Profesor informatike u zagrebačkoj osnovnoj školi Marko Šolić svojom inicijativom oduševio je Hrvatsku. Osmislio je i uz pomoć škole opremio učionicu budućnosti, pripojivši joj u nekoliko poteza epitet pametne.

Kako mu je to pošlo za rukom, smatra li svoje djelo dovršenim te što misli o svojim učenicima i obrazovnoj klimi u zemlji, otkriva u razgovoru za tportal.

Kako ste došli na ideju o uređenju učionice?

Prvog dana kad sam došao raditi u Osnovnu školu Matije Gupca poslao sam fotografiju učionice svom mentoru, da vidi kakvu sam ogromnu i lijepu učionicu dobio. Ono što je predstavljalo problem je to da je zbog veličine učionice pametna ploča bila dosta daleko od učenika iz zadnje klupe. Ove školske godine odlučili smo riješiti problem razmišljanjem na malo drugačiji način. Ako postavimo obične velike televizore umjesto ploče ili projektora, možemo ih postaviti više i gdje god je potrebno. Na kraju je odlučeno da idemo s dva televizora u sredini učionice, koji su okrenuti u suprotne strane, tako da svi učenici mogu vidjeti što se trenutno radi. Pisanje po televizorima riješeno je korištenjem grafičkog tableta Wacom - istog onakvog kakav koriste primjerice dizajneri za rad u Photoshopu. U računalo je stavljena nova grafička kartica koja se može nositi sa zahtjevnošću dva 4K (Ultra HD) televizora, uz dodatni monitor za učitelja.

Kako je prihvaćena među učenicima, a kako među kolegama?

Učenici su, naravno, oduševljeni, ali to nije iznenađenje u današnjem svijetu u kojem lako 'padaju' na bilo kakvu novu tehnologiju. Ono što je bitno je da ta tehnologija uistinu olakšava rad. Imao sam veliku sreću da završim u školi koja je već odlično opremljena i u kojoj se konstantno ulaže u nove tehnologije. U takvom okruženju nije ni toliko teško provesti ovakav projekt. Od prvog iznošenja ideje ravnateljica je dala punu potporu projektu, dečki iz računovodstva su se pobrinuli da sve ide glatko, a meni je ostalo samo da isplaniram kako da cijela stvar tehnički profunkcionira. Tu su opet u igru uskočili učenici koji su pomogli u nekim poslovima, poput provlačenja četrdeset metara kabela kroz vodilice, a za teži dio montaže pobrinuo se školski domar.

Je li velik interes za informatiku u školi?

U većini razreda većina učenika ide na informatiku.

Upravo nedavno sam imao situaciju da mi učenici kažu kako im se večernji termin natjecanja iz programiranja (Logo liga) ovaj tjedan kosi s odlaskom u escape room, gdje ih vodi razrednica. Na moje veliko iznenađenje, rekli su da će propustiti odlazak u escape room i doći na natjecanje. Rekao sam im da odu u escape room, brzo riješe izlazak iz 'sobe', jer znam da to mogu, i onda stignu na natjecanje.

Što bi njihov interes moglo dodatno potaknuti?

Ovo je dosta veliko i komplicirano pitanje. Svaka nova tehnologija pomaže poticanju interesa učenika jer donosi onaj wow faktor. Škole su nekad bile prva mjesta u lokalnim sredinama u koja bi došao radio ili kasnije prvi televizor. Ako možemo postići to da škole i danas budu tehnološki napredni centri - tim bolje i za nas i za učenike.

