Stojko Vranković, najbolji sportski prijatelj Dražena Petrovića, nevoljko je pristao na razgovor. Ne sjećamo se kada se tako odupirao. Ne samo zato što film još nije ni gledao nego i zbog urođene samozatajnosti:

'Ne volim o tome govoriti jer Dražena nema, a i ne želim da netko za moj istup kaže da sam zavidan što me nisu zvali da sudjelujem u filmu ili da mi je krivo što me nitko nije zvao na premijeru. Doduše, Rađa me te večeri zvao na večeru s Divcem, ali nisam prihvatio poziv jer s tim čovjekom ne razgovaram 20 godina.'

Biste li uopće došli na premijeru i da vas je Divac zvao kao svoga gosta?

'Došao bih isključivo zbog Dražena jer ja o njemu možda najviše znam. Zbog njega sam išao u Hall of Fame, u New Jersey, kada se dizao njegov dres, a zajedno sa Spahijom išao sam i po njega u Njemačku kad je stradao.'

Biste li prihvatili Divčevu pruženu ruku?

'Ruku bih prihvatio jer sam pristojan, no ne vjerujem da bi došlo do nekog velikog mirenja, do obnove odnosa kakav je nekad bio.'

Kako je došlo da vašeg i Draženova razilaženja s Divcem?

'Svemu je prethodio moj razgovor s Divcem i njegovom suprugom u mojoj kući u Bostonu, u listopadu 1991. Moji Celticsi i njegovi Lakersi igrali su predsezonsku utakmicu nakon koje su Lakersi išli na McDonald's turnir. Razgovarali smo o svemu, pa tako i o njegovu bacanju hrvatske zastave, do četiri-pet ujutro.'

Je li to bio razlog prekida komunikacije?

'Nije. Divac mi je 1991. rekao da bi te 1990. u Argentini na isti način završila i srpska zastava da je netko njome mahao. Sporna je bila Divčeva izjava iz Pariza za koju mi je dojavio Dražen i koju su prenijele španjolske novine. Divac je kazao da vjeruje da se ta velika reprezentacija neće raspasti i da se čudi meni i Draženu što smo izjavili da ćemo igrati za reprezentaciju zemlje koja ne postoji. Dražen mi je potom pričao da su igrali utakmicu u Los Angelesu i da je Divac napravio gestu koja je značila kraj njihova odnosa.'

Što se tada dogodilo na parketu Foruma?

'Već i prije te utakmice Dražen i Divac nisu komunicirali. U jednom dvoboju s Divcem Dražen je pao na pod očekujući prekršaj, a Divac je potom prišao i prignječio ga nogom! Dražen je u odnosima s ljudima znao puno istrpjeti, ali kada bi jednom nekog prekrižio, onda je to bio kraj.'

Namjeravate li uopće gledati taj film?

'Ne mogu ništa reći o filmu jer ga nisam gledao, ali gledao sam sve dokumentarce o Draženu pa ću i ovaj. Zanima me i Divčeva interpretacija njihova odnosa. Logično mi je da su u filmu izjave Rađe i Kukoča jer su oni bili dobri s Divcem. Žao mi je što u filmu nisu spomenuti još neki ljudi koji su puno znali o Draženu, kao novinar Neven Bertičević.'

Kako ste vi i Dražen postali prijatelji?

'Upoznali smo se 1980. godine u kadetskoj reprezentaciji bivše države i to se druženje nastavilo u juniorima i seniorima. Većinom, ne i uvijek, bili smo cimeri. Dijelili smo ista razmišljanja, razgovarali smo o svemu. Sjećam se da je volio slušati priče o obitelji, a ja sam od 1988. bio obiteljski čovjek. Sjećam se da je znao doći za vrijeme All-Star Weekenda k nama u Boston i da se po dva-tri sata dnevno igrao s našim kćerima koje su tada bile jako male.'

Je li vam se Dražen povjerio i možda otkrio je li i on želio osnovati obitelj?

'Tada mu je košarka bila važnija od svega i pretpostavljam da je to ostavio za život poslije karijere.'