Sjećate se kako je to izgledalo. Duplantis je skokom preko šest metara osigurao zlatnu medalju za Švedsku, a bila su mu za to dovoljna četiri skoka, i postao prvi skakač s motkom nakon 1956. i Amerikanca Boba Richardsa koji je obranio titulu olimpijskog pobjednika. Ostao je sam na zaletištu i podigao letvicu na 6,10 metara, visinu olimpijskog rekorda. Preskočio je iz prvog pokušaja, i to s lakoćom.

Tada su već završila druga natjecanja na stadionu, ali tribine se nisu praznile, jer je leteći Šveđanin digao letvicu na 6,25 metara, što bi bio novi svjetski rekord, deveti u Duplantisovoj karijeri. I inače fantastična publika na stadionu stala je iza njega, skandirajući njegov nadimak Mondo. Uz njega je bio i srebrni Amerikanac Sam Kendricks, u jednom od najljepših prizora podrške suparniku koji smo vidjeli - dirigirajući publikom te bodreći velikog rivala i prijatelja, onako kako mu je pomagao savjetima na početku karijere.

No prvi pokušaj bio je neuspješan, srušio je letvicu potkoljenicom. Otrčao je do tribina, po savjet oca i trenera Grega Duplantisa, i majke Helene Hedlund, nekadašnje švedske sedmobojke. Pričekao je dodjelu medalja za utrku na 100 metara, u kojoj je slavio Noah Lyles, i opet se pripremio. Opet isto - Kendricks potiče publiku, cijeli stadion navija pljeskanjem i skandiranjem koje je preraslo u ludnicu dok je trčao s motkom. I opet isto: letvica je pala s njim.

Sad je to već situacija nalik onom Ivaniševićevom finalu u Wimbledonu. Treći pokušaj značio je sve ili ništa. Publika je sama, bez poticaja, počela s onim pljeskanjem koje se ubrzava, stvarajući zaglušujuću buku dok je Duplantis trčao s motkom, vinuo se u zrak i preskočio letvicu tako uvjerljivo da je reporter New York Timesa napisao da je između njega i letvice mogao stati baguette. Naravno, uslijedila je eksplozija emocija kod Duplantisa, eksplozija na tribinama, uz skakačevo slavlje kao da mu je to prva pobjeda u životu.

'Da ne napravim ništa jače od ovoga u karijeri, bio bih miran. Mislim da se teško može dogoditi išta puno bolje od ovoga što se sad dogodilo', bila je Duplantisova prva izjava nakon pobjede i novog svjetskog rekorda.

Sve ostalo bilo je očekivano, onako kako je već jako dugo: jedini istinski protivnik još jednom bili su mu gravitacija i zakoni fizike. I redovito i njih pobjeđuje - Pariz je bio njegov 30. trijumf u 31 nastupu, a tom jedinom porazu kumovala je ozljeda. Deveti put oborio je svjetski rekord u disciplini u kojoj su svjetski rekordi na otvorenom i u dvorani izjednačeni. I tko zna koliko će visoko ići do kraja karijere. Onaj spomenuti baguette doista pokazuje da su mu granice daleko, daleko više od današnjih. A samo su mu 24 godine.

Jasno, ne treba očekivati da će Duplantis odmah krenuti u lov na rekorde pokazujući koliko visoko može ići. Nalik legendarnom Sergeju Bubki, i on drži skok s motkom na naslovnicama laganim napredovanjem, obarajući svjetske rekorde centimetar po centimetar. Opet kao Bubka, ovaj Šveđanin rođen u SAD-u na taj način lijepo popunjava i svoj bankovni račun jer mu sponzori plaćaju za svaki svjetski rekord koji obori, navodno između 30 i 100 tisuća dolara. Ono što se dogodilo u Parizu ipak je nešto drugo, jer čak ni njima dvojici obaranje rekorda nije dosad pošlo za rukom na Olimpijskim igrama.

Duplantisu je skakanje s motkom praktički u DNA. Rođen je u SAD-u, u Louisiani, a otac Greg bio je vrsni skakač, oženjen za švedsku reprezentativku u sedmoboju Helenu, čiji je otac također bio skakač s motkom. Prvi put je pokušao skakati u vrtu obiteljske kuće u Lafayetteu, gdje mu je otac uredio skakalište. Od tih vremena dogurao je do statusa Supermana, savršenog skakača koji eksplodira u onih 20 koraka punog sprinta, a onda se elastičnošću gimnastičara digne preko letvice.

