Eugene Wigner, teorijski fizičar i Nobelovac rođen je na današnji dan 1902. godine u Budimpešti. Na nagovor oca krenuo je na studij kemije, a u slobodno vrijeme je proučavao matematiku i fiziku
Za vrijeme studija u Berlinu je pohađao kolokvije Njemačkog fizičarskog društva gdje dolazi u kontakt s velikanima poput Plancka, Heisenberga i Einsteina. Na poziv Sveučilišta Princeton zajedno s Johnom von Neumannom 1930. godine odlazi u SAD kao predavač gdje ostaje do svoje smrti.
Zajedno s Leom Szilardom, Albertom Einsteinom i Edwardom Tellerom je sastavlja povijesno pismo u kojem upozoravaju predsjednika Roosevelta na potencijalnu opasnost da nacistička Njemačka razvije nuklearnu bombu. Ovo pismo je bilo pokretač Projekta Manhattan za razvoj nuklearne bombe u kojem je Wigner vodio tim za razvoj reaktora za obogaćenje urana.
vezane vijesti
Kroz svoju znanstvenu karijeru proučavao je teoriju grupa, granu matematike koja se bavi apstraktnim strukturama (grupama) sastavljenih od elemenata i binarnih operacija koje djeluju na članove grupe. Ovaj apstraktni matematički alat nalazi primjenu u brojnim područjima, od algebre i geometrije do algoritama za rješavanje Rubikove kocke.
Wigner je bio prvi koji je uveo teoriju grupa kao alat za rješavanje problema kvantne mehanike. Njegova istraživanja su pokazala da mnoga svojstva čestica proizlaze iz simetrija zakona gibanja te da fizikalni zakoni tretiraju lijevo i desno jednako, a progresija vremena unatrag je ekvivalentna njegovom tijeku prema naprijed. Taj se uvid pokazao ključnim za tumačenja eksperimentalnih otkrića o elementarnim česticama.
Za svoj doprinos teoriji atomske jezgre i elementarnih čestica 1963. godine nagrađen je ½ Nobelove nagrade za fiziku. Bavio se i pitanjima filozofije znanosti i matematike. Njegovo najpoznatije dijelo je The Unreasonable Effectiveness of Mathematics in the Natural Sciences; u kojem razglaba o pitanjima Zašto je matematika toliko uspješna u opisivanju prirodnog svijeta? i Zašto neka matematička teorija razvijena samostalno nalazi tako uspješnu primjenu u prirodnim znanostima, ne samo u opisu observiranih prirodnih fenomena već i u predikciji novih?
Činjenicu da je čovjek u mogućnosti dati odgovore na prirodne fenomene korištenjem jezika matematike naziva čudom, a ovim dijelom je postavlja temeljna pitanja fizike, filozofije matematike kao i pitanja stvarnosti.
