Premalo mobilni veznjaci

S veznom linijom Modrić-Rakitić-Badelj Hrvatska na papiru ima jednu kreativnu liniju sposobnu osigurati visoki posjed lopte. To je i uspjelo. Hrvatska je imala više od lopte, beskrajno se vrtila u krug oko sredine terena, a Modrić i Badelj su jedan drugom dodali loptu valjda 200 puta ukupno prešavši oko 35 metara terena. Problem nije posjed, problem je što s njim. U napadu se igra fino rasporedila na centralnog Mandžukića i krila Pjacu i Perišića koji su ujedno bili i najpokretniji igrači na terenu (uz Vrsaljka). Problem je nastao kad se lopta konačno doteglila do napada, veznjaci jednostavno ne dolaze u završnicu akcija i Hrvatska ostaje sa tri napadača, točnije jednim u zoni gdje može biti opasan i dvojicom krila koji samo mogu čekati hoće li ih veznjaci proigrati.

Sve bi možda i uspjelo da je Mandžukić u formi i da prilike posprema iz prvog ili drugog dodira. No, čovjek je nesiguran i nervozan, treba mu dugo da se namjesti s loptom i čak su i stoperi Azera uspjeli u većini slučajeva lako odnijeti loptu pred njim. Da je tu postojao veznjak ili dva koji bi se brzo dodao napadu pa da mu Mandžukić ili krilo odigra povratnu loptu i time malo razbiju bedem protivnika, vjerojatno bi se neka izglednija prigoda rodila, no trojac veznjaka koji je počeo utakmicu to jednostavno ne može odigrati. Luka Modrić je previše vezan okovima odgovornosti, Badelj nema taj nivo mobilnosti, a Rakitić je, naviknut na Messija i Suareza koji obavljaju posao, očito zaboravio što ga je u Sevilli najviše proslavilo, ne sjajan osjećaj za igru nego činjenica da je sudjelovao ili zabio sam puno golova baš tim sudjelovanjem u završnicama akcija.

Kad je ušao Brozović ništa puno se nije promijenilo, a Mateo Kovačić je pokazao da može biti taj tip igrača, ali Mateo jednostavno nema taj killer instinct. On je igrač koji mora biti bliže golu i dolaziti u šanse, njegovo postojanje u pozadini nema nikakvog smisla jer su mu dodavanja najslabiji dio igre, ali u završnici akcija je jednostavno paničar. Da je u onakvu priliku kao jučer ušao kod rezultata 3-0 za nas, gotovo sigurno bi loptu spremio u same rašlje. Ovako, svjedočili smo mlakom udarcu koji se jedva dokotrljao do linije i promašio cijela vrata. Daleko ispod prosjeka onoga što bi se moglo i trebalo očekivati.

Lijevi bok iliti Danijel Pranjić

Danijel Pranjić je najveći pojedinačni hendikep ove reprezentacije, bio i ostao. Azersko desno krilo se dosta naigralo kraj Pranjićeve 'pratim te, ali ne interveniram' obrane, a kad krene u napad, problem je što je Pranjić dosta ofenzivan da se često otvori i ostane sam i suigrači su jednostavno prisiljeni dodati mu loptu.

Problem nastaje nakon što ju dobije, u 90% slučajeva njegov pokušaj centaršuta završava u prvom igraču u bloku i to ne samo da u propast vodi našu akciju nego se gubi lopta i otvara mogućnost kontre dok je većina naše momčadi u pokretu prema naprijed. Azeri to nisu mogli kazniti, ali bilo koja jača momčad s imalo smislenom tranzicijom će takvu igru kazniti.

Razlog zašto Pranjić ne može pogoditi centaršut je isti danas kao i prije 12-13 godina kada ga se počelo pretvarati u lijevog beka, a on jednostavno nije bek. Radi se o čistom veznjaku minijaturne konstitucije koji može pokrivati sredinu terena, istina lošije od većine ostalih naših veznjaka, ali koji na boku nema što raditi niti je u životu tamo odigrao partiju koja bi bila kvalitetna po bekovskim standardima, dakle - solidno - obavljajući posao u obrani i napadu istovremeno.

Napad iliti Mario Mandžukić

S obzirom na sastav veznog reda i činjenicu da su Perišić i Pjaca bili jedini raspoloženi igrači, Hrvatska je imala dosta posjeda i dominirala igrom. To je proizvelo barem 5-6 situacija u kojima se nakon dosta dodavanja konačno našlo Mandžukića u 16-ercu, a u nekoliko navrata je Mandžo bio dovoljno sam da iz prvog ili drugog dodira pospremi nešto u mrežu. No, jučer je Mandžukić pauzirao od napadačke uloge i radije se posvetio finom uštopavanju lopte i čekanju protivnika da ga propisno markira. Igra dodavanja koju smo igrali čak i nije bila toliko loša, ali bez čovjeka koji će ta dodavanja oploditi nema smisla, Mandžukić je jednostavno nonšalancijom i nezainteresiranošću poništio sav trud da se pripremi to malo prilika koje smo na kraju imali.

Sa svakom prilikom koju je upropastio rastao je i nivo nervoze, pa je pri kraju susreta Mandžukić više vremena mahao sucu i širio ruke nego što je bio fokusiran na zabijanje tog tri boda vrijednog gola. Bilo je primjetno u drugom poluvremenu da su Rakitić i krila odustali od traženja Mandžukića i pokušavali nešto sami, ali su bili preodsječeni od gola da budu konkretniji. Ako se igra s jednim napadačem, što je protiv ovakvog suparnika uvijek greška, onda se mora biti siguran da je taj napadač spreman 'trpati', da ne proživljava nikakve krize niti prilagodbe, a Mandžukić je igrač koji je zabio jedan gol u zadnjih 15 susreta, a Kovač je odlučio sve golgeterske ambicije prikačiti samo na njega.

Zaključaj svega je da, ako se nije u stanju pobijediti jedan Azerbajdžan i ako izbornik nema drugog rješenja osim izmjene igrača bez preinaka u igri samo da bi zadnjih 5 minuta stavio dva napadača i 'otvorio' se, opet nemamo što tražiti na jednom velikom natjecanju, limit nam je prolazak kroz skupinu na pojedinačnu kvalitetu i tu priča staje. Tu razinu zasad i dalje pokazujemo na terenu...