Otac mu je i danas trener, jednako kao u vremenima u kojima je pokazao da je prirodni talent. Važan je i majčin doprinos kao kondicijske trenerice, pa je cijela Mondova karijera zapravo obiteljska stvar. Tim više kad se zna da su mu i braća i sestra također u sportu. Nije veliko iznenađenje to da brat Andreas i sestra Johanna skaču s motkom, također za Švedsku, a drugi brat Antoine prebacio se na bejzbol te igra u nižim američkim ligama.

No glavni obiteljski 'proizvod' ipak je Armand. Natječe se od sedme godine i tada je prvi put postavio rezultat koji je bio najbolji na svijetu u njegovoj dobnoj skupini, a to je činio sljedećih šest godina. Uz očevu pomoć, ali i uz gledanje sati i sati tuđih skokova, razvijao je tehniku u ovom iznimno kompleksnom sportu do savršenstva. Začudo, po vlastitom priznanju nije najviše naučio od Bubke, nego od Francuza Renauda Lavilleniea, koji je držao svjetski rekord od 2014. do 2020., pokrivši tako razdoblje između Bubkine i Duplantisove ere.

Premda rođenjem i po ocu Amerikanac i premda je u SAD-u odrastao i školovao se (studirao je na Louisiana State sa Sha'Carri Richardson), pa i danas tamo trenira, Mondo od početka međunarodne karijere nastupa za državu svoje majke - Švedsku. U sportski duh skandinavske nacije zaljubio se još kao dječak, na obiteljskim ljetovanjima. I on i njegova obitelj zaključili su da će u Švedskoj imati najbolje uvjete i podršku jer je tamo - kako je jednom istaknuo - 'jednako uobičajeno vidjeti atletski stadion kao igralište za bejzbol ili football u SAD-u'. Dosta važan faktor bilo je obećanje (ispunjeno) švedskog atletskog saveza da će Greg Duplantis biti priključen švedskoj reprezentaciji kao trener.

Jasno, donijelo mu je to ogromnu popularnost u Švedskoj, posebno nakon što je pokazao sklonost švedskom nasljeđu, počeo živjeti u Stockholmu bar polovicu godine i voziti Volvo, odnosno električni Polestar, također iz te zemlje. Švedski je u domu Duplantisovih uvijek bio drugi jezik, a Armand ga je nakon odluke o državljanstvu nastavio unapređivati. Kako su počeli stizati uspjesi, tako mu je rasla i reputacija. Bez obzira na to što se bavi disciplinom u kojoj se natječe mali broj ljudi, on je superzvijezda koju će svuda prepoznati, kao da je riječ o nogometašu ili vrhunskom košarkašu.

U seniorsku atletiku nije došao niotkuda. Osvajao je prvenstva u svim dobnim skupinama, uključujući juniorsku europsku titulu 2017. i svjetsku godinu kasnije. Kad je stupio na veliku scenu, svi su znali tko je. Nije mu to, doduše, puno pomoglo na prvom Svjetskom prvenstvu u Londonu 2017., kad je završio deveti. Iz tog poraza naučio je lekciju i više mu se nikad nije dogodio takav kiks. Dapače, već sljedeće godine je kao 19-godišnjak prvi put letio preko šest metara i osvojio zlato na Europskom prvenstvu u Berlinu.

Potpuna afirmacija stigla je one zlosretne 2020., obilježene koronavirusom, koju je počeo svojim prvim svjetskim rekordom, kad je u poljskom Torunu letio preko letvice na 6,17 metara, srušivši s trona dječačkog idola Lavilleniea. Sve nakon toga je legenda: dva puta olimpijski prvak, po dvije titule svjetskog prvaka na otvorenom i u dvorani, tri puta europski prvak na otvorenom, jednom u dvorani, tri puta pobjednik Dijamantne lige, brojne pobjede na mitinzima. I ono što mu je vjerojatno najdraže: uključujući Pariz, devet je puta rušio svjetski rekord.

'Jednostavno uvijek pokušavam skočiti visoko, obarati rekorde i stalno napredovati', objasnio je to jednom kao naizgled jednostavan recept za uspjeh.

A kako skače? Također naizgled jednostavno, kako je objasnio u dokumentarcu 'Rođen za letenje' iz 2022. godine:

'Kad sve napravim kako treba i sve legne na mjesto te kad osjećam da sam skočio stvarno dobro, tada imam sve pod nadzorom. Osjećam se kao da plešem s motkom, na neki način postajemo jedno.'