Na temelju analize 123 članka o 118 istraživanja, odabranih iz međunarodnih bibliografskih baza, hrvatski je tim zaključio da se autorstvo najviše istraživalo u biomedicini i zdravstvu, dok takvih studija nije mogao pronaći u humanistici. Autori su identificirali četiri opće teme koje su bile zajedničke svim znanstvenim područjima: definicije, stavovi i praksa u autorstvu, raspored autora, neetična uporaba autorstva i autorski odnosi profesora/supervizora i studenata/mladih istraživača. Kao što su očekivali, utvrdili su da postoje određene razlike između znanstvenih područja - dok je u ekonomiji još uvijek standard da su autori popisani po abecedi, a ne prema doprinosu, u fizici broj autora često ide i preko nekoliko tisuća. Primjerice, dok je donedavno rekordan broj autora u članku indeksiranom u PubMedu bio 743, u 2010. godini vodstvo je preuzeo članak o rezultatima istraživanja iz CERN-a, sa 2080 autora!

'Postoji jedna šaljiva anegdota koja kaže da je jedan profesor ekonomije promijenio svoje prezime iz Završek u Avršek kako bi popravio svoj znanstveni ugled', rekla je za tportal voditeljica studije dr. Ana Marušić, pročelnica Katedre za istraživanja u biomedicini i zdravstvu.

No posebna vrijednost splitske studije, koja je objavljena u časopisu PlOS ONE, jest meta-analiza koju je tim napravio za 14 istraživanja prevalencije zloporabe autorstva. Rezultati pokazuju da je prevalencija problema s autorstvom oko 29%, što je gotovo 15 puta više od procjene o prevalenciji prave prijevare koja se kreće oko 2%, a koja je utvrđena 2009. godine (Fanelli, PLoS 2009). Osobito je zanimljiva jasna zemljopisna razlika - dok se procjena u SAD-u i Velikoj Britaniji kreće oko 23%, probleme s autorstvom u Francuskoj, Južnoj Africi, Indiji i Bangladešu prijavljuje oko 55% ispitanika.

Gdje je tu Hrvatska?

Dr. Ana Marušić kaže da u Hrvatskoj nisu rađena istraživanja prevalencije problema s autorstvom, međutim ističe da će se 'većina znanstvenika složiti da, s obzirom na sustav napredovanja u znanosti i visokom školstvu, te općenito u znanstvenoj produkciji, Hrvatska zasigurno pripada skupini zemalja u kojima je autorstvo čest problem'.

'Primjerice, dok Australija ima nacionalne kriterije autorstva, kojih se moraju pridržavati sva sveučilišta, naša znanstvena područja imaju šarolike kriterije broja autora, izračuna doprinosa i slično – što samo po sebi nije loše, ali je potpuno nejasno na osnovi kojih kriterija se odluke o brojnosti autora donose. Sjećam se da je u jednom trenutku u biomedicini bilo ograničenje da se računa članak na kojem je samo do 10 autora, no kolege su taj pravilnik poništile na Ustavnom sudu', rekla je dr. Marušić.

Prema splitskoj znanstvenici, donedavnoj urednici Croatian Medical Journala, situacija je još poraznija u hrvatskom znanstvenom izdavaštvu.

'Nedavno smo u časopisu Scientometrics objavili analizu koliko hrvatski urednici znanstvenih časopisa objavljuju u svojem vlastitom časopisu. Analizirajući oko 256 urednika iz 180 časopisa na HRČKU, otkrili smo da ih samo 8% publicira više od pet znanstvenih članaka u četiri godine. No još puno važnijije nalaz da samo jedan časopis ima objavljena i javno dostupna pravila kako se postupa sa zaprimljenim znanstvenim člankom vlastitoga urednika, a samo 9% časopisa se u svojim uputama poziva na bilo kakav standard publiciranja ili profesionalne organizacije.

Jedno naše prijašnje ispitivanje, objavljeno u časopisu Journal of Medical Ethics, pokazalo je, međutim, da se studente medicine može naučiti pravilima autorstva te da oni onda drukčije procjenjuju znanstvene doprinose pojedinih autora u usporedbi sa svojim kolegama, prakticirajućim liječnicima i profesorima.'

Istraživanje je financirala udruga Committee On Publication Ethics (COPE), najveća organizacija u svijetu koja se bavi tim problemom.