'Kad čovjek sada gleda te slike... stvarno je to bilo nešto fantastično i neopisivo. Hrvatska je živjela najljepše trenutke svoje povijesti, bila najsretnija država na svijetu, ljudi su uživali i veselili se. I to je donio nogomet. Što se mene tiče, te emocije neće nikada proći, jer svi mi koji smo bili tamo, kao igrači, treneri, navijači, imamo uspomenu na cijeli život', rekao je Zlatko Dalić gledajući ponovno snimke dočeka u Zagrebu prije godinu dana.

Bez obzira na vremenski odmak, bilo je teško suspregnuti emocije...

'Taj se dan ne smije zaboraviti, beskrajan ponos, zajedništvo, i treba se obilježiti. Bio je to najvažniji događaj nakon Domovinskog rata, toliko emocija, sreće dugo nije bilo', govorio je Dalić i nastavio:

'Kad se samo sjetim što su sve ti dečki morali proći. Bili su vrijeđani, napadani, igrali su pred praznim tribinama. Mogu sve izgubiti, ali nikad ništa neću reći protiv njih. Oni su moji heroji. Nama je osnovni cilj bio da prođemo grupu. Sav naš fokus je bio na utakmici s Nigerijom, ta pobjeda je bila najvažnija. Argentina je bila okidač. Kad dobiješ jednu Argentinu s Messijem, onda možeš puno napraviti, ali tad je bilo važno da stanemo na loptu i da se smirimo. Tu mnogi dobiju krila, a mi smo ostali čvrsto na zemlji.'

Otkrio je Dalić i što zamjera Argentincima. Nakon poraza Leo Messi i suigrači jednostavno su - nestali s terena...

'Nisam gledao je li Messi nekome čestitao. Sa svojim su izbornikom pobjegli u svlačionicu, nisu pokazali respekt prema nama', kaže Zlatko Dalić koji se prisjetio još nekih detalja iz Rusije:

'Utakmica s Danskom bila ključna, da smo tu utakmicu izgubili, opet bi bili gubitnici, loša generacija... A to je bila prekretnica, kada su pokazali nevjerojatnu snagu i karakter. Pa kad je Luka Modrić promašio penal u 114. minuti, svi bi potonuli, a mi nismo, igrači su digli Luku, govorili mu: 'Ti ćeš pucati, kapetan si, nećemo sad stati...' I da, vadili smo se cijelo Svjetsko prvenstvo, ali to je odlika velikih momčadi, tri puta se vraćati, to je karakter i to ranije nije bio slučaj. A cijelo vrijeme dolazilo je sve više slika iz Hrvatske i jednostavno nismo mogli stati. Nakon Engleske rekao sam da igrači nisu normalni, kako nadtrče Engleze, nakon tri utakmice u produžecima. To je bila najvažnija utakmica i taj Mandžukićev najvažniji gol u povijesti hrvatskog nogometa.'

A tek finale s Francuzima... Možda bi Dalić, da ponovno ima priliku, nešto promijenio?

'Lako je s ove distance govoriti, Subašić je bio ozlijeđen, ali rekao je da može, tko bi maknuo golmana koji nas je doveo do finala i da mu kažeš da neće braniti finale. Promijenio bih samo suca utakmice. Ne bih rekao da je kriv, možda su neke presudne stvari bile na našu štetu, a mi nismo imali snage i energije vratiti se, ali čestitke Francuzima', kaže Dalić i ističe:

'Slika kako Luka Modrić prima Zlatnu loptu pokazuje kakva je bila Hrvatska. Dobio je nagradu on, a ne Ronaldo, ni Messi, ni Neymar, no nije pokazivao emociju, sreću, nego je bio tužan jer je njegova Hrvatska izgubila finale i osobna nagrada ništa mu ne znači.'

Još mu se jedna scena urezala u pamćenje...

'Kad se Paul Pogba poklonio Hrvatskoj, ne meni, za ono što je pokazala, on je odao priznanje jer zna koja je razlika u svemu i što smo napravili. Ta slika puno više govori od svega', uvjeren je Dalić.

Posebna su priča povratak u Hrvatsku, doček u Zagrebu i ostalim gradovima...

'Mislili smo kako ćemo se dvadesetak minuta voziti, pa fešta na Trgu i to je to. Ali ulice su bile sve punije, svatko nas je htio dotaknuti, bacali su dresove, šalove, mi ih potpisane vraćali... Shvatili smo da to neće biti običan doček. Svi pjevaju, navijaju i u tim emocijama zaboraviš da si izgubio finale od Francuske, jer cijela te Hrvatska čeka. A najljepše je bilo što je došlo jako puno djece i starijih, htjeli su biti dio dočeka. Nitko se taj dan nije probudio nezadovoljan, nitko nije imao problem. Nacija je bila ponosna i sretna, kakva bi trebala biti uvijek', govorio je Dalić i dodao:

'Moram istaknuti policajce koji su hodali uz bus od piste do Trga! Koliko je to, 17 kilometara? Nije im smetala vrućina, bili su strpljivi, sve vrhunski odradili. Kao i policajci na motoru. A mi smo gore bili u svojim problemima, u veselju razne dogodovštine, pomagali kad se netko izgubio, pao u zanos, euforiju, pa su prijetile žice, most, klizali se, padali, spašavali... I tu smo pokazali da smo velika obitelj.'

Za kraj je Zlatko Dalić ipak morao upozoriti na nešto, neke stvari ipak se nisu odvijale kao što se očekivalo.

'Mislim da Hrvatska nije naplatila srebro... Ma mi nismo svjesni koliko vrijedimo, koliko smo kvalitetni, pa u vaterpolu, rukometu, košarci... To pokazuje koliko je sport značajan i ima kvalitetu i vrijednost. Nemamo infrastrukturu, uvjete, ali imamo talent, ponosni smo, prkosni, radni, ali upornošću uspijevamo. Cijeli svijet nas je toliko cijenio i navijao za nas jer smo igrali srcem za domovinu, emocijama. A samo nas je četiri milijuna. Da, dobili smo zajedništvo, ljubav, i to da i mlađe generacije osjete taj naboj. Da djeca više ne nose dres Ronalda, Messija nego Modrića, Rakitića, Mandžukića... To je dobitak, to je sreća. Ostalo je tog zajedništva, ali ne u toj mjeri, ne koliko bi trebalo. Moramo shvatiti da je to naša domovina, samo zajedno možemo nešto napraviti, to je pokazala Rusija. Da i mali mogu biti veliki, da se može ostvariti ono što izgleda nemoguće. Imamo potencijala, snage, kvalitete. Ali nismo iskoristili za infrastrukturu. Stadiona nema, nigdje ne piše 'Ovo je zemlja svjetskih doprvaka, najboljeg igrača svijeta, ovo je Trg gdje su dočekani doprvaci...' Sami sebe podcjenjujemo, a vrijedni smo i sposobni', zaključio je izbornik srebrnih hrvatskih nogometaša Zlatko Dalić.