Prema najnovijim znanstvenim radovima objavljenima u časopisu Nature Astronomy, jedna znanstvena teorija sve je bliža stvarnosti - u svemiru ima puno više vode nego što smo mislili. Nju je naime moguće pronaći i unutar sjenovitih kratera diljem Mjesečeve površine. Sama ideja vode na Mjesecu otvorila je velik broj potencijalnih scenarija za istraživanje svemira - prije svega zato što njezina prisutnost na ogoljeloj površini našeg prvog kozmičkog susjeda stvara potencijal za dugoročnije misije, a možda čak i pripreme za let u dublji svemir.

Dva otkrića, jedan zaključak

Autori prvog rada otkrili su tragove vodenih molekula u Mjesečevoj regiji obasjanoj suncem dok je druga skupina izračunala prisutnost zasjenjenih područja na površini koji učinkovito služe kao 'skrovišta' za vodeni led i to na području od oko 38.850 kvadratnih kilometara. Razlog zbog kojeg NASA toliko napeto traži vodu po Mjesecu je i program Artemis, čiji je cilj prije kraja desetljeća poslati astronaute na Mjesec. Ukoliko se ispostavi da ćemo na Mjesecu moći kopati vodu, to bi riješilo velik broj izazova koji trenutno brinu američku svemirsku agenciju - slanje jednog galona (nešto više od tri litre) vode u svemir košta nekoliko tisuća dolara, prenosi Washington Post. Vodik se također koristi kao gorivo, što znači da bi Mjesec, pored potencijalnog mjesta za ljudske postaje, mogao poslužiti kao svojevrsna crpka za gorivo koju bi svemirski brodovi posjećivali prije odlaska na daljnja putovanja - ili povratka na Zemlju.

Kamenita stijena ili...?

Ideja Mjeseca kao ogoljene stijene bila je prihvaćena još od kraja sedamnaestog stoljeća, kada su astronomi smatrali da naš satelit nema vode zato što na njemu kroz leće teleskopa nisu mogli prepoznati oblake ni jezera. Teoriju je dodatno poduprlo prvo iskustvo šetnje Mjesecom krajem šezdesetih, kada su se astronauti susreli s velikom količinom vrlo fine prašine i pijeska.

Sovjetska sonda koja je putovala do Mjeseca je, prenosi izvor, možda sakupila uzorke vode, no istraživanje objavljeno 1978. većina je znanstvene zajednice jednostavno zanemarila. Unatoč utemeljenim shvaćanjima, ideja Mjeseca bez vode polako se počela raspadati početkom novog tisućljeća, kada smo sve češće krenuli nailaziti na dokaze tamošnje prisutnosti leda. Znanstvenici su, podsjetimo, 2018. otkrili nalazište zamrznute vode ispod Mjesečevih polova koje astronauti Apolla nisu stigli posjetiti. Mjesečev južni pol naime vrlo vjerojatno sadrži najveći broj iskoristivih nalazišta leda u molekularnom obliku.

Moderna otkrića - moderne spoznaje

Daljnja otkrića indijskog Chandrayaana-1 uključuju nalazišta vodika i kisika - i to na mjestima koja se nalaze pod direktnim sjajem Sunčevog svjetla. Tragovi određenih spojeva su, riječima Casey Honnibal, asistentice iz NASA-inog centra Goddard, mogući nusprodukti Mjesečevih toplinskih emisija - što znači da je indijska sonda mogla pogriješiti.

Novo otkriće stiže zahvaljujući infracrvenom teleskopu montiranom na modificirani Boeing 747 skraćenog imena SOFIA. Zrakoplov koji prenosi SOFIA-u leti na ekstremnim visinama kako bi teleskop uz minimalnu smetnju zemaljskih plinova mogao promatrati površinu Mjeseca. Instrumenti na ovom neobičnom opservatoriju otkrili su nepravilnosti u Mjesečevom svjetlu valne duljine od šest mikrona te se zaključilo da se ondje ipak može pronaći voda. 'Jedna molekula vode može stvoriti val od šest mikrona', rekla je Honnibal.

Znanstveni rad napravljen uz pomoć SOFIA-e otkrio je nekoliko individualnih molekula vode u blizini masivne formacije kratera pod imenom Clavius, smještenog na južnom dijelu Mjeseca. S obzirom na raširenost vodenih molekula, Honniball tvdri da one 'ne vrše međusobnu interakciju te zbog toga ne mogu formirati vodu ili led'. Ona smatra da su molekule vode zaštićene i skrivene u komadićima stakla koje su stvorili udari mikrometeora. 'Voda se mora sakriti od sirovog okružja Mjeseca - kada smo ih prepoznali, promatrali smo područje koje ima povišenu temperaturu', ističe.

Molekule vode pronađene u novoj studiji nisu dovoljno brojne da ih mogu koristiti astronauti - kubni metar Mjesečeva tla sadrži 340 grama vode, što je sto puta manje od količine vode u kubnom metru Sahare. Ako tražite vodu, morat ćete prošetati do polarnih područja.

Gdje ima najviše leda?

Druga studija je pomoću matematičke jednadžbe i termičke analize Mjesečeve površine uspjela otkriti gdje postoji šansa za najveću količinu leda, a zaključak su 'mikroledene zamke' koje prekrivaju oko 38.850 kvadratnih kilometara Mjesečeve površine. 'Ove zamke mogu zadržati nisku temperaturu od -162 Celzijeva stupnja te čuvati vodu u ledenom stanju milijardama godina', naglasio je Paul Hayne, autor studije i planetarni znanstvenik sa sveučilišta u Coloradu.

Uz pomoć matematičkog modela i očitanja LRO-a, Hayne i kolege procijenili su da na Mjesecu postoje deseci milijardi ovakvih temperaturnih 'skrovišta'. Istraživanje, doduše, ne potvrđuje da na tim mjestima ima leda, no smatra da ona mogu poslužiti kao privlačna odredišta za astronaute. Umjesto da ulaze u masivni krater kako bi sakupili vodu, komade leda moći će izvući iz ovih sjenovitih područja.

'Izvrsna vijest je to što oba rada potvrđuju istu stvar', rekla je Bethany Elhmann, pomoćna profesorica planetarne znanosti u Caltechu. Naglasila je da će potragu za hladnim zamkama vršiti robotska misija Lunar Trailblazer. 'Oba znanstvena rada produbljuju misterij vode na Mjesecu te u isto vrijeme daju dio rješenja. Uzbudljivo je zamisliti da u sjeni svega deset stupnjeva od Mjesečeva pola imamo male rezervoare zaleđene vode', zaključila je.