: može li pokazati da je ipak najveći biciklist današnjice, ma što napravio Pogačar?

A Roglič je osvojio Vueltu na impresivan način, s više od dvije i pol minute prednosti pred Benom O'Connorom. Četvrti mu je to put da je pobijedio u utrci kroz Španjolsku i time se izjednačio s dosadašnjim rekorderom po broju pobjeda, domaćim biciklistom Robertom Herasom.

'Moja obitelj i ja jako smo se žrtvovali za ovo, zato sam sretan što sam uspio. Četiri pobjede, to je ludo. Sad samo želim uživati u tome', rekao je Slovenac nakon pobjede koju je ostvario za svoj tim Red Bull Bora Hansgrohe, za koji vozi od početka ove sezone, a čiji su takmičari dosad osvojili samo jednu od tri velike utrke - Jai Hindley je trijumfirao 2022. na Giru d'Italia. Poslije ispunjenog cilja doista se vratio obitelji u Monako, u kojem živi posljednjih godina.

Zaliječene rane

Ovim je Roglič zaliječio rane s ovogodišnjeg Tour de Francea i odustajanja zbog spomenutog teškog pada. Bio mu je to drugi poraz od Pogačara u istoj utrci. Svi koji prate biciklizam sjećaju se 2020. i kako je Roglič, nakon što je 11 etapa nosio žutu majicu, trebao samo pobijediti planinski kronometar na La Planche des Belles Filles da učvrsti vodstvo. Imao je ukupnih 57 sekundi prednosti pred sunarodnjakom, što je obično nedostižno na etapi dugoj samo 36 kilometara. No tada je Pogačar odvezao vjerojatno najbolju etapu u životu, preuzeo vodstvo i zadržao ga do kraja. Rogliču je ostalo za utjehu to da su prva dva mjesta na postolju zauzeli biciklisti iz iste zemlje.

No Rogličeva priroda ne dozvoljava mu očajavanje. Njegove izjave pune su rečenica poput 'Ponekad pobijediš, ponekad izgubiš', 'Utrka nije gotova dok se ne završi' i slično. Ponekad zvuče kao fraza, ali to što ide dalje i uzdiže se nakon svakog (rijetkog) poraza govori da vjerojatno ima ugrađen takav način razmišljanja u sebe. Pokazao je to i sada, osvojivši Vueltu nakon onakvog razočarenja i propuštanja Olimpijskih igara. Jednostavno, naučio je da na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne možeš.

Bio je skijaš skakač

Jedna od tih stvari je, začudo, način na koji se uopće počeo baviti biciklizmom. U nekim intervjuima priznao je da kao dječak nije znao ništa o tome, nije imao ni omiljene vozače, niti je imalo intenzivnije pratio što se događa u najvećim svjetskim utrkama. Nije razlog za to ni uobraženost ni nezainteresiranost. Jednostavno, Roglič kao dijete nije bio biciklist, niti se tim sportom želio baviti.

Bio je, naime, skijaš skakač, i to jedan od najperspektivnijih na svijetu. Valjda nema sportova koji imaju toliko malo zajedničkog kao što su to biciklizam i skijaški skokovi, ali neki ljudi mogu biti dobri u oba. Momak iz Trbovlja obećavao je veliku karijeru, recimo 2007. bio je član reprezentacije Slovenije koja je postala timski juniorski svjetski prvak. Natjecao se i u Kontinentalnom kupu, drugoj svjetskoj ligi skijaških skokova, i zabilježio dvije pobjede, a osobni rekord bio mu je 185 metara, postignut (a gdje drugdje) na Planici. No tamošnja letaonica odvela mu je karijeru prema kraju nakon pada koji je doživio kao testni letač prije natjecanja 2007. Nastupao je još do 2011., muku mučio s koljenima i onda zaključio tu etapu u svom životu, zaključivši da se ne želi baviti nečim u čemu ne može pružiti maksimum.

Bila mu je 21 godina i napravio je zaokret na koji bi se malo tko odlučio. U to vrijeme njegov hobi bila je vožnja motora, no prodao je svog omiljenog dvotočkaša i kupio vozilo s istim brojem kotača: trkaći bicikl. Svidjelo mu se to, posebno kad je shvatio da mu za biciklizam treba ista fizička građa kao za skijaške skokove: mršavost i dobre noge. No trebao je raditi, jer istodobno je spoznao i najveću razliku između dvaju sportova - umjesto eksplozivnosti trebala mu je izdržljivost. Srećom, volio je naporne treninge.

