Na prvi pogled moglo bi se reći - ništa čudno, neki instituti baš i nisu ocijenjeni u skladu sa svojim očekivanjima, prijeti im racionalizacija, što nije popularan termin jer često podrazumijeva otpuštanje, stezanje remena, sukanje rukava, integraciju s neželjenim partnerima, ponekad možda i gašenje, a tko gubi, ima se pravo ljutiti. Drugim riječima, u situaciji u kojoj novi stanari Banskih dvora najavljuju ozbiljne štednje i rezove, strah i srdžba ni najmanje nisu nerazumljivi, pa nije neobično ni to da se u kuloarima ponekad mogu čuti čak i teze da se protiv instituta pokreće 'specijalan rat' ili sprema 'masakr'.

Međutim, kritičari evaluacije smatraju da stvar i nije baš tako jednostavna i jednostrana kakvom se može činiti. Naime, postoje osnovane sumnje da proces tematskog vrednovanja nije bio sasvim objektivan jer su u njemu sudjelovali ljudi koji su nedvojbeno bili u sukobu interesa, a mnogi spornim doživljavaju i kvalifikacije odabranih evaluatora - njihovu stručnost za određena područja i znanstvenu produkciju te procjene prema kojima je Institut za društvena istraživanja (IDIZ) izuzetno dobro ocijenjen, bolje čak i od Instituta Ivo Pilar, koji slovi kao jedan od uspješnijih.

Primjerice, u zaključcima vrednovanja IDIZ-a ističe se da je taj 'institut s nizom različitih doprinosa neophodan za društveni razvoj i daljnju promociju hrvatskog znanstvenog identiteta', da je 'društveni i intelektualni kapital stvoren na IDIZ-u u cjelini vidljiv u sustavnom i teorijski utemeljenom pristupu istraživanju pa je kao takav vrijedan očuvanja i ulaganja' te da je 'broj njegovih znanstvenih publikacija prilično visok u usporedbi s ostalim institutima u istom području'.

Je li objektivnost evaluacije upitna?

No već i malo revnija internetska pretraga pokazuje da je dr. sc. Vlasta Vizek Vidović, predsjednica Akreditacijskog savjeta Agencije za znanost i visoko obrazovanje, zaposlena upravo u IDIZ-u. Pojednostavnjeno rečeno, ona je čelnica tijela koje je biralo stručnjake koji su vrlo povoljno ocijenili njezin institut. Drugi sukob interesa moguće je naći u činjenici da je jedan od članova povjerenstva koje je obavljalo vrednovanje bio Zoran Roca, suprug dr. Marije de Nazaré Oliveira Roca koja je, prema vlastitom CV-ju, svojevremeno radila u IDIZ-u i još uvijek surađuje s njim kao članica uredničkog vijeća časopisa. Osim toga, Roca je 15 godina radio u Institutu za međunarodne odnose koji je također bio obuhvaćen evaluacijom. Na kraju, ili kako bi se na engleskom reklo 'last but not least', intrigantno je i to da je IDIZ, iako agencija još uvijek nije objavila konačne rezultate vrednovanja, svoje pohvalne ocjene požurio sam izvjesiti na svojoj službenoj stranici.

Instituti s prigovorima ne žele u javnost

Što konkretno misle o ovom slučaju nezadovoljni ravnatelji pojedinih instituta ovih dana nije bilo moguće saznati. Čelni čovjek Pilara, dr. sc. Vlado Šakić poručio nam je da nema što komentirati jer je njihova evaluacija povučena, a dr. sc. Jasna Turkalj, ravnateljica Instituta za povijest, poslala nam je priopćenje prema kojem više instituta tek sprema zajedničku reakciju.

'Ravnatelji instituta pripremaju zajedničku izjavu u kojoj će biti izneseni ključni problemi i propusti koji su uočeni tijekom provedenog tematskog vrednovanja javnih instituta… Mišljenja sam da zajednički stav ravnatelja instituta ima veću težinu od pojedinačnih prigovora i komentara te ću se u skladu s tim suzdržati od odgovora na pitanja koja ste mi postavili', stoji u priopćenju dr. Turkalj.

Racionalizacija je nužnost

I dok instituti sasvim razumljivo čekaju da vide hoće li njihovi prigovori biti uvaženi, druga je strana bila mnogo rječitija. Dr. Jasmina Havranek, ravnateljica Agencije za znanost i visoko obrazovanje i profesorica na Agronomskom fakultetu, rekla nam je da u trenutku pokretanja procesa evaluacije nisu bili svjesni da postoje mogući sukobi interesa.

'Mi smo jako mala zajednica u kojoj svatko svakoga poznaje. U Hrvatskoj će uvijek biti problema i prigovora na izbor predsjednika Akreditacijskog savjeta', rekla je dr. Havranek i pojasnila: 'Kad smo Rocu stavili na listu, nismo znali što je on kome, a prof. Vizek je došla na prijedlog prorektorice Sveučilišta u Zagrebu. Ona je u IDIZ prešla u međuvremenu, kad smo već započeli vrednovanje. No ne vjerujem da je bila pod utjecajem bilo koga. Za Rocu i njegovu suprugu, priznajem, nisam znala. Kada su birani evaluatori, mi smo o izboru obavijestili institute koji su imali pravo očitovanja i argumentiranih prigovora. Imali smo dva takva slučaja i promijenili smo evaluatore. Raspisali smo natječaj na temelju MZOŠ-ove liste oko 2000 naših znanstvenika u svijetu. Ljudi su nam se javljali, no nije bilo lako uskladiti sve zbog njihovih drugih obaveza.

