Većina svemirskih letjelica završava svoje misije nestajući tiho u beskrajnim kozmičkim prostranstvima, no ne i sonde blizanci GRAIL A i GRAIL B. Njih je NASA 17. prosinca prošle godine namjerno srušila na površinu nedaleko od sjevernog pola Mjeseca kako bi obavili još jedan, posljednji eksperiment
Uspješna misija Gravity Recovery and Interior Laboratory (GRAIL), koja je istraživala unutrašnjost našeg prirodnog satelita, udarila je u planinske obronke i podigla oblake prašine koji su trebali otkriti više podataka o Mjesečevu sastavu. Budući da je Mjesec udaljen oko 380.000 km sudar i oblaci nisu se mogli snimiti sa Zemlje. No NASA je u to vrijeme u njegovoj orbiti imala još jednu letjelicu - Lunar Reconnaissance Orbiter (LRO). Tri tjedna prije planiranog sudara stručnjaci su preusmjerili putanju LRO-a kako bi u pravom trenutku bio na pravom mjestu i snimio spektakularan kraj blizanaca.
'GRAIL-ov tim nam je tri tjedna prije sudara javio gdje će letjelice pasti', rekao je John Keller, jedan od znanstvenika misije LRO objasnivši da je GRAIL morao letjeti na vrlo niskoj orbiti kako bi obavio svoje zadatke pa je bilo teško točno znati kada će i gdje skončati.
LRO je u to vrijeme letio na visini od samo 160 km od površine Mjeseca. Keller, je pitao ljude iz Flight Dynamicsa mogu li uobičajene manevre za održavanje visine podesiti tako da malo ubrzaju ili uspore letjelicu kako bi se našla na mjestu udara GRAIL-a. Planina je u trenutku udara bila u sjeni pa je tim morao čekati da se oblak uzdigne dovoljno visoko da ga obasjaju zrake Sunca kako bi analizirao njegov sastav.
Instrumenti su zabilježili značajne količine žive koje se uobičajeno nakupljaju na hladnim mjestima u sjenama Mjesečevih kratera. No na iznenađenje znanstvenika udar GRAIL-a otkrio je da živa, koja inače na Suncu brzo isparava, postoji u dosta visokim koncentracijama relativno plitko ispod površine Mjesečeva tla koje je izloženo solarnom zračenju. Ovo otkriće omogućilo je stručnjacima da bolje razumiju procese u kojima se lako hlapivi elementi raznose po Mjesecu. Udar GRAIL-a otkrio je i nazočnost vodika koji pokazuje da blizu Mjesečevih polova postoje zalihe vode.
Iako su blizanci prilikom pada stvorili male kratere na visini od 500, odnosno 800 metara od podnožja planine, LRO ih je ipak uspio snimiti (pogledajte fotografiju gore). Krateri su međusobno udaljeni oko 2.200 metara.
Na filmu dolje vidno polje spektrometra LRO-a označeno je uskim pravokutnikom. U jednom trenutku ono je zahvatilo pramenove prašine što ih je podigla prva sonda koja je brzinom od 6.500 km na sat udarila u planinu.
