Biblijski zakon lex talionis - 'Oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu' (Izlazak 21:24-27) - tisućljećima je zaokupljao ljudsku maštu. Ova ideja bila je model za osiguravanje pravde nakon nanošenja tjelesnih ozljeda. Zahvaljujući radu lingvista, povjesničara, arheologa i antropologa, istraživači znaju mnogo o tome kako se različiti dijelovi tijela procjenjuju u društvima, kako malim, tako i velikim, od davnina do danas. Ali odakle takvi zakoni potječu?

Prema jednoj školi mišljenja, oni su kulturne konstrukcije, što znači da se razlikuju u raznim kulturama i povijesnim razdobljima, prilagođavajući se lokalnim običajima i društvenim praksama. Prema ovoj logici, zakoni o kaznama za tjelesne ozljede znatno bi se razlikovali među kulturama.

Novo istraživanje otkriva drugu mogućnost - da imaju korijene u nečemu univerzalnom u ljudskoj prirodi: zajedničkim intuicijama o vrijednosti dijelova tijela. Slažu li se ljudi u različitim kulturama i kroz povijest u tome koji su dijelovi tijela više ili manje vrijedni? Do sada nitko nije sustavno testirao to jesu li slično vrednovani u drugačijem prostoru, vremenu i na razinama pravne stručnosti, odnosno među laicima naspram zakonodavaca.

Poveznica je - ljudska priroda

Psiholozi koji proučavaju procese vrednovanja i društvene interakcije u ovom su istraživanju analizirali kako ljudi vrednuju različite dijelove tijela. Ono je možda najvrjednije osobno dobro, a ovo istraživanje istražuje veze između intuicija o vrijednosti njegovih dijelova i zakona o tjelesnim ozljedama.

Tijelo i njegovi dijelovi pojavljuju se iznova i iznova u ljudskoj misli i kulturi od prapovijesnih primjera Venere, preko klasičnih skulptura i egipatskih bista, do dječjih pjesmica i suvremenih simbola - ono je neprestano prisutno.

Istraživanje je započelo jednostavnom opservacijom: različiti dijelovi tijela i njihove funkcije imaju različite učinke na vjerojatnost da će osoba preživjeti i napredovati. Život bez nožnog prsta je neugodnost. Ali život bez glave je nemoguć. Shvaćaju li ljudi intuitivno to da različiti dijelovi tijela imaju različite vrijednosti?

Poznavanje vrijednosti dijelova tijela, dakle, daje prednost. Primjerice, ako ste vi ili voljena osoba pretrpjeli višestruke ozljede, mogli biste prvo liječiti najvrjedniji dio tijela ili dodijeliti veći udio ograničenih resursa njegovu liječenju. Ovo znanje također bi moglo igrati ulogu u pregovorima kada jedna osoba ozlijedi drugu. Kada osoba A ozlijedi osobu B, ona može zatražiti odštetu od osobe A.

Ova se praksa pojavljuje diljem svijeta i to u svim periodima: među Mezopotamcima, Kinezima tijekom dinastije Tang, plemenom Enga u Papua Novoj Gvineji, Nuerima iz Sudana, Crnogorcima i mnogim drugima. Anglosaksonska riječ wergild, što znači 'cijena čovjeka', sada općenito označava praksu plaćanja odštete za oštećene dijelove tijela.

Koliko je kompenzacije dovoljno?

Tražiti premalo dovodi do gubitka dok tražiti previše stvara rizik od odmazde. Da bi se hodalo tankom linijom između toga, žrtve bi tražile kompenzaciju na način 'zlatokose': taman, na temelju dogovorene vrijednosti koju žrtve, počinitelji i treće strane u zajednici pridaju dotičnom dijelu tijela.

Ovo se načelo 'zlatokose' jasno vidi u proporcionalnosti zakona, odnosno 'oko za oko, zub za zub'. Drugi pravni kodeksi propisuju točne vrijednosti različitih dijelova tijela, ali čine to u novcu ili drugim dobrima. Naprimjer, Ur-Namuov zakonik, napisan prije 4100 godina u drevnom Nipuru, današnjem Iraku, navodi da čovjek mora platiti 40 šekela srebra ako odsiječe nos drugom čovjeku, ali samo dva šekela ako mu izbije zub.

