Naime, spektakularni rezultati novog istraživanja provedenog u Srednjoj Americi pokazali su da su kiše vulkanskog pepela svojevremeno padale čak i po vrlo udaljenim gradovima Maja.

Carstvo Maja cvjetalo je od juga Meksika preko Gvatemale sve do sjevera Belize od 250. do 900. godine, kada je propalo. Znanstvenici su nedavno u kanalima arheološkog nalazišta Tikal u Gvatemali, na kojem se svojevremeno nalazio jedan od najvećih gradova Maja, otkrili neobičan glinasti materijal smektit koji nastaje raspadanjem vulkanskog pepela. Na temelju kemijskih pretraga ove tvari, tim je utvrdio da smektit u Tikal nije stigao nošen vjetrovima iz Afrike, kako se obično pretpostavljalo, već iz vulkana u Gvatemali, Salvadoru, Hondurasu i Meksiku.

Znanstvenici su već ranije znali da su vulkani igrali važnu ulogu u životu pripadnika naroda Maja naseljenih uz njihove obronke. Primjerice, erupcija Ilopanga u šestom stoljeću potpuno je zatrpala selo Chalchuapa u Salvadoru. Međutim, donedavno nije bilo jasno jesu li erupcije imale ikakav utjecaj na naselja udaljena stotinama kilometara od vulkana. Nova studija pokazala je da su zračne struje postojano prenosile pepeo u ta područja.

Voditelj istraživanja Ken Tankersley, antropolog na Sveučilištu u Cincinnatiju rekao je da to ne treba čuditi budući da vjetrovi često nose prašinu čak i preko Atlantskog oceana.

Tankersley i njegov tim vjeruju da se pepeo u Tikalu taložio kroz nekih 2.000 godina između 340. prije Krista i 990. nakon Krista. Stručnjaci priznaju da nema načina da se utvrdi točan broj erupcija koje su se u tom razdoblju dogodile no pretpostavljaju da su bile relativno česte.

'Da ste živjeli među Majama, vjerojatno biste za života doživjeli barem jednu erupciju, a u nekim razdobljima možda i više', rekao je Tankersley.

Međutim, arheološki nalazi pokazuju da su gradovi poput Tikala mogli prehraniti od 400 do 600 ljudi po četvornom kilometru.

'To je mnogo veća gustoća od one koju bi omogućavalo siromašno tropsko tlo', objasnio je Sheets.

Vulkanski pepeo oplemenjuje tlo jer povećava njegovu poroznost i omogućuje duže zadržavanje vode. Osim toga je i izvor minerala poput željeza i magnezija koji su pogodni za rast bilja. Prema Sheetsovim procjenama, bilo bi dovoljno da vjetrovi nanesu nekoliko milimetara pepela u deset godina da oplemene tlo.

Ipak, znanstvenici će još morati odgovoriti na dva pitanja: zašto pepeo nije istrijebio kukce oprašivače te kako je djelovao na stvaranje kiselih kiša.