Tradicionalisti su ogorčeni. Snimke su pokazale da je Kompanyjev start bio čist i na loptu, a ne na igrača (Jacka Wilsherea), ali sudac Mike Dean nije to tako vidio. U redu, netko će možda reći da je prekršaj postojao i da je trebalo dosuditi slobodni udarac. No je li Cityjev kapetan doista za njega zaslužio baš izravni crveni karton?

'Prekršaj nije postojao. Nije to bilo za crveni karton, nije bilo ništa', izjavio je poslije utakmice Cityjev menadžer Roberto Mancini i najavio da će se klub žaliti na suspenziju koja bi Kompanyja udaljila s terena u sljedeće tri utakmice. Takve su žalbe često samo formalne, jer vrlo se rijetko događa da ih FA uvaži – no ovu jest i kazna je već u utorak poništena! Sigurno da je pritisak javnosti odigrao ulogu u odluci FA-a da opozove kaznu, jer mnogi su već najavljivali da će reakcija saveza biti značajna za daljnji razvoj engleskog nogometa, ali i nogometa općenito.

Najglasniji među takvima je Mark Lawrenson, nekadašnji branič irske reprezentacije koji je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća branio boje trofejne Liverpoolove momčadi. Danas je BBC-jev stručni komentator i kolumnist tabloida Daily Mirror. 'Ništa bolje ne ilustrira promjene kroz koje nogomet prolazi kao stavovi prema ovakvim stvarima', piše Lawrenson u svojoj ovotjednoj kolumni.

I nastavlja: 'Kad sam ja igrao, ne bismo bili ni trepnuli na takav start. Ali ljudi koji su nogomet počeli pratiti u zadnjih pet ili deset godina vidjet će ga i reći: 'Pa to je za crveni, je l' da?' Kompany je jedan od onih zaista poštenih igrača u Premier ligi, ali ne treba mu zamjeriti ako sada misli: 'Koja korist od pokušavanja da se osvoji lopta? Koji je smisao startova? Možda bih jednostavno stalno trebao ostati na nogama?' A to bi bila velika šteta, jer to je upravo ono što Michel Platini i UEFA žele. Mislim da Platini zapravo hoće zabraniti startove.'

Ovakva vrsta diskurza nije nam strana. Možemo je svakodnevno čitati u većini domaćih tiskanih i online medija. No zanimljivo je što Lawrenson kaže da bi bila šteta kad bi braniči uvijek ostajali na nogama, jer to je 'ono što UEFA želi'. Vrlo teško biste među vrhunskim igračima našli one koji bi se s time složili.

Promijenjeni stav prema startu vjerojatno je najbolje objasnio Rio Ferdinand. 'Kao klinac sam imao trenera koji je znao reći da nisam igrao dobro ako mi gaćice nisu prljave poslije utakmice', ispričao je u intervjuu za engleski magazin FourFourTwo. 'Po meni je sasvim drugačije. Ako se morate baciti na tlo da biste oduzeli loptu, to znači da ste ispali iz igre ili da je niste dovoljno dobro pročitali u sekundama koje su prethodile tom trenutku. Startovi su atraktivni, ali često su samo način da se iskupite za pogrešku. Želim izaći s terena u čistim gaćicama, poput Paola Maldinija – to je pokazatelj kvalitete obrambenog igrača.'

Nije slučajno što Ferdinand spominje baš Maldinija. Legendarni branič je u Milanu proveo 30 godina (od mlađih kategorija do umirovljenja na početku petog desetljeća života), osvojio pet naslova europskog prvaka i bezbroj drugih priznanja, a sa 126 nastupa je rekorder talijanske reprezentacije. Tijekom cijele svoje karijere Maldini je u prosjeku startao samo jednom u dvije utakmice. Sposobnost dobrog postavljanja i presretanja lopte bila mu je znatno važnija – to je tipična karakteristika talijanske škole koju su posjedovali i drugi veliki braniči, poput Franca Baresija i Alessandra Neste

Međutim, u britanskoj su tradiciji igrači koji se ne libe ni na blatnjavom terenu baciti u noge napadaču oduvijek doživljavani kao heroji. 'Get stuck in!!!' i danas je vrlo čest povik na engleskim stadionima, iako se stil igre drastično promijenio na svakom od njih – osim možda na Brittania Stadiumu u Stokeu. Istina je da su pooštrena gledišta oko toga koji i kakvi startovi su dopušteni kako bi se time zaštitili napadači i omogućila atraktivnija igra, ali UEFA i FIFA imale su valjane razloge za to.