S obzirom na trenutno stanje u školstvu, živo je čudo što je većina učitelja upravo takva. To su ljudi koji kao visokoobrazovani stručnjaci na odgovornim poslovima u zemlji s 19 posto visokoobrazovanih rade za plaću nižu od prosječne te znatno nižu od prosječne za Grad Zagreb. Unatoč tome, ono što vidim oko sebe su ljudi koji zadaće i testove često nose kući, rade na dodatnim projektima, vode djecu na svakakve radionice... Koliko dugo možemo održati takvu razinu bez ozbiljnog državnog pristupa obrazovanju, iskreno ne znam. Konkretno, u informatici je trenutno velika priča uvođenje novog kurikula i obvezne informatike za pete i šeste razrede u idućoj školskoj godini. Pozitivni dio priče je to da ćemo vjerojatno dobiti nova računala, ali istovremeno je iz tog novog kurikula 'slučajno' nestala odredba o maksimalnoj veličini grupe od 15 učenika. Kolika je razlika u radu jednog učitelja u razredu s 15 ili 28 učenika je valjda očito, bez obzira na kurikul.

Koji su najveći uspjesi vaših učenika u ovom području?

Kao i s kolegama u školi u kojoj radim, s učenicima vrijedi ono što mi je mama često govorila - 'imaš više sriće nego pameti'. U protekle dvije školske godine imao sam učenika koji je za svoju dob daleko najbolji programer u državi, a nedavno je osvojio zlatnu medalju na Međunarodnoj informatičkoj olimpijadi u Bugarskoj. Samo zbog tog učenika mogu se pohvaliti s četiri Oskara znanja u prve dvije godine rada u školi. Najveći dio zahvale za to ipak ide njegovom mentoru iz Zagrebačkog računalnog saveza, Ivanu Šegi. Mnogi drugi učenici također se trude na dodatnoj nastavi, pa tako trenutno imam četvrtaša koji je drugi u državi u Logo ligi, dvojica sedmaša se vrte oko top 10, a nadam se da ćemo ove godine nešto napraviti i s izradom filmova na dodatnoj grupi iz fotografije.

Obrazuju li se dodatno?

Programirati možete naučiti u školi, ali ako želite biti dobri, morate sami kod kuće svaki dan rješavati zadatke. I još bitnije, morate to raditi jednostavno zato što vam je gušt. S učenicima u školi mogu raditi programiranje koliko se stigne, ali velika stvar za njih same je ako rade kod kuće. Ono što svakako moram spomenuti su Hrvatski savez informatičara i Zagrebački računalni savez. U tim računalnim savezima već godinama odgajaju generacije nekih od najboljih mladih programera u državi. Tamo se s učenicima radi na moderan način, a rezultati redovito ne izostaju.

Koji vam je idući korak u privlačenju učenika da se više bave ovim područjem?

Idemo polako, korak po korak. Da mogu zamisliti neku idealnu učionicu, vjerojatno bi imala na stotine ekrana spojenih u jedan koji ide preko svih stropova, zidova i podova. Sve bi se kontroliralo gestama, učenici bi imali naočale za virtualnu stvarnost, ali ne ove velike koje se nose na glavi, nego neke nanometarske veličine koje bi mogle ići direktno na zjenicu. Ili još bolje, zašto ne do kraja razviti brain-machine interface pa možemo i s učionicom i međusobno komunicirati na način koji bi izgledao kao telepatija? To su sve tehnologije na kojima se stvarno radi, ali u praksi ih nećemo imati još desetljećima. Ono što bismo mogli napraviti je primjerice nabaviti još nekoliko pojačivača signala, pa možda na TV uspijemo slati i 10-bitnu umjesto 8-bitne slike. Sitan je to korak koji možda nitko neće ni primijetiti, ali je nešto. Ili, bitnije od cijele ove priče s tehnologijom, pratiti što se svakodnevno događa u svijetu informatike tako da to mogu prenijeti učenicima jer oni redovito saznaju za nove tehnologije prije nego odrasli. Kad odrasli počnu koristiti Facebook, učenici ga više ne koriste zato što nije više kul - baš zato što su na njemu svi odrasli. Oni su već prešli na Snapchat dok netko iz razreda ima Youtube na kojem zarađuje novac stavljajući videa svog lika u nekoj igrici, a da nitko od odraslih nema pojma kako se to uopće dogodilo niti o čemu se zapravo radi.