Saga o Sverreu, povijesni tekst sa 182 stiha, napisan na staronordijskom, bilježi pothvate kralja Sverrea Sigurdssona, koji je došao na vlast u drugoj polovici 12. stoljeća. U jednom dijelu spjeva opisuje se kako su pripadnici suparničkog klana, u napadu na dvorac Sverresborg pokraj Trondheima u Norveškoj, 'uzeli mrtvog čovjeka i bacili ga u bunar, pa ga potom zatrpali kamenjem'.

Bunar, koji se nalazio unutar zidina dvorca, bio je jedini stalni izvor vode za tamošnju zajednicu. Pretpostavlja se da je bačeni mrtvac imao neku bolest, što bi čin bacanja tijela u bunar pretvorilo u jedan od najranijih primjera biološkog ratovanja, piše New Scientist.

Otkriće iz 1938. potvrđuje drevnu priču

Godine 1938., djelomičnim isušivanjem srednjovjekovnog bunara u ruševinama dvorca Sverresborg, pronađene su kosti pod gomilom kamenja. S vremenom je kostur dobio naziv 'Čovjek iz bunara', a vjerovalo se da bi mogao pripadati osobi iz sage. Međutim, tada nije bilo moguće potvrditi tu poveznicu.

Sada su Anna Petersén iz Norveškog instituta za kulturna istraživanja u Oslu i njezin tim koristili datiranje ugljikom i DNK analizu zuba iz kostura kako bi utvrdili da razdoblje života čovjeka odgovara vremenu opsade dvorca. Iako to nije konačan dokaz, Petersén navodi da su 'posredni dokazi u skladu s ovim zaključkom'.

Saznanja o 'Čovjeku iz bunara' kroz DNK analizu

Osim vremenskog okvira, istraživači su pomoću DNK analize dobili više podataka o tom čovjeku nego što saga spominje. Analiza pokazuje da je vjerojatno imao plave oči i plavu ili svijetlosmeđu kosu, te da njegovi preci dolaze iz Vest-Agdera, najjužnije norveške pokrajine, prema usporedbama s DNK suvremenih i drevnih Norvežana.

Iako nije pronađen dokaz da je čovjek bio zaražen ili da je bio bačen u bunar kako bi kontaminirao vodu, isto tako nije pronađen ni dokaz koji bi to isključio, što ovu teoriju ostavlja otvorenom.

Michael Martin s Norveškog sveučilišta znanosti i tehnologije u Trondheimu ističe kako bi ova metoda povezivanja povijesnih dokumenata s DNK dokazima mogla poslužiti za istraživanje obiteljskih stabala davno preminulih kraljevskih obitelji ili za 'rekonstruiranje životnih priča, uključujući migracije među geografskim regijama, inače anonimnih osoba čiji su ostaci pronađeni tijekom arheoloških iskapanja'.

Rekonstrukcija povijesti uz pomoć genetike

Ovo je, prema Martinovim riječima, najstariji slučaj u kojem su podaci o genetskom materijalu izvučeni iz specifične povijesne osobe spomenute u starom tekstu. Dodaje kako uzimanjem genetskih podataka iz drevnih kostura možemo dobiti nove detalje o životu neke osobe.

'Ti detalji ne postoje u originalnom tekstu, pa genetski podaci obogaćuju priču i pružaju način da se razluči činjenica od fikcije', zaključuje Martin.