Pažljivi arhivisti i kolekcionari diljem svijeta su svjesni toga pa se materijal prebacuje na nove medije čim se zapaze prvi tragovi oštećenja medija. No, ponekad se stvari primijete prekasno. Zbog korištenja loših kemijskih spojeva, neki optički mediji mogu početi propadati vrlo brzo - i to unutar deset godina od proizvodnje. Proces se naziva još i 'trulež diskova', a pažnju na to je usmjerila stranica Tedium.

Isprva se na diskovima pojavi nešto poput mrlje od kave, koju je nemoguće ukloniti. Ponekad se umjesto mrlje pojave i minijaturne točkice, a ponekad i cijeli disk odjednom promjeni boju. U svakom slučaju riječ je o 'truleži optičkih medija', koja podatke može učiniti trajno uništenima.

Izrada optičkih medija traži korištenje različitih kemijskih spojeva u više slojeva i proizvodnih procesa. Neki proizvođači koriste trajnije spojeve, drugi se pak oslanjaju na one koji se tek nakon nekog vremena pokažu vrlo lošim izborom. Općenito gledano, CD-ovi svoje živote okončavaju unutar 20 godina od proizvodnje, no postoje i oni koji su skloniji 'truljenju'. Za arhiviste i kolekcionare problem predstavlja upravo nepredvidljivost - jednostavno je nemoguće znati kada će točno diskovi početi gubiti podatke.

Pogoditi takvo što je teška misija, no neke stvari danas postaju jasnije. Neka istraživanja pokazala su kako CD-ovi počinju gubiti podatke nakon 20-25 godina, a problem je danas razvikaniji no ikad iz jednostavnog razloga - CD format je otkriven 1982. godine, a 90-tih je postao dominantnan. Njegovo vrijeme je po svoj prilici isteklo.

Oni koji pak žele sačuvati izvorne kolekcije u što boljem stanju to mogu učiniti skladištenjem na 5 °C uz vlažnost zraka od 30 posto. Prema istraživanjima, to bi trajanje diskova trebalo povećati za čak 20 puta. Ako se pak kolekcije ne želi držati u frižiderima - jedino drugo rješenje je kupovina novih medija i kloniranje.

Via CDM