Bjesnoća i boginje, denga groznica i dječja paraliza, ebola i gastroenteritis, gripa i hepatitis, mononukleoza i ptičja gripa, rubeola, slinavka i šap, teški akutni respiratorni sindrom, karcinom vrata maternice, virusni meningitis, vodene kozice, zaušnjaci i groznica Zika, dakako i obična prehlada, ali i COVID-19; sve su to bolesti koje izazivaju virusi.

Virusi, naročito otkako su se ovi novi koronavirusi proširili iz Kine i većinu svijeta natjerali da se posakriva iza zatvorenih vrata svojih domova, pokazali su da su u stanju ugroziti i promijeniti svijet kakav poznajemo.

Od zmaja do maske

I doista su promijenili sve, od načina na koji se družimo, školujemo i radimo do toga kako slažemo svoje životne prioritete, pa čak i što guglamo. Eto, dok je lani najtraženiji pojam how to bio kako istrenirati zmaja, ovog je travnja to bilo pitanje kako napraviti masku i dezinficijens za ruke.

Virusi su proveli milijarde godina usavršavajući umjetnost preživljavanja bez življenja. Riječ je o zastrašujuće učinkovitoj strategiji koja ih čini moćnom prijetnjom u današnjem svijetu.

'Virusi traže domaćina kako bi se replicirali jer to ne mogu sami po sebi. Potreban im je drugi organizam', kaže doc. dr. sc. Vjekoslav Tomaić, virusni onkolog s Instituta Ruđer Bošković. 'Ovisno o virusu, postoje različiti organizmi koje inficiraju.'

Virusom kao da upravlja neki zli genij: ući će u čovjeka, a on to neće ni znati. I prije nego što njegov domaćin razvije simptome proširit će svoje replike i prijeći na sljedeću žrtvu. Ponekad smrtonosan, češće blag, uvijek teško zaustavljiv. Mada se i za njega nađe lijeka; ili ga se intenzivno traži u dosad neviđenoj utrci s vremenom, kao sada, u slučaju novog koronavirusa, nezgrapnog imena SARS-CoV-2.

'Oni žele ući u organizam i inficirati stanice kako bi se replicirali i pritom se moraju boriti s imunološkim sustavom koji to želi spriječiti', objašnjava Tomaić, znanstvenik s dvadesetogodišnjim iskustvom rada u područjima virusne onkologije i molekularne biologije papiloma virusa čovjeka (HPV).

Virusu je cilj da se replicira, a kad govorimo o onima koji inficiraju ljude i gledamo staničnu razinu, oslobađanje novonastalih virusa često uzrokuje rastvaranje stanice kako bi se oni oslobodili.

'Što je slabiji imunološki sustav, to je virusu lakše inficirati domaćina. I obratno, što je imunološki sustav otporniji, to se virus teže bori s njim', kaže Tomaić.

Neki se virusi pritaje i maskiraju te čekaju da imunološki sustav bude slab pa se onda aktiviraju kako bi se replicirali. Takvi su, naprimjer, Herpes simplex ili HPV jer inicijalno inficiraju domaćina i infekcija bude očita, a nakon toga mogu ući u dormantu fazu ili fazu latencije; i dalje su prisutni u organizmu, ali nisu aktivni, nego postaju aktivni ovisno o utjecaju okoline u određenom trenutku. No to ipak nije karakteristika svih virusa.

Virus zapravo ne želi uzrokovati bolest; njemu treba domaćin koji će što duže bio vitalan kako bi se mogao replicirati, a bolest dođe kao neželjeni događaj. Ako organizam umre, virus se ne može više replicirati.

'Teško ih je pobijediti jer imaju veliku mogućnost mutiranja, što je dio njihova evolucijskog mehanizma preživljavanja', kaže Tomaić. 'Adaptiraju se kako bi i dalje uspješno inficirali stanice domaćina i tako se replicirali.'

Eto, morski psi su vrsta koja se dobro adaptirala za preživljavanje i zbog toga se evolucijski nije puno mijenjala. Virusi se pak stalno prilagođavaju.

'Kad neki organizam ima problem s preživljavanjem, onda mutira kako bi se lakše prilagodio situaciji. A virusi imaju veliku mogućnost stvaranja novih mutacija te se tako prilagođavaju i preživljavaju', objašnjava Tomaić.

Samoubojstvo mu nije cilj

Njima nije cilj ubiti svog domaćina jer im pruža ono što im je potrebno za život i nastavak života. Ako bi ubio domaćina u kojeg se uselio, virus bi time zapravo počinio samoubojstvo. Govorimo većinom o virusima koji inficiraju ljude, no postoje i bakterijski virusi, virusi koji inficiraju životinje, biljke... Dokle god ljudski organizam ima dovoljan broj stanica koje normalno funkcioniraju, organizam može opstati jer stanice koje virus uništi nadomjeste nove. Do problema dolazi kad virus zahvati previše stanica.

'To je karakteristika respiratornih virusa. Dobar imunološki sustav s vremenom će prepoznati virus, proizvesti protutijela i eliminirati ga, a ona će u većini slučajeva ostati u organizmu', objašnjava Tomaić. 'Kad isti virus dođe drugi put, organizam će ga odmah prepoznati prilikom infekcije i brže eliminirati.'

Virusi su na lošem glasu, ali oni čine i dobre stvari. Današnja znanost bila bi uskraćena da se u svom činjenju dobrih djela ne služi i virusima.

Pomoć u terapiji

'Virusi nam pomažu i prilikom genskih terapija u kojima se koriste kao vektori, recimo kod opcija za tretiranje određenih karcinoma. Modificiraju se tako da ne uzrokuju bolest, nego da posluže kao vektori za dostavljanje terapije u stanice, naprimjer unošenje raznih gena u stanicu da bi postigli određeni efekt prilikom tretiranja karcinoma ili ubacivanja gena za proizvodnju inzulina kod dijabetičara', objašnjava Tomaić, dodajući da trenutno vodi istraživačku grupu koja želi shvatiti procese HPV-om uzrokovane kancerogeneze te otkriti nove biomarkere koji bi mogli predvidjeti razvoj bolesti u ranim fazama na različitim anatomskim sijelima koje inficira virus.

Dobra je vijest to da svaki virus ima više antigena koji u organizmu potiču nastajanje specifičnih protutijela pa se nakon preboljenja nekih virusnih bolesti može steći trajan imunitet. Dakako, imunitet se može steći i cijepljenjem umrtvljenim ili oslabljenim živim virusima ili virusnim podjedinicama.

'O virusima se dosta zna, ali se još puno toga i ne zna. Gotovo kontinuirano otkrivaju se novi i dosad nepoznati virusi koji se često ponašaju drugačije od ovih nama poznatih', kaže Tomaić te dodaje: 'Jer jedino boljim razumijevanjem uloge virusa u nastanku bolesti može se raditi na proizvodnji cjepiva i ciljanih terapija.'