Istina, Draper pokazuje potencijal - uz smisao za marketing i nešto ležerniji život neusporedivo jači od onog što ga je imao Murray - ali sir Andy je u njegovoj dobi bio četvrti igrač svijeta i već u džepu imao nekoliko osvojenih turnira. Bio je taj Škot, doduše, u to doba još u sjeni velike engleske nade Tima Henmana, ali ga je brzo naveliko nadmašio. Sada Draper ima priliku sam zasjesti na tron prvog britanskog igrača - vrata su mu sasvim otvorena. A onda ga čeka pokušaj da nadmaši prethodnika, recimo da 26 puta zaredom dosegne drugi tjedan na Grand Slam turnirima. Počeo je dobro te je prvi Britanac koji je došao do polufinala jednog od četiriju najvećih turnira još od Murrayja u Parizu 2017.

Kad je 37-godišnji sir Murray nedavno izgubio u četvrtfinalu parova na Olimpijskim igrama u Parizu, igrajući s Danom Evansom, bio je ispraćen ovacijama, onako kako i priliči velikanu, svakako jednom od najvećih britanskih sportaša svih vremena. S olimpijskog terena u Roland Garrosu otišao je u suzama, ali nije mogao ne biti ponosan na svoju karijeru dugu 19 godina, od velikih turnirskih pobjeda do posljednje faze, u kojoj se borio s brojnim ozljedama, ali i ostajao u sedlu.

U Parizu je, osim toga, pokazao jednu od onih osobina koje su ga krasile cijele karijere, jer s Evansom je stigao do četvrtfinala preko dva fantastična preokreta u ranijim mečevima. Nekad su mu prigovarali da je prehladan, ali onaj tko uspije odgoditi svoje umirovljenje pobjedama na Olimpijskim igrama itekako je 'vruć' i srčan. Isto onako kao kad je 2013. prekinuo 77 godina dugu britansku sušu na muškom turniru Wimbledona, što je definiralo njegovu kasniju karijeru. Na kraju su Amerikanci Taylor Fritz i Tommy Paul ipak bili prejaki.

'Znao sam da dolazi taj trenutak i bio sam spreman za njega. Naravno, bilo je teško znati da posljednji put igram kao natjecatelj. No istinski sam sretan. Sretan sam time kako je završilo, zadovoljan sam što sam mogao doći na Olimpijske igre i završiti karijeru pod vlastitim uvjetima, jer posljednje godine bile su toliko nesigurne', rekao je odmah nakon oproštajnog meča na natjecanju na kojem je dva puta osvajao zlatnu medalju.

Shvatio da je došao kraj

Samo dva mjeseca ranije bilo mu je rečeno da će morati propustiti i Wimbledon i OI nakon operacije u kojoj mu je uklonjena cista s kralježnice. Shvatio je da je došao kraj jer bi svaki daljnji rast ciste mogao dovesti do istinskih teškoća u kretanju. No htio je završiti posao onako kako on želi.

Požurio je oporavak od operacije koliko je mogao da bi ipak odigrao dva najvažnija turnira svoga teniskog života. Nažalost, morao je zbog ozljede odustati od Wimbledona, ali u Parizu je ipak napravio ono što je želio i zaigrao na svojim petim Olimpijskim igrama. I onda ostvario drugu želju: zaradio priliku da ubuduće provodi puno više vremena sa suprugom Kim, s kojom je povezan od 18. godine, i njihovo četvero djece.

'Sigurno ću biti potpuno izvan sporta nekoliko mjeseci, možda i duže. Kod kuće ću procijeniti sve opcije i što bih želio raditi. A ako i odlučim ništa ne raditi, nego samo biti kod kuće s obitelji i biti otac, veselim se i tome', otkrio je svoje prve umirovljeničke planove.

Ti su planovi došli nakon karijere koja je imala rijetko viđene amplitude. Sadržavala je velike pobjede poput dva osvojena Wimbledona i jednog US Opena te dva olimpijska zlata i jednog srebra, sve do prve pozicije na ATP-jevoj listi 2016., dok se zahuktavala era vladavine 'velike trojice' - Rogera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića. S druge strane, ta je karijera bila obilježena i bolnim porazima i ogromnim problemima s ozljedama koje su ga spriječile da spomenutu 'veliku trojku' pretvori u četvorku.

Ipak, ušao je u krug onih kojima se može prišiti epitet legendi. Po svim mjerilima trebao se oprostiti od tenisa još prije pet godina, kad mu je načeto tijelo diktiralo preuranjeni kraj. Već su bili spremni oproštajni tekstovi, skoro kao in memoriam, a sam Murray je u Melbourneu 2019. održao konferenciju za novinare koja je zvučala kao oproštaj. No nije se dao 'pumpajući' svoju reputaciju borca još od djetinjstva u Škotskoj.