Testiranje ideje kroz kulture i vrijeme

Ako ljudi imaju intuitivno znanje o vrijednostima različitih dijelova tijela, bi li ovo znanje moglo biti temelj zakona o tjelesnim ozljedama u različitim kulturama i povijesnim razdobljima? Da bi se testirala ova hipoteza, provedeno je istraživanje koje je uključivalo 614 ljudi iz Sjedinjenih Država i Indije. Sudionici su pročitali opise različitih dijelova tijela, kao što su 'jedna ruka', 'jedna noga', 'nos', 'jedno oko' i 'jedan kutnjak'. Ovi su dijelovi tijela odabrani jer su bili navedeni u pravnim kodeksima pet kultura i povijesnih razdoblja koja su istraživana, a to uključuje Zakon Æthelberhta iz Kenta (Engleska, 600. godina nove ere), Guta lag iz Gotlanda (Švedska, 1220. godina nove ere) i moderne zakone o radničkom osiguranju iz Sjedinjenih Država, Južne Koreje i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Sudionici su odgovorili na jedno pitanje o svakom dijelu tijela koji im je prikazan. Neke su pitali koliko bi im bilo teško funkcionirati u svakodnevnom životu ako bi izgubili različite dijelove tijela u nesreći. Drugi su zamislili sebe kao zakonodavce i odredili koliku bi kompenzaciju zaposlenik trebao primiti ako bi izgubio različite dijelove tijela u nesreći na radu. Treći su procijenili koliko bi se neka osoba osjećala ljutito ako bi netko oštetio različite dijelove njenog tijela. Iako se ova pitanja razlikuju, sva se oslanjaju na procjenu vrijednosti različitih dijelova tijela. Kako bi se utvrdilo jesu li neutrenirane intuicije temelj zakona, u istraživanje nisu bili uključeni ljudi koji su imali fakultetsko obrazovanje iz medicine ili prava. Zatim je analizirano jesu li se intuicije sudionika podudarale s kompenzacijama utvrđenim zakonom.

Zanimljivi odgovori

Nalazi su bili upečatljivi. Vrijednosti koje su dijelovima tijela pridavali i laici i zakonodavci bile su uglavnom dosljedne. Što su američki laici više cijenili određeni dio tijela, to se on činio vrjednijim i indijskim laicima, korejskim i emiratskim zakonodavcima, kralju Æthelberhtu i autorima Guta laga. Primjerice, laici i zakonodavci u različitim kulturama i kroz stoljeća općenito se slažu u stavu da je kažiprst vrjedniji od prstenjaka, a i da je jedno oko vrjednije od jednog uha.

Ali cijene li ljudi dijelove tijela točno, na način koji odgovara njihovoj stvarnoj funkcionalnosti? Postoje neke naznake toga. Primjerice, laici i zakonodavci smatraju gubitak jednog dijela manje teškim od gubitka više istih dijelova tijela. Osim toga, smatraju gubitak palca manje teškim od gubitka ruke, a gubitak šake manje teškim od gubitka ruke. Dodatni dokaz točnosti može se prikupiti iz drevnih zakona. Naprimjer, lingvistkinja Lisi Oliver primjećuje da su u barbarskoj Europi 'rane koje mogu uzrokovati trajnu invalidnost ili onesposobljenost kažnjavane više od onih koje mogu s vremenom zacijeliti'.

Iako se ljudi općenito slažu u vrednovanju dijelova tijela, pojavljuju se i razlike. Primjerice, vid bi bio važniji za nekoga tko zarađuje za život kao lovac nego kao šaman. Na ovu procjenu također mogu utjecati okoliš i kultura. Primjerice, snaga gornjeg dijela tijela mogla bi biti cjenjenija u nasilnim sredinama, u kojima se pojedinac mora braniti od raznih napada, a te se razlike još moraju detaljnije proučiti, piše Science Alert.

Moral i zakoni

Nedavna istraživanja također su pokazala da u nekim područjima ima više moralnog i zakonskog konsenzusa oko onoga što je pogrešno, nevezano uz društva, kulture i razdoblja. Palež, krađa, prevara, neprimjereno ponašanje i nezakonito stupanje u tuđe vlasništvo univerzalno dovode do stvaranja moralnog kodeksa i nastanka novih prikladnih zakona.