Pitanje sukoba interesa stavljeno je na sljedeću točku sastanka savjeta. Mi ne želimo imati sukobe interesa; želimo biti transparentni i korektno obaviti svoj posao. Naša je agencija lani ušla u društvo najelitnijih agencija EQAR koje rade izravno pod Europskom komisijom. Uspješno smo prošli njihovu vrlo rigoroznu kontrolu.'

Morali smo vidjeti kako nas drugi vide

No dr. Havranek, koja je bila jedan od ključnih pokretača AZVO-a, kaže da će vodeći ljudi hrvatskih instituta ipak morati prihvatiti činjenicu da će se mnoge stvari morati mijenjati.

'To je prva ozbiljna međunarodna evaluacija kojom smo željeli dobiti sliku sami o sebi. Situacija nije loša, međutim neke su promjene ipak potrebne. Hrvatska ima jako puno registriranih instituta, no neki nemaju uvjete za to. Morat ćemo provjeriti registar. Svrha je utvrditi stanje stvari – imaju li svi naši instituti odgovarajuće prostore, kadar, laboratorije, imaju li dobar 'imput' i 'output', kakve su im financije, a kakvi proizvodi i znanstveni radovi. Vrlo važan čimbenik je broj objavljenih znanstvenih radova.

Svi trebaju biti svjesni da se stvari moraju mijenjati, da ne mogu ostati takve kakve jesu. Naši znanstvenici moraju više objavljivati u relevantnim stranim časopisima, a treba pokrenuti i suradnju s gospodarstvom. Ne možete kao znanstvenik samo sjediti u svojoj sobi i pisati radove koje ćete objavljivati u vlastitim časopisima. U društvenom sektoru znanstvenici često misle da je dovoljno da pričaju sami sebi. Vidjela sam da imamo vrijednih radova, ali ih ne znamo prezentirati svijetu. Svi instituti moraju biti spremni na neki vid racionalizacije, ne nužno ukidanja, već boljeg povezivanja sa sveučilištima i znanstvenom zajednicom. Imamo opremu koja nedovoljno iskorištena stoji na fakultetima. Vani to tako ne funkcionira, ondje se racionalizira njezino korištenje. Primjerice, Danska je velika kao Hrvatska i ima sličan broj stanovnika. Svojevremeno je imala jedan od najboljih instituta u svijetu za područje mljekarstva. No vlada je donijela odluku da on prijeđe na sveučilište Aarchus. Dali su ljudima rok da se odluče hoće li se preseliti ili otići u mirovinu jer je trebalo racionalizirati produkciju. Racionalizacije nisu loše, a često su nužne.

Konačno, naši se instituti trebaju više okrenuti europskim projektima. Dosad smo svi bili fokusirani na financije Ministarstva. To je u početku teško i komplicirano, međutim kad se naviknemo, postaje jednostavno. Tako možemo dobiti puno više sredstava. Dobili smo prijedlog da se formira zajednički ured za prijavu projekata Europskoj uniji. Tu postoji mogućnost suradnje, i interdisciplinarne i intersveučilišne i interinstitutske.

Evaluacija je pokazala da imamo znanstvenike koji znaju dobro funkcionirati i prepoznaju međunarodnu komponentnu, no generalno govoreći, naša je akademska zajednica malo uspavana. Naravno da nije sve super. Možemo iskoristiti ono što je dobro i popraviti ono što je loše, a neki su to već počeli raditi', objasnila je dr. Havranek.

Propuštena dobra prilika?

Što na kraju zaključiti? Nedvojbeno je da produkcija svih naših instituta nije zadovoljavajuća te da su nužne promjene i racionalizacije. No valja istaknuti da je, iako se može činiti da je ogorčenje kritičara evaluacije u ovoj priči usmjereno prema IDIZ-u, ključni problem zapravo u činjenici da se tako važne i osjetljive reforme kakve u Hrvatskoj treba provesti moraju obaviti na temelju vrednovanja na koja nitko neće moći imati valjanih prigovora. Dakle, u ovom slučaju čini se sasvim opravdanim postaviti pitanje: Nisu li sami evaluatori, na temelju svog moralnog akademskog integriteta, trebali odustati od ponuđenog im posla jer su dobro znali da bi mogli biti u sukobu interesa te nisu li odgovorni ljudi u AZVO-u mogli i sami obaviti provjere dostupne na internetu? U svakom slučaju, trebat će još malo pričekati i vidjeti kako će cijela ova priča biti okončana jer proces vrednovanja još uvijek nije dovršen. No teško je oteti se dojmu da je uz malo više opreza ovaj projekt mogao biti uspješna, a ne tipična hrvatska priča.