Bio je inspiracija i na druge načine, a ne samo kao - dok je bio na vrhuncu - praktički jedini koji je mogao ugroziti onu trojicu. Slavu i bogatstvo koristio je da bi podigao glas o problemima koje je uviđao. Zalagao se tako za prava tenisačica na jednake nagrade te je prvi od vrhunskih tenisača koji je angažirao ženu kao trenericu, francusku velikanku Amelie Mauresmo. Kad se vratio nakon teške operacije zamjene kuka, opet je bio uzor svima koji su se borili s teškim ozljedama, makar više nije bio u konkurenciji za velike domete. Dapače, i nakon umirovljenja ne šuti, napadajući organizatore US Opena zbog suludog rasporeda mečeva koji završavaju u sitne noćne sati, poput Donne Vekić prije nekoliko dana. Zbog svega toga, posebno u Britaniji, njegov ugled je neprikosnoven.

Preživio masakr u školi

Sir Andrew Barron Murray OBE, kako mu zvuči puna titula nakon što je proglašen vitezom 2017., rođen je 1987. u Glasgowu, a došao je u dodir s tenisom sa samo tri godine, kad ga je majka Judy prvi put, s drugim sinom Jamiejem, odvela na teren i počela trenirati. Godinu stariji Jamie kasnije je postao sjajan igrač parova, bio je broj 1, osvojio Australian Open i US Open u muškim parovima, dvaput Wimbledon i tri puta US Open u mješovitim parovima te Davis Cup 2015. s bratom.

Ali Andy je bio taj koji je uistinu obećavao. Prvi dječji turnir odigrao je sa samo pet godina, a tri godine kasnije već se nadmetao s odraslima. U djetinjstvu je doživio iznimno stresnu epizodu, o kojoj je rijetko govorio u intervjuima, obično objašnjavajući da je bio premali da bi shvatio što se događa. Naime odrastao je u Dunblaneu, gradu u središnjoj Škotskoj, i kao devetogodišnjak bio u školi u kojoj je stanoviti Thomas Hamilton nakon optužbi za pedofiliju 1996. pobio 16 učenika i jednog nastavnika te ranio njih još 15. Spasio se skrivajući se s drugim učenicima u učionici.

Godinu kasnije stigao je novi udarac, razvod roditelja. Dječaci su nastavili živjeti s ocem, ali ih je trenirala majka, sve dok doista nije došlo vrijeme za ozbiljno bavljenje tenisom. A on je znao što želi, pa je recimo odbio poziv Glasgow Rangersa da se priključi njihovoj nogometnoj akademiji, i onda uz veliku roditeljsku financijsku žrtvu otišao na 18 mjeseci u Barcelonu te trenirao u akademiji Sánchez-Casal Emilija Sancheza. Nažalost, tada mu je otkriven i rijetki zdravstveni problem, razdvojenost dviju kostiju koljena, a bio je to samo početak niza problema s ozljedama s kojima se ipak godinama uspješno nosio.

S Đokovićem je bio rival 25 godina

Nakon sjajne karijere u mlađim kategorijama i na challengerima, uključujući osvajanje juniorskog US Opena, od 2005. postaje profesionalac i već do kraja te godine stigao je do 64. mjesta na ATP-jevoj listi, bez obzira na nekoliko pauza zbog ozljeda. Sljedeće 2006. osvojio je prvi turnir, napredovao na listi, da bi se 2007., s manje od 20 godina, probio među prvih deset. I opet su ga ozljede zaustavljale u još bržem usponu, pa još uvijek nije bilo vrijeme za istinski velike uspjehe, odnosno osvajanje nekog od Grand Slamova.

Pa opet, 2008. je završio kao četvrti, a sljedeće godine već je bio drugi igrač svijeta, ali preko Federera nije mogao. Poznata je njegova tadašnja izjava nakon poraza u finalu Australian Opena 2010. da je u stanju plakati poput Federera, 'ali šteta je što ne mogu i igrati kao on'. Povremeno je dobivao i njega i Nadala, ali i dalje su stalno bili ispred njega. Trajalo je i njegovo rivalstvo s Đokovićem, započeto još na dječjim turnirima.

A onda su došli vrhunci njegove karijere. Prva od zlatnih godina bila je 2012., pod trenerskom paskom Ivana Lendla, s pobjedom na US Openu i finalem Wimbledona te prvim olimpijskim zlatom za Veliku Britaniju od 1908., uz srebro u miksu s Laurom Robson. U finalu Igara u Londonu Federeru je prepustio samo sedam gemova. U New Yorku je pak odigrao spektakularan meč protiv Đokovića u pet setova, najduljem u povijesti US Opena, i postao prvi Britanac koji je pobijedio na nekom Grand Slamu još od Freda Perryja 1936.

Slično se nastavilo 2013., prvo s trećim Grand Slam finalem zaredom u Melbourneu, u kojem je izgubio od Đokovića. Činilo se da se doista formira velika četvorka, u kojoj je svatko mogao dobiti svakoga. No ta godina donijela je nešto istinski posebno za Murrayja: nakon što je zbog operacije leđa propustio Roland Garros, vratio se i onda pobjedom nad Đokovićem osvojio englesku i britansku svetinju - Wimbledon.