Nekoć je start bio oružje kojim su obrambeni igrači ispitivali tehniku i temperament suparnika. U finalu FA kupa 1988. Vinnie Jones je u petoj minuti igre brutalno skršio Liverpoolovog Stevea McMahona, a poslije je rekao: 'Ako na početku riješite njihovog glavnog frajera, pobjeđujete.' I njegov 'Crazy Gang' doista je pobijedio 1:0.

Isti mentalitet imao je portugalski obrambeni igrač Joao Morais kad je izudarao Pelea na SP-u 1966, Claudio Gentile kad je na SP-u 1982. čak 23 puta u jednoj utakmici faulirao Diega Maradonu, kao i Kamerunci u Italiji '90, od kojih je Argentinac Claudio Caniggia u jednoj akciji istrpio prekršaje trojice igrača i zaustavljen tek nakon što mu je Benjamin Massing zabio koljeno u lice. Osam godina kasnije, prerano umirovljenje velikog Marca van Bastena zbog silnih ozljeda koje je pretrpio navelo je FIFA-u da zabrani start s leđa. Ova značajna odluka puno je utjecala na postupnu marginalizaciju starta općenito.

Engleski tradicionalisti su vjerojatno u pravu kad upozoravaju da su suci danas pod pritiskom 'brenda' Premiershipa, koji se prodaje pod egidom 'najuzbudljivije' lige i želi iskorijeniti 'muškost' iz igre. Zadnjih godina tamošnje utakmice često sliče egzibicijama, u kojima šest, sedam ili deset postignutih pogodaka nije posebno neuobičajeno. Ponekad se čini kao da su se engleske momčadi zaboravile braniti, a takav dojam sigurno dijelom potječe od činjenice da obrambeni igrači danas moraju igrati daleko opreznije nego nekada.

Međutim, ono što nekadašnji grubijani poput Lawrensona zaboravljaju – ako su to ikad i znali – jest da je baš odbijanje igrača da budu brutalno udarani postavilo temelje modernog nogometa, odnosno njegovom odvajanju od ragbija. Godine 1863. nogometni savez (FA) donio je pravilo broj 10: 'Spoticanje ili udaranje suparničkog igrača nije dozvoljeno.' Ideja da nogomet nije kontaktni sport došla je od osnivača moderne igre, a ne iz nekih današnjih FIFA-inih, UEFA-inih ili premierligaških umova.

Otada do danas razina dozvoljene obrambene grubosti bila je u izravnoj korelaciji s razvojem taktike, iako je teško odrediti što je prethodilo čemu. Brzina pokreta i distribucije lopte kakvu su pokazivali Mađarska u 50-ima, Ajax i Brazil u 70-ima, Milan u 90-ima, značila je da obrambeni igrač ne može napredovati ako nije u stanju predvidjeti opasnost i otkloniti je. Zadnjih je godina pooštravanje stavova prema startovima omogućilo uspon tiki-take, ali i nekoliko drugih napadačkih stilova. Budući da se igra sastoji od velikog broja brzih dodavanja, najbolje joj se možete suprotstaviti presretanjem lopte, a ne startovima. Nekoć su mnogi braniči bili na glasu kao 'mesari', a takve danas nećete naći čak ni u MAXtv Prvoj ligi.

U suvremenoj obrani najvažnije je zatvaranje prostora i stvaranje brojčane prednosti. Obrana 'čovjek na čovjeka', ali i zonsko pokrivanje ustupili su mjesto 'obrani orijentiranoj na loptu'. Obrambena linija neprestano se pomiče prema lopti: napadač ima malo prostora i uvijek su ispred njega dvojica ili trojica obrambenih igrača. Defenzivni blok ima ulogu potaknuti napadača da pokuša pronaći nepokrivenog, ali udaljenog suigrača, što od njega zahtijeva riskantnu igru – najčešće dugo dodavanje ili dribling. Čak i ako napadač pokuša proći kroz obrambeni blok, moderni branič će ga pokušati natjerati na upotrebu slabije noge, stjerati ga na stranu ili samo držati korak s njim, dok suigrač ne uskoči i pomogne.

Je li u Kompanyjevom slučaju bio faul ili nije? Takve procjene ostavimo Oku Sokolovom i svima onima koji se tako osjećaju, jer poanta nije u tome nego u nečemu puno većem... U osnovi je to pitanje – kakav nogomet želimo gledati?