Brz uspon u svijetu biciklizma

Kad je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor, 2013., bio je relativno star jer se u toj dobi već počinju ostvarivati prvi veliki rezultati. No ispao je nezaustavljiv. I tako je u proteklih 11 godina stigao pobijediti u 88 utrka, osvojiti olimpijsko zlato i svjetsko srebro u kronometru, zadobiti reputaciju majstora jednotjednih utrka i kralja Grand Toura, osvojivši četiri Vuelte, Giro i drugo mjesto na Tour de Franceu.

A do takve statistike razvijao se doista brzo. Prvu je pobjedu za Adria Mobil Team postigao samo godinu poslije prelaska u profesionalce. Dapače, u prve tri sezone za ovu momčad osvojio je među ostalim utrku kroz Sloveniju, da bi potom prešao u LottoNL–Jumbo i nastavio s usponom, dobivajući već sasvim pristojan broj utrka, da bi 2017. počeo njegov lov na najveće uspjehe. Te godine postao je prvi Slovenac s pobjedom u jednoj etapi Tour de Francea, a onda osvojio i srebro u kronometru na Svjetskom prvenstvu u Bergenu. Sljedeće 2018. zamalo je prvi put stao na podij najveće svjetske utrke, na kraju je bio četvrti, ali onda je došla prekretnička 2019., s prvom pobjedom na Vuelti i ulaskom u svjetsku elitu. Nakon toga zaredalo se sve ono što smo već nabrojili.

Pa opet, i dalje je nekako u Pogačarevoj sjeni. Možda je razlog u tome što osvajač Tour de Francea uvijek izaziva više pažnje, a Roglič nema tu utrku među svojim trofejima. Drugi razlog mogao bi biti osobni stil. Pogačar na biciklu izgleda kao da se zabavlja, s osmijehom prolazeći najteže etape.

Roglič će se također veseliti uspjehu, ali je - bar naizgled - skoro fanatično posvećen utrkivanju. Često se spominje situacija s prošlogodišnje Vuelte, a ona mu je donijela dosta prigovora: pri kraju 17. etape u vodstvu je bio njegov timski kolega, Amerikanac Sepp Kuss, dotad nositelj crvene majice vodećeg u generalnom poretku. No Roglič nije odolio, nego je učinio ono što se inače ne radi - napao je kolegu i dva kilometra pred ciljem prestigao ga, a da mu to ništa nije promijenilo u konačnom plasmanu, osim što mu je donijelo još jednu etapnu pobjedu. Jednostavno, nije želio odustati od statusa vodećeg vozača, ma koliko zaostajao u tom trenutku. I zato je i tada 'samo' htio dati sve najbolje što može ponuditi.

Robotski pristup

I od toga nikad ne odustaje. Ove godine se na trijumfalnoj Vuelti cijeli njegov tim razbolio od neidentificiranog virusa te su svi osim njega ili odustali ili su daleko zaostali za ostalima. Na zadnjoj planinskoj etapi bez problema je pratio najveće rivale za ukupnu pobjedu. Na proglašenje je stigao s maskom na licu, ali je inzistirao na tome da se dobro osjeća nakon velikih napora. Sutradan je priznao da je i on pogođen virusom koji im je izazvao probavne probleme, ali nije bilo govora o odustajanju.

'Tako je kako je, i ne želim puno govoriti o tome. Prošao sam kroz cilj i u tome ću uživati', rekao je tada.

Neki govore da je takav pristup pomalo robotski i zato nije najomiljeniji na Touru, ali - kako kaže komentatorica CyclingNews Philippa York - uvijek je pokazivao sposobnost da bude strpljiv i čeka pravi trenutak za napad. Kad jednom preuzme vodstvo, protivnici se suoče s praktički nemogućim zadatkom.

S 34 godine, Roglič više nije u cvijetu sportske mladosti, ali sigurno nije ni na kraju karijere. Unatoč napornoj Vuelti, već je najavio sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj krajem rujna, na kojem će on i Pogačar predstavljati Sloveniju. A onda ga čekaju pripreme za sljedeću sezonu, popravljanje bilance od 88 dobivenih utrka i, pretpostavljamo, novi napad na trofej koji mu nedostaje, Tour de France. Vidjet ćemo što Pogačar misli o tome. Trka se nastavlja i trajat će sve dok Roglič bude gladan pobjeda.