Britaniji donio Davis Cup, a onda godinu završio kao najbolji na svijetu

Sljedeće dvije godine bile su uglavnom u znaku gore-dolje, u jednom trenutku je ispao i iz najboljih 10, no 2015. činila se kao povratak u najbolje dane, s britanskom pobjedom u Davis Cupu i povratkom na svjetski broj 2. Istina, Đoković mu je bio nepremostiva prepreka, gubio je od njega meč za mečom osim na Mastersu Madridu, kad je pobijedio kompletnu veliku trojku, i to na zemlji, podlozi na kojoj nije imao toliko uspjeha kao na travi i betonu. Ipak, malo se toga moglo mjeriti kao s osvajanjem 'salatare', prve za Britance još od davne 1936.

Još je bolja bila sljedeća sezona, 2016. Tada je - nakon još jednog finala u Melbourneu - drugi put osvojio Wimbledon, opet pod vodstvom Lendla, a u finalu je pobijedio Milosa Raonića. Uslijedilo je putovanje na Olimpijske igre u Rio de Janeiru, gdje je postao prvi igrač u povijesti koji je osvojio dva uzastopna zlata u muškom singlu, a tada je bio prejak za Juana Martína del Potra. Malo je nedostajalo da ponovi uspjeh i u Davis Cupu, ali je Britanija izgubila u finalu protiv 'najdražih neprijatelja' - Argentine. Ukupno je u toj sezoni osvojio sedam turnira, najviše u karijeri, i rezultat je bio očekivan: dočekao je kraj godine kao svjetski broj jedan, umiješavši se tako u neprikosnovenu dominaciju nekog od članova 'supertrojke'. Pomogao mu je u tome neizravno i Marin Čilić, izbacivši Đokovića na Mastersu u Parisu, a 'jedinica' je potvrđena u pobjedom u ATP finalu, gdje je osvojio titulu pobjedom nad velikim srpskim tenisačem.

Nakon toga počinju problemi, bez obzira što je na Novu godinu 2017. postao najmlađi britanski vitez. Došla je prvo ozljeda lakta, a onda i vječni problemi s kukom, zbog kojih je propustio cijeli drugi dio sezone, uz pad na 16. mjesto. Povrh svega, opet je prekinuo suradnju s Lendlom. Operacija kuka izbacila ga je i s većeg dijela Toura 2018., ali praktički i s ATP-jeve liste - potonuo je sve do 839. mjesta, najnižeg od početka karijere. Povukao se i iz Davis Cupa te godine, ne želeći pokvariti izglede za oporavak. Na ono malo turnira na kojima se uopće pojavio rijetko je išao dalje od druge runde. Na kraju ga je pogodila i lakša ozljeda nožnog zgloba.

Posebna operacija kuka i povratak tenisu

Bolovi u kuku su se, međutim, nastavili i nakon operacije, pa je početkom 2019. prvi put počeo govoriti o umirovljenju, jer bili su prejaki. Počela se spominjati i mogućnost druge operacije, ali više da bi se oslobodio bolova, nego kao način produljenja karijere. Na koncu se upustio u taj zahvat i na preporuku Boba Bryana - koji je prošao kroz sličnu muku - odlučio se za posebnu operaciju s implantatom od kobalta, a liječnici su bili vrlo optimistični što se tiče Murrayjeva povratka tenisu.

I povratak se dogodio, ali u početku igranjem parova. I to kako: osvajanjem jednog od najdražih mu turnira, onog u Queen's Clubu, u paru s Felicianom Lopezom.

Ipak, na Wimbledonu nije uspio, makar mu je partnerica u mješovitim parovima bila Serena Williams, a povratak u single konkurenciju vrtio se oko prvog i drugog kola. Nekako ispada da je najviše što je postigao nakon operacija bilo snimanje uspješnog dokumentarca 'Andy Murray: Resurfacing', uz pobjedu nad Aleksandrom Zverevom, prvu nad nekim Top 10 igračem u tri godine agonije. Nije čak uspio ni u Tokiju pokušati obraniti olimpijsko zlato, odustao je prije prvog kola. Nešto bolji bio je u parovima, dosegnuvši četvrtfinale s Joeom Salisburyjem, u kojem je izgubio od kasnijih osvajača srebra (sjećamo se veličanstvenog hrvatskog finala parova) Čilića i Ivana Dodiga.

Posljednje dvije godine Murrayju su prošle u povremenim pobjedama, nekoliko povlačenja zbog ozljeda i bolesti, pa i ponovnim nastupima na challengerima. Naravno, i u dugom nizu pozivnica na turnire na kojima inače po plasmanu ne bi igrao, kao da su mu 'minuli rad' i ugled bili dovoljni za učestalo dobivanje wildcarda. No bila je to samo sjena nekadašnjeg Murrayja i bilo je jasno što slijedi: povlačenje. I evo, dočekali